o žemskim pravima & komentarima...

Vladimir Kreća

   SVI SU ZA MIR, JA SAM ZA RAT - RAT UMA, DUHA I SLUHA!

 

objavljeno prvi put Monday April 11, 2005

OČIMA PSEĆIM...

...Papa je mrtav, ja nisam

još jedna činjenica

na koju - pišam

činjenice hladne, bez osjećaja časti

Istina ne voli mršave

već slasti od masti

i