Vladimir Kreća Kad kolumni nejma više


Copyright© 1995-2013 Vladimir Kreća and Independent Authors

...čak i da ja sasvim zaboravim pomenuti SVI ZNATE da joj NIKO pobjegao nije. Iako se smrt dešava samo Onima Drugima nije poznat niti prepoznat pametnjaković koji je BAREM TRAJNO izbjegao. Svakako da sam primjetio i u vlastitu iskustvu situacije koje ne mogu, a sad više i ne pokušavam objasniti tek, jednoga –vidi vraga SASVIM neočekivanog- dana OSJETIO sam da je i ona negdje tu…

Čak i moj mozak nije potreban kako bi zadnja ćelija Tijela ZNALA & OSJEĆALA ono Bože moj, šta sad još hoćeš? Da se neko (bilo ko!) iznenadi, zaprepasti, sažali, šta li...

Otud moje oduševljenje, Iskreno Oduševljenje, Kafićem smrti – umjesto da se u agoniji šuti i pokušava biti mrtvijim od mrtvog PRIJE smrti neki (do jučer, doslovce!) nevjerovatni Ljudi su se skupili i jedni drugima rekli KAKOGOD BILO MI NE ŽELIMO UMUKNUTI PRIJE SMRTI, i lakše nam je i draže izmjeniti po neku riječ i na ovu temu. Kad se već ne može niti (ot)Kupiti, niti izbjeći...


Nemam namjeru prevoditi sadržaj relevantnih stranica kao što je PROLAZNOST NA RADU ili  prve medijske reakcije/reportaže Kanadske Nacionalne TV CBC (TV Video reportaža, TV tekstualna reportaža), ili našega lokalnoga Vijesnika, ali Vam preporučam da povirite na njihovu FaceBook stranicu!


Meni, hvala Svevišnjemu, NIJE falilo patetičnosti CIJELOGA ŽIVOTA: imao sam milijarde strahova i NIJEDAN me NIJE zaustavio, a sva usporavanja u tim složenim procesima pripadaju imperfekciji materijala (ne daj Bože da ja tu sad nešto spekulišem o mogućim Možđanama!). To ima i koristi fin svijet, a ne vaki ki ja. Evo sam se gotovo zaprepastio kada mi se ukazalo kako sam VAZDA umiro na odlasku, a nikad na dolasku!


Recimo kada sam došao u Beč nisam imao niti za jedan jedini obrok, a bio sam umoran za barem DVA mrtvaca. Ipak, Beč mi je ODMAH ponudio Život i mada nije bio onaj sa glavne, carske džade aMd dvoraca bečkih bezbrojnijeh, nisam imao nikakve sumnje da je to Život i da je moja šansa Stvarna i Tu. Iako sam IZMEĐU OSTALOGA u prve dvije godine Beča PRODAO 71 litru vlastite krvne plazme NISAM se urušio i nisam prestao vjerovati u Sutra. Ipak, dva dana prije odlaska iz Beča – ja sam UMRO...

Jedina osoba koja me je saslušala u tome predmetu je i najvažnija osoba u mojem životu i danas: moja supruga. Niko, baš niko drugi, nije dozvolio niti da završim ako sam nekim slučajem „to“ i samo zaustio...


Kako su godine odmicale UMIRANJA su učestala i postala moja SASVIM normalna stvarnost: ja sam NA ŽALOST prečesto ZNAO i OSJEĆAO kada se Čovjek više NE VRAĆA. Sada već decenijama gledam bijednike koji za dolar više prodaju i mater i sestru i dijete.., ne, ne radi se o „njima“ već o sasvim čistokrvnijema NAŠIMA...

Koji je moj izlaz? Da pucam po njima? Ovaj našima? Ovaj, TIJEM & TAKVIJEM našima?!

Možda. Ako naiđe rat po mojoj modi. To je onaj rat u kome sam ja glavni, a Slavko ide iza mene i kad je opasno samo vrisne Vlado, metak!, a ja se maknem žustro u stranu i nastavim tamaniti dušmanowe dok ne pobjedim rat i stignem ravno na trg Bana koji Undak proglasim Trgom Vlade. Koji se nije vratio iz Canade...


Sad je Neko i umro od srama poradi ovijeh riječi mi, ali – Bože moj, niste li primjetili da bez umiranja nije ni Života?


Jedna fenomenalna gospoja već godinama nema vremena da se sa nama ni telefonom čuje pa sam i to vrlo drago i tako toplo Ljudsko prijateljstvo pospremio u jedno od mojih bezbrojnih umiranja.

Onda se javi. Iznebuha. OK, aj ti sa njom divani, kažem svojoj dragoj. Oće, baš HVALA.

