Copyright© 1995-2017 Vladimir Kreća and Independent Authors

Sve po spisku...

Izvorno objavljeno 22.10.2012 11:37:25 na CyberBulevar-u

Kako rekosmo da nostalgija ima prvenstveni zadatak da uljepšava prošlost, nije ni čudo da je meni moja Čaršija najljepša. A kako se uz nostalgiju obavezno zalijepi i neka glupa patetika, što me baš ne čini sretnim, skontam na kraju da je ta Čaršija bila i lijepa, i sada mi je draga, ali samo kao metafora nekog sretnog djetinjstva, dok je u stvarnosti to bila sasvim obična bosanska čaršija u kojoj se desecima godina ništa značajno nije mijenjalo ni dešavalo, sve ono živeći polako, bez srkleta, a i bez nekog stresa ili depresije.

Ipak je, čini mi se, ta moja dobojska Čaršija znala iskoristiti prednost svog položaja, bila je na raskrsnici, na raskrižju, u nju se moglo doći sa sve četiri strane svijeta, ali, isto tako, i otići na istok, zapad, sjever ili jug. Tako se desilo da su početkom XX stoljeća, pa i između dva svjetska rata, neki momci iz moje Čaršije otišli na visoke škole, neki su čak postali doktori i ovdje u Beču.

Jedan od takvih je bio i moj dajdža Hasan, dobro, nije studirao baš u Beču, Nana je rano ostala udovica pa nije bilo para baš za Beča, ali kada je završio studij matematike određeno mu je da bude profesor u Sarajevu. Eh, taj moj dajdža je jedan od krivaca što sam ja zavolio – slikarstvo, naime, dok sam, kao gimnazijalac, tražeći nešto prebirao po kući moje Nane, naiđem na rolnu bijelog, finog papira i – zanijemim. Na papiru je, u tehnici akvarela, bio naslikan cvijet gladiole, ali toliko dobro urađen da mi je trebalo vremena da dođem sebi. Lagani potezi kistom, fascinantni valer ljubičaste boje, čak mi se učinilo da i miris osjetim, samo sam uspio upitati:

-"Šta je ovo?"

-"Ostavi to, to je dajdžino" – rekla mi je Mati.

-"Pa zar dajdža nije matematičar, zar je slikar?"- pitao sam, i dalje zbunjen.

-"Ma, nije slikar, to mu je poklonio njegov najbolji prijatelj iz vremena studija, vidiš, dole ima i potpis – Ismet. To ti je Ismet Mujezinović".

Pa, nije mi trebalo više, Ismet mi je već bio neka vrsta idola, još smo u čitankama imali njegove crteže, onaj njegov partizanski ranjenik na konju uvijek me je pratio, ne sam ranjenik koliko lakoća i superiorna crtačka tehnika tog crteža. Ismet je već tada, u mojoj ranoj mladosti, bio moj slikarski guru, tek sam puno kasnije skontao da je toliko slikarske virtuoznosti u izradi crteža imao, možda, još samo Alfons Mucha, lider "secesije" ("Jugendstil").

Znao sam danima gledati taj Ismetov akvarel, pa se čak usudio i sam nešto slikati.

A onda, jednog dana, u lokalnom Domu kulture gdje sam ja znao "uletati" sa nekim svojim potezima kistom, upitaše me da li bih mogao pripomoći jednom slikaru pri postavljanju njegove izložbe.

-"Ko je slikar?" - upitah.

-"Ismet Mujezinović" – bio je kratak odgovor.

Kao da me je grom strefio.

I onda se pojavio ON, vitak, prosijed razbarušene duže kose, produhovljenog, za nijansu izduženog lica koje je imalo lijepe crte, govorio je tiho, blago, odmjereno i s razlogom.

Dobro, da sad ne pričam šta sam sve doživio u situaciji kada sam njegova ulja na platnu ne samo gledao iz blizine, nego ih i rukom dirao da fizički uspostavim kontakt sa tim slikarskim svijetom. Ono što mi je godinama poslije ostalo lijepo sjećanje na tog čovjeka, osim slikarstva, je i taj njegov lik. Skoro nestvaran, pogotovo ona duža, razbarušena kosa koja je za mene u tom trenutku bila – šok, svi smo mi bili "pristojno" ošišani, "na kratko", pogotovo se pazilo da ti kosa ne bi slučajno pala preko ušiju, jer "šta će reći svijet".

