Vladimir Kreća Kad kolumni nejma više


Copyright© 1995-2013 Vladimir Kreća and Independent Authors

Carevo novo ruho, A.D.2013

Evo da je bilo maksuz jučer kad sam Profesoru negdje na bečkim ulicama obećao da ću otići na kraj Kanade i onda pisati doga srcedrapateljna pisma “Od Vlade iz Canade”. A to jučer se ćirilično speleLEUjka barem rana jesen 1992...

Djeca koja su rođena te lijepe DALEKO JOJ KUĆA (od moje) godine već i fakultete završavaju, a nije ih mali broj koji rade, životom se slade te su i sami postali - roditelji. Kad malo bolje pogledaš nekakvoga rata tamo kao da i nije bilo: demokracija and sloboda su dojahale na krilima investitora, poduzetnika i prpošnijeh svećenika, dok se jedan nemali dio starih komunističkih aparatčika preobukao u nacJOJnalne interesoWe i zaherio, ovaj zajedrio novim orizontima ki nikad prije.

Dante nije pojma imao šta je to ljUcka komeNdija, još i više no što današnji srednjoškolcovi pojma nejmaju da ko je taj tamo i neki DamTe…

Ili sam ja tako omanuo i ovu na brzaka? Ili Balzaka?

Ajmo zaboravit ovaj dio…

Boleštine su se namečile uzduž i poprijeko svih ovih godina, a prijateljovy, AKO IH JE BILO, više se ne mogu primjetiti u vidljivoj okolici. Što je odmah smanjilo troškove pranja posuđa i čišćenja kuće i okućnice. Što sam ja možebitno tek jučera primjetio jer bolesti imaju neke svoje nepomirljivosti i sebično te cijeloga zgrabu PONEKAD I MJESECIMA samo za sebe…

Ne žalim se na one koji su pobjegli pa sad šute i svoje veselje imaju - zakaj bi pa oni plakali poradi mene!?! Možda i njih strefi već večeras, a ja i da hoću nešto im pomoći, bolje je da na to i ne pomislim!

Istina je kako sam tu i tamo NA GLAS cvilio: nisam naučio umirati sam i prezren i nepotreban. Nisam u svome ogledalu NA VRIJEME primjetio kugu, a mozak mi je bio previše dresiran na neke šuplje parole pa sam sve kantare Ljudskoga volšebno pobrkao sa geografijom i novcem.

Nije me sramota. I ponosno zapisujem kako bi moji dušmani bili presretni da znaju u kakvom crnom od najcrnjeg sam čumio na - SVJETLU DANA!!!

I danas me melju neke moje realnosti kojima detalje ne bih ovdje širio ALI -još uvjek vrisnem - ima li negdje da je mati rodila nekoga sa Sluhom i Duhom Ljudskoga…

Mene, gospodo, ovih prvih pedeset ljeta niste slomili. Ja jesam bio mornarički tehnički podoficir (pa čak i mlađi oficir! Duže vremena.) ALI, dragi moji istražitelji nove i bolje prošlosti, Vladimir Kreća NIJE NIKADA bio član komunističke bratije, pardon Partije niti sam ikada molbu za istu napisao! Ja sam rekao NJET 1978. godine i time zauvjek izgubio brojne povišice (engleski: yebenoU pUnoU para novčanijeH), povlastice i još neke ne baš bezvrijedne “sitnice”.

Već 1980. godine poradi neposluha (nepoštivanje “koordinacije i subordinacije”) završavam u vojnom zatvoru u Nišu 244 dana, ali mi je 14 dana psihijatrije kod g. Careva palo puuuno teže. Moj pijani komandant Pantić je mogao nazad da se izležava i lupa lupku po mršavu pupku…

Ne mogu prešutjeti da me je Buva (sasvim stvarni oficir te iste Jugoslovenske Ratne Mornarice) umalo upucao svojim službenim pištoljem, a kad mu to nije pošlo za rukom ja sam taj pištolj zadržao kao suvenir. Zapovjednik naše plovne jedinice je poljubio beton ispred jutarnjega zbora: na mene je viknuo pred svima DA KO SAM JA DA OFICIRIMA RATNE MORNARICE ODUZIMAM LIČNO NAORUŽANJE.., nisam to planirao ali onaj moj instiktivni kroše je bio najbolj i meni najslaši udarac koji sam ikada svojedrčno ispalio.

