Copyright© 1995-2013 Vladimir Kreća and Independent Authors

Kristalna lady

Blanka Levi

Sunce , more , borova šuma , a  bonaca ispred nas staro  društvo na staroj ruvinjavoj plaži malog ribarskog mista preko puta punte od Zlarina u Šibenskom Arhipelagu.

Zablaće to malo misto pored mora ta moja viječna luka, tu su sve moje toplice ovozemaljske, to misto je i moje kazalište i koncerti. Tu odmaram dušu od svakodnevnice, stresa, kronične besparice, muža, djece.

Tu se nas par obitelji ponajviše mojih prijatelja penzionera osim mene skupe svake godine već početkom lipnja mjeseca, a rastajemo se najčešće sredinom rujna, ovisi kako vrijeme učini svoje  da se možeš kupati u moru. Na  toj najljepšoj plaži na svijetu lako možeš pokliznuti i dobro se natući, da poslije «čutiš»  vlagu čitav život, more preko noći navuče zeleni tepih od algi jako klizav pa ako ne ideš starom utabanom stazom prospeš se kao čentrun (lubenica).

To moje prvo jutro godišnjeg odmora koje sam konačno dobila u sezoni prvi puta nakon toliko godina  htjela sam stvarno maksimalno iskoristiti. Više nisam visoka 168 cm, kao u najboljim godinama, sada imam samo 162, gdje se izgubilo onih 6cm pitam se, a odgovor zna se kljucajući po kompjuteru tisuće i tisuće čekova. 

Mladost...

Sada je došlo vrijeme razgibavanja, plivanja i samo plivanja, od sunca bježim kao vrag od tamjana.

Ovo ljeto sam pozvala brata i snahu iz Bosne, da i oni nakon par godina okuse ponovo čari našeg plavog Jadrana. Peku se na suncu kao čevapi, željni morske boje, a ja kažem bježite u hlad  uf  faktor zrači , nemojte navući belaja i onako svi sa nekim teškim boleštinama, te prostata, visoki tlak, masnoća. Bolje u hlad i uživati iz prikrajka.

Donijeli su sa sobom sjaset priručnih stvari za plažu da im ne ushvali  komoda kao da su u rođenoj kući. Između ostalih arganja (stvari ) jedan ogroman dušek na napuhivanje iz « donacije « koji je i tema ove štorije.

Ja i snaha smo se dobro namučile dok smo ga napuhale , a prvo smo morale skužiti sistem punjenja dok nam jedan dobri Pan Čeh od 130kg nije pokazao sistem punjenja.

Kada smo napuhale taj famozni francuski minderluk , krepale smo od smijeha i silnog cereka da smo polegli po njemu da se nismo dizale uru vremena.

Pridružila nam se i naša draga poznanica gospođa Vjera , visoka , vitka gusta kosa smotana u pletenicu oko glave (jedinstvena frizura kao u stari Rimljanki ) ,  a osmjeh joj ne silazi sa usana , oči srnooke milina ti je gledati. Započele smo temu «ratna donacija «.

Kao da je jučer bjesnio rat na našim prostorima. Koliko tuge i boli ostavi to nesretno razdoblje 90 tih godina, moja mlađa kćrka Tamara  upravo je navršila godinu dana kada je to zlo počelo bjesniti na našim prostorima.

Dan noć u malom ne uvjetnom skloništu na betonu pobacano nekoliko dotrajalih deka. Nemaš hrane dovoljno,  sve su zalihe već prvi mjesec potrošene, a nemaš ni novaca. Opće ludilo, ne znaš za svoje najmilije u Bosni, telefonske linije već na početku prekinute, jedino ako naleti koja poznata izbjeglica iz Bosne da čuješ živi su.

Tako prolaze dani, mjeseci, godine, a moraš pod opsadom na posao radna obaveza. Djeca svako malo poboljevaju velika temperatura , angine , alergije , neuhranjenost sretan si da možeš nabaviti krompira, brašna i mlijeka. Često sam kroz opsadno stanje morala voditi djecu  u bolnicu,  sve moguće djećije bolesti.

Na djećijem odjelu je radila naša plemenita gospođa Vjera, Anđeo od žene koliko je ona dobrog učinila za našu šibensku djecu i koliko je dječice spasila i nahranila ne bi moglo stati na 100  stranica papira. Nekako smo se odmah zapazile pa me  je često uvodila kroz »lijeva« vrata da djeca ne bih navukla neku težu bolest. 