Tada sam shvatio, prvi puta, moć pravila koja uspostavlja masa. Pravila koja ti određuju kako ćeš se šišati, kako ćeš se ponašati, kako ćeš razmišljati, sve mora biti kako je po spisku.

A ON je odudarao od "spiska", bio je drugačiji, njegova individualnost bila je superiorna, nije želio biti dio sive, bezlične mase i njenog malograđanskog ukusa.

Poslije se ode iz Čaršije ganjati neku nauku u velikoj čaršiji, pa tamo sretneš neke otkačene momke i djevojke, prođeš i kroz fazu "djece cvijeća" ("Ako doooođeš u Saaan Fraaaanciskooo..."), pa počneš slušati Bitlse, Rolling Stounse, Janis Joplin, Jimi Hendrixa, i uhvatiš sebe kako te po dolasku u tvoju rođenu Čaršiju gledaju poprijeko zato što imaš dužu kosu nego što je to po spisku. Ali, ti si već sam sa sobom načisto u vezi odgovora na pitanje:"Šta je to individualnost?", pa bez nekih poteškoća furaš svoj fazon.

U to te pozovu i u vojsku, a u vojsci, bezbeli, - šišanje. A kako je puno regruta a jedan brico, onda, ono malo hinjski, iskoristiš priliku da vadiš mast onima što im je sve po spisku i pravilu službe, i koji te smrknuto gledaju ispod oka zbog tvoje duge kose. Ono:"Ko vas jebe!" - pomisliš, naravno, samo u sebi, gdje ćeš to reći na glas, ne bi bilo pristojno.

I krene vojna obuka, na parove razbrojs, prvi, drugi, prvi, drugi, miiirno, napred marš, leva, leva, leva, i tako mjesecima. Mjesecima ona siva i bezlična masa ti uspostavlja pravila, suptilno formira i tvoj izgled i tvoj karakter po svom ukusu, a ti i nisi svjestan da tiho i neprimijetno postaješ dio tog svijeta.

Ali, nije bilo baš sve tako strašno, puštali su nas vikendom u grad, među svijet, u civilizaciju, a Karlovac je baš lijepo mjesto, na tri rijeke, Korana, Kupa, Mriježnica, a meni i mojoj ekipi je najljepše bilo na terasi hotela "Korana", na samoj obali rijeke Korane, fina hladovina, a "Karlovačko pivo" – prva liga.

I tako, sjedimo mi jedne lijepe subote, poslije podne, kad na tu terasu dođe društvance mladih i lijepih djevojaka i momaka, gledam ja njih (dame su, naravno, imale prednost), pa kad vidjeh jednog momka sa dugom kosom, prvo što mi je palo na pamet bilo je da pomislim u sebi:"Vidi ga, jebomajku, da mi ga je ošišati."

Pa da. Pravila ponašanja se znaju, a moć mase da te povinuje svojim pravilima je neograničena. Uhvatio sam sebe kako sam postao dio te bezlične mase, postao sam obični broj u masi.

Od te neke davne subote na terasi hotela "Korana" ja sam uspostavio harmoniju sa samim sobom, opredijelio sam se za slobodni svijet Ismeta Mujezinovića (naravno, i on je, kao i moja Čaršija, samo metafora), svijet koji priznaje pravo nepristajanja da budeš samo broj u masi, koji ti daje pravo da misliš samo svojom glavom, ma koliko to bilo bolno u sudaru sa snagom onih koji uspostavljaju samo svoja mišljenja kao dogmu sa željom "a puk da ih slijedi". A ti, niti hoćeš da budeš u vojsci pukovnik jer tu se puca i ubija, a nećeš da budeš ni dijelom onoga što se zove – puk.