U neko doba pozove me da se i ja pridružim i onda riječ po riječ u neka doba ja eto barem usputno da nahranim svoju radoznalost priupitnem da čime smo ih potjerali kad nam se više ni svake druge godine ne žele javiti...

Ne znam, dragi moj čitaoče, da li Ti mogu u par cijelih web stranica objasniti AGONIJU, ali i mene je zaboljelo: osjetio sam da je moje pitanje definitivno promašen slučaj...

...pa, nismo Vas htjeli uznemiravati, nekoliko bečkih doktora je reklo da neću preživjeti niti šest mjeseci!, gotovo da nam se – IZVINJAVALA!!!

Doznao sam da se o bolesti, pogotovo onoj TEŠKOJ, nikome ništa ne govori: spremi sve pare što imaš, a ako nemaš šuti i čekaj...

Da, najbrutalnije ratove vodimo kada oni „pravi“ ratovi (pre)stanu...

Ne, ne bih o lešinarima. Kome još fale?!


MORAM zapisati kako se od kasne 2009. godine i personalno borim sa neizlječivim rakom u bliskoj familiji. I NISAM ostao hladnokrvan i nisam sabran i nepogrješiv: nikako nisam planirao da umrem tako rano, ali je više no jasno da me nema i da će me još manje biti.

Kafić smrti mi je otvorio jedan važan Prozor Duše koji ima Ljudsko Dostojanstvo u svim fazama agonije, a slutim - i prije i poslije. Nije me sramota umrijeti ovako, a svima onima koji imaju nojevski glavu u pijesku dok tamburaju o orlovima mogu samo zahvaliti: sa glavom u vrelu pijesku nije lahko ni halucinaciju odabrati. Je, jest – HVALA VAM!




Kafić smrti...

...u mojemu Krawogradu, a nekih 15tak dana prije grde poplave, profercerao KAFIĆ SMRTI!, slobodno udruženje građana koje najprije nastoji dati nešto Ljudskoga finalnoj šetnji kroz Život teško bolesnih, njihovim familijama i svima onima koji su neizbježno tu “u zoni”...


Kao i vazda prije,

uz najiskrenije pozdrave                                                                                       od Vlade iz Kanade.

Kažem čoEku – pucaj, kolji, ubij! Evo samo da Ti potpišem otpust grijeha i pred Bogom i pred Zakonom, pa mi se krvi napij.., heGiBa, nejma trikova, nema zamki, ne košta! Šta š bolje: sve pod špagu, a Ti YUnak i Undak Ti JA ne mogu baš ništa...


OMA se predUmisliJOJ: da koji sam ja vaktor pa se usuđujem POMISLITI da tako fin gospon more bit i Ubojica?!?!  Štaviše koji sam ja to bolesni  neUm pa Njemu tako Umnjačkom i VjerniČkom prišivam tako grozne etiketLeLe...


Čovac nije klao, ali JEST pucao. Po svim šavowima. Mislim sad mi žaj Čoeka: da ODMA nisam prešel  na srž suštine on bi me oniManisao sa svim vrstama nekrofilijskega podPRCawanja strahom & prepašćom a u swrhUHu poravnavanja Onijeh RačunoWa, politike, povijesne historije.., ma čega hoš. Vako, ja se oma predo i hajmo najlakšim putem: štaš ti mene ubjeđivati, ubi oma i stvar riješena.

Grdo sam ga razočaro: ja skino gaće BEZ ikakve predigre! Pa koJOJmu luđakU i to može pasti na pamet, a!? NikomU, da ti kažem pravo: nejma tuTe pameti – daj mu SVE oma čim se približi i onda on više NIJE ni YUnak ni YebaCH wech tamo neka wUlgarna fUkara oridinaris, a ta mu se slika OMA niti sluČajno dopala NIJE...


Skratimo: ako 'oće da Vas plaše, DRAGOVOLJNO im se sami nabodite na nož inače ćete živjeti u Logoru Vlastita Života i beskrajnih ratova prepunih besmisla: (viđaj ovo – u istoj reMčenci DRUGI put dwatOčka!) a kada im se nabodete na nož kojim su Vas htjeli plašiti aMd ponižavati ONI ODMAH imaYU KRVAVE RUKE, leš za ukloniti, zakon za izmajmunisati i cijeli život krvavo lijepih Uspomena i sl., a Vaša dobit je – prnuli ste i prijetnji i strahu U BRK!, eliminirali ste (vjerovatno ZAUVJEK!) još jednjog ratnoga huškača, otvorili ste svojemu djetetu širok put u Život sa STVARNIM Dostojanstvom...


...i – nije ovo sve, ali je dovoljno da se vidi kako duva pireći vjetar...