Posebno pamtim jedan dan kada sam mlađu kćerku dovela na tašte radi vađenja pretraga, morali smo dugo čekati , dijete se već počelo gubiti od iscrpljenosti i gladi. Gospođa Vjera je donijela dvije voćne kašice , ta gesta mi je ostala urezana za vječnost , tako je krenulo i naše poznanstvo, vezuju nas i korijeni.

Gospođa Vjera je rođena u Slavoniji iz obitelji Braun , sudbina i životni poziv ju je doveo u Dalmaciju, rodila je prekrasne dvije kćerke, njena kuća je pravi muzej , na terasi ima pravu malu botaničku baštu, toliko duha i ljepote je tu satkano.

Sudbina joj je prije dvije godine uzela njenu najveću ljubav  muža Peru Pjera , velikog gospodina , kojem je do posljednjeg momenta posvetila toliko ljubavi i pažnje.

Gospodja Vjera Cvitanović prva lijevo, Lući Šupe desno.

Svaki dan njegovo ime joj ne silazi sa usana.

Njena unuka Sara Lea je ljubimica naše plaže, a sada joj primat uzima naša  mala Kjara iz  Zagreba po didi Zablaćka.

Ležeći tako na dušeku pri spomenu donacije reče mi gospođa Vjera « Znate kako mene zove jedna gospođa,  kako upitah  «kristalna lady« nisam odmah skužila, a pri po meni  imena dotične «gospođe« odmah mi je bilo sve jasno.

Nazovimo dobrostojeća gospođa  koja je kroz rat dobro omastila brke kroz  svoj  «humanitarni« rad da ti mozak stane,  naziva našu Vjeru  «kristalna «.

Na svim našim prostorima je nezamislivo otići doktoru ako ne odneseš dar.

Ja osobno to nisam nikada doživjela  da nekoga baš moram podmičivati, a posebno to osuđujem i vrlo bih burno reagirala da mi to neko uvjetuje.

Ljudski je nekome napraviti sitnu pažnju , pokloniti jednu ružu , buket cvijeća ili piće to se može razumjeti, hedija je i caru draga.»

Kristalna « naša gospođa  Vjera zasluži ni kriva ni dužna , navodno kod nje nisi mogao pristupiti ako ne doneseš nešto od kristala

Kako ljudska zloba , zavist , primitivizam mogu biti tako zločesti , okrutni da pođeš razmišljati zašto zbog čega dobiješ takav epitet , a samo zbog đelozije (ljubomore).

Mi smo se na taj kompliment toliko ismijale , osoba koja takve stvari podmeće nije važna spomena.

Tim osobama je to samo odbrana da speru svoju grižnju savjest  koje su nemilice kroz rat uzimali od onih kojima je bilo stvarno potrebno, zato svoje «rabote «  uspijevaju vješto prikrivati.

Zašto u ljudima ima toliko zlobe, nehumanosti, zloće.

Rat je svoj našoj djeci ukrao najljepše djetinjstvo koje se ne može povratiti.

Preko noći naša djeca su postali odrasli ljudi , ona sada imaju svoj neki produženi pubertet da im nikakve roditeljske pedagoške metode više ne vrijede.

Ta naša djeca brzo kapiraju stvari , tehnologija i kompjuter su ih uveli u nama nepoznati svijet da su oni sada roditelji nama , a mi njihova djeca.

Nastojimo im usaditi ljudske vrijednosti kao što su nas učili naši stariji.

Poštuj oca i majku , bližnje , susjeda preći ti je nego brat kada je daleko..

Ljudskost se ne može kupiti ona se genetski prenosi i živi sa čovjekom i on ga dograđuje.

Znam nismo svi isti ali je ljudski voljeti , davati , primati i gajiti prijateljstva.

Brzo smo sa te teme skrenuli na našu dragu plažu , na još jednu veliku banjadu , našu nepreglednu pučinu , bacili veseli pogled na puntu od Zlarina i poželjeli da se i opet sutra nađemo na istom mjestu na našoj plaži.

Blanka Atijas Levi   

Šibenik, 2010. godine

Blanka na radnom mjestu Blanka Atijas Levi