A, oni su uporni, do besvijesti, sve bi oni u suru, u stado, u tor, a sebi da uzmu ulogu pastira.

Eto, frka je oko najnovijeg popisa stanovništva u Bosni, što će reći i Hercegovini, sve je to moja domovina. I treba, - mislim, to sa popisom, ne sa frkom. Jer, zbog toga ja nikada da sada u toj državi što rekosmo da se zove Bosna i Hercegovina, nisam glasao.

"Kakva je to neozbiljnost i neodgovornost?" - pitaće se neko. Istina, ja znam ponekad biti neozbiljan, pa zbog efikasnog lijeka okrenem ozbiljne teme na zezanje, ali držim do svoje odgovornosti, a glasao nisam jer me nije bilo ni na jednom glasačkom spisku. Moje ime i prezime je možda bilo, ali nije bilo mene.

"A zašto?"- moglo bi biti slijedeće pitanje. Pa, zato što je mogao glasati samo neko ko je Srbin, Hrvat, Bošnjak, i, čini mi se, "ostali", a ja nisam ništa od toga, - ja sam Bosanac. A, haman, ispostavlja se na moju radost, ovakvih kao ja, ne onih što nisu glasali, nego što su Bosanci, ima fini broj.

I sad je frka. Ne kod mene, kod mene nikad nije frka kad su kakvi izbori ili popisi u pitanju, jer nisam "u suri" ni u krdu, frka je kod onih pastira što misle da smo mi svi ovce. Jer, prema prijedlogu za novi popis, ljudi bi mogli dobiti šansu izjašnjavanja onako kako stvarno osjećaju. A to remeti dosadašnju uhodanu šemu, red i spisak.

I šta će pastiri drugo nego da isture svoje mudrace ne bi li opametili ovce i sve one koji su u zabludi, pa ja dođem u situaciju da, u stvari, nemam pojma u kakvoj sam zabludi "glede" onoga – Bosanac.

"Bosanac je kategorija države, a ne nacionalne pripadnosti" – podučava mene mudrac u vrlo tiražnim novinama.

Baška sad, bilo bi bezobrazno od mene da insistiram kod dotičnog gospodina oko objašnjenja kako bi to neko u Banjoj Luci rekao da je Srbin Bosanac (nacionalna i državna pripadnost), a mene što se tiče, možda bih i prihvatio njegovu tvrdnju, ali nije problem u toj tvrdnji koja možda može biti i tačna, problem je u jednom drugom filmu, filmu zvanom "Kriteriji vrijednosti i prioriteti u životu". A u scenariju tog filma fino piše da mene u životu interesira samo Bosna kao država, kao zemlja, Bosna da prostiš, - što bi rekao Mehmedalija Dizdar, a nacionalne pripadnosti što se tiče, eh to, majstore mudri, može rahat i bez mene.

Istina, ne znam kako bih mogao bez puno muke, truda i srkleta objasniti pastirima i čobanima da sam slaba mušterija, čak nikakva, što se tiče nacionalne pripadnosti, ne pada mi na pamet više ono:"na parove razbrojs, prvi, drugi, prvi, drugi", da stanem u suru, u red, u grupu, u masu, u krdo, - ma nema šanse. Preči su mi moji prijatelji, moja obitelj, moja unučad, pa i ja sam, nego bilo koja nacija, grozim se slušati topot kad krdo krene. Onda to zna da boli.

Ali, onaj mudrac nikako ne posustaje i ne pristaje na moju zabludu, pa čvrsto tvrdi da će zbog te moje naivne zablude u budućnosti plaćati i moja djeca. Baš tako kaže. Srećom po mene, mudrac je ipak dobre duše i meka srca pa obećava:"Spreman sam ići od kuće do kuće, i svakom neukom čovjeku objasniti da on jeste musliman, a po nacionalnosti Bošnjak".

Ja nisam baš "svaki", ali jesam "neuk", meni jeste ime Ibrahim, a šta ako nisam musliman ( u Perziji je bilo ljudi i prije rođenja Muhameda a.s., što će reći, bilo je Ibrahima i prije muslimana, pa se, eto, ispostavlja da bi i sad moglo biti da je nekome ime Ibrahim a da nije musliman.)