Zahvaljujući ovome veselju NAUČIO sam ko su Pere, Lovro, Ćale i Buva ALI, već isti dan, “upoznao” sam Antu Budimira, Friedrich-a Morettija, Bogoljuba Bocinova i još neke nezamjenjive glavešine. Bio sam siguran da je moje zdravlje tu samo još koji tren tek da bih znao šta sam izgubio i ZATO - nisam štedio mojega zmiskoga jezika. Potegnuo sam i riječnik i preživljavanja i sve primjere nakaznoga o čemu im niko na glas ni slova nikad nije rekao: odgovorno tvrdim da se baš ta tri imenovana kurvina sina sjećaju mene, Vladimira Kreće, puno bolje no što se ja sjećam njih!

Da bi me, kao, smirili i poučili poslali su me na otok Vis, na Češku vilu. Tamo sam sa zapovjednikom Osmanom Glogićem (čovjek je danas Londonac, GB) proveo nešto više od šest TERAPEUTSKIH mjeseci…

Onda su me opet vratili na brod jer nije njima bilo do mojega lijenčarenja koliko im je falilo brodskih strojara. Ja se nisam radovao raspadu Bivše Države ALI i slijepcu je bilo jasno da Hrkljuš nije za Pariza….

Kad kolumni nejma više

Tetke mi, a fala Roberte šta si mi ustupio prostor, najbolje se osjećam u KOLUMNI.

Paz’ vamo provokatoru: nisam rekao u KOLONI! Ova slikica gore je iz vremena dok sam trošio pare na šišanje, a gospodin BOGDAN Bogdanović (izmedju ostaloga autor onega Jasenovačkega spomenika) bio živi bečlija koji je svoju dragu gospoju Kseniju doveo na moje autorsko veče poezije u Buchhandlung-u Weiss, tamo kod AKH, a vrlo blizu one Rathouse...

Pohvalio sam se ja ovime faktom. Bogami jesam u zadnjih preko dvaes ljeta jedno - jedamput! I do sada sam MUČAO.

Naime na kalgarijanskim beskrajnim gradskim džadama sam sreo jednoga vrlo interesantnoga čovca iz Novoga Sada, Pravoga Srbina, sa kojim sam popio kafu i doista imao ugodan razgovor bez napucavanja, a toga sam bio željniji od hrane i vode...

Otkrio sam da je gospon strojarski inžinjer MAŠINSTVA i da nije baš neki žestoki Srbin, ali da ne dozvoljava da mu se tamo neki Bogdanović prokerava ki svjecki čouk kad je i ovaki i onaki...

I danas sam pomalo a ipak temeljito ŠOKIRAN - i Bogdanović i taj moj strojarski mašinac su nesumnjivo bili nečetnički Srbi; i jedan i drugi su zagovarali antiratna rješenja, obojica uglađeni intelektualci svjetskoga urbanoga profila i puuuuno toga dobroga ALI: gotovo do krvi nepomirljivo na oprečnim stranama. Kojima, ni do danas nisam sasvim razabrao. Da, to je bilo kafa na Red Mile doli u centru Krawograda negdje 1997. Restaurirajući ovu moju, nadam se i Vašu, stranicu DESILO SE da naletim na ovu gore fotografiju iz davne 1992. godine iz Beča.

Onaj gorepomenuti strojarski mašinac NIJE KRIV što sam se ja sakrio od Bogdana Bogdanovića i ove slike sve te puste godine. Još samo da mi je znati a ŠTA JE TO ODLUČILO u meni...

...sjećam se i ja da je bilo previše obećavanja o “carevu novom ruhu” ALI ni car vazda nije glavni jahač. Čak niti u svojemu vlastitu ponekad i životinjarenju. Nije navalilo neko vrijeme slava i pobjeda ALI evo se - mrdamo...

Kao i vazda prije,

uz najiskrenije pozdrave

od Vlade iz Kanade.