|
|
I jučer sam otišao na posao Stazom
Crnog Stopala, kako se naime ponosno zove jedna od centralnih ulica grada
Kalgarija, dugačka jedva nekih tridesetak kilometara što, za ovdašnje
prilike, pripada srednje dugačkim ulicama....
Često puta se uhvatim kako mi misli bježe sa Staze Crnoga Stopala na
Mariahilfer Strasse. Još češće pomislim kako, kad jednog dana ja i moja
partija preuzmemo vlast, kako ćemo preimenovati tu ulicu u Bulevar
Blještećih Vigvama..... Ondak pogledam malo bolje oko sebe i primjetim da
moj gradić Pejton ima samo nešto više od tri tisuće kilometara asfaltiranih
ulica unutar gradskih granica, da se svake godine uvećava za nekih novih
30-tak tisuća ljudi (doslovce pridošlih sa svih strana svijeta) i barem
tridesetak novih - doslovce do jučer nepostojećih - ulica.
Eto, danas u lokalnim novinama radnici hitne pomoći, pa čak i policajci
priznaju da dokumentacija i gradske mape prosto kasne i nije neobično da i
oni ponekad zalutaju u gradu koji još uvijek ne broji više od milion duša.
Ovo je zgodan momenat da Vam kažem kako je cijela Alberta površinom gotovo
DVA puta veća od Njemačke (koja ima više od 82 miliona stanovnika), a ima
samo 3 (TRI) miliona stanovnika. Imajući ovo u vidu nije nikakvo čudo što se
drugi grad u provinciji (prvi i glavni je EDMONTON) proteže linijom
jug-sjever na nevjerojatnih 70-tak kilometara....
E, dragi moji ako je tako - a tako je - ondak nije nikakvo čudo zašto moja
baka vozi Kadilaka. Ovdje su svi na točkovima i sve je na točkovima. Cirkus
ne staje niti na minus 40 Celzijusovih, a led doista nije nikakva prepreka
na cesti.
Vozi se u vremenu i nevremenu isto. Bake, Pakistanci, Ukrainci, Rumunji, ja,
pa čak i poneki Kanadjanin prašimo uzduž i poprijeko ovoga glomaznoga grada
nesmiljeno, neumorno i svaki dan i svaki sat. Nije da su ovdje auta jeftina,
a gorivo za džabe - ne vjerujem niti u bajku o velikoj Kanadi jer Kanada
nikad nije bila malena - ja sam uvjeren da je sve to ludilo počelo kada je
ovdje na daleki zapad Kanade došao majmun ki šta sam ja i koji nikad nije
vozio ništa ili najviše "stojadina" a domaći mu ponudili Kadilaka za 300
dolara!
Je, istina je - sasvim pokretljivi Kadilak može se dobiti za trista dolara.
I kad jedan karonja ki ja skuži da to šljaka za svaki normalni slijedeći
korak je - prekasno...
Homo-autos je rodjen i slijedeća stanica za kavu je samo 54Km iza kuta naše
ulice.., kruh kupujemo kod Talijana na jugu, 46Km, na ručak idemo kod
prijatelja 64Km i ......., i na kraju dana ne vjerujemo da nam ne treba
voziti u vlastito kupatilo.
Vremena za čitanje, lijepe umjetnosti i sl. - nema, potrošeno je u vožnji...
Lako je za mene, ja još uvijek mogu sam sebi da se sprdam i uživam, a ovaj
članak sam napisao za bezbrojne bake ovoga bezdušnoga i glomaznoga grada -
ovoga Božiće pomolite se za njih. Iskreno. Okrutno je biti baka za volanom
Kadilaka. Čak i ako nije minus 40. Celzijusevih.
|
|