Ja sam uvijek govorio, i sada to kažem, da izuzetno respektiram, da poštujem svaku religiju, pravo svakog čovjeka da vjeruje, da ima nadu, ali, živ bio, pusti i ti meni pravo da ja svojom glavom odlučujem hoću li vjerovati u svu tu priču. Ili misliš da moram i ja u stado?

A da se mudrac trudi da me izvede na pravi put, da me oslobodi zabluda i dovede tobe, to mu moram priznati, sve dok se onako mudar ne zajebe pa otkrije prave razloge svoje brige i svoga truda oko mene i meni sličnih što smo neuki, jer kaže – s novim popisom koji bi dozvolio da se netko izjasni kao Bosanac "prestaje važiti odrednica u odnosu na popis iz 1991. godine, a na osnovu koje su od rata do danas pozitivni zakonski propisi tretirali strukturu rukovodilaca i uposlenika svih vlada, ministarstava, agencija, zavoda i drugih državnih institucija, pa i lokalnih organa uprave".

Znači, to je to. Prevedeno na moj maternji jezik znači, ako je manji broj onih što su samo Bošnjaci i samo muslimani, manje je mjesta u Parlamentu (pa sve do lokalne uprave), manje je vlasti, manje je moći, a Boga mi i – para.

Vidiš ti kako je on to nama fino objasnio, stručno (i na njegovu žalost – istinito, pa je lakše otkriti prave razloge njegova uzbuđenja), kako neće, profesor je to Univerziteta, da nije to ne bi mogao ni biti mudrac, ali ima i profesora – raznih.

Eto, i moj dajdža rahmetli je bio profesor, ali za razliku od ovog mudraca imao je sreću da bude u filmu Ismeta Mujezinovića, pa je dobro znao i ko je i šta je, da je – slobodan i sretan čovjek.

Ibrahim Mulaomerović,

KADA ČOVJEK OSTANE SAM ONDA JE NA DNU

Biti sa ljudima

Hoće me nešto sreća kad god odem u  posjetu nekom dalmatinskom gradu. Eto, prošli puta kad sam bio u Šibeniku, mislio sam da će mi posjeta starom poznanstvu biti samo uvod u pravi razlog dolaska u taj grad koga sam htio pokazati nekome ko nije tu bio nikada. A ispade obrnuto. Kakav doček napraviše Blanka Levi i Boro, taman da razbiju moju sumnju da li su nekadašnji dočeci dobrih prijatelja izumrli i preselili u prošlost.. Kad se Blanka nasmije i raširi ruke u trenu se prestaneš sjećati šta označava riječ “depresija”, sve je potaman i na svom mjestu. A kako domaćica kuha, nema tog poguzije (kao što sam i sam) koji će ostati ravnodušan. Na stolu nas je čekao stari sefardski PASTEL, pita koja ima puno dodirnih tačaka sa našim burekom. Kako su Sefardi živjeli u Španiji (odake su protjerani, kao i iz nekih drugih država) gdje su se susretali sa muslimanima iz sjeverne Afrike koji su trzali na Španiju, najbolji rezultat tog susreta i prožimanja dvije civilizacije, po meni, ispada ova pita. Nisam odolio, uzeo sam repete.

NASTAVAK

Još jedna sa FB

Ibro sa FB

E sad je i FBa previše...

...ovaj mladić sa FB je aktivan na način koji izaziva i divljenje i poštovanje. Ako svratite gore do Fba, upišite njegovo ime

Ovo je moment koji se nije trebao naći na slici jer se najbolje našao u životu. Ipak, grill je bio, kao i uvjek, KLASA!

Na kraju kompjutori i društvene mreže ipak ne odlučuju o svemu. Ovo je pogled MOŽDA i u bolju budućnost, ko zna?

Ibrahim MulaomerovićMail: ibro@cyberbulevar.com?bcc=calgary1@gmail.com&subject=Komentar teksta Sve po spisku

jednim klikom na ovu kovertu pošaljite komentar Autoru ovoga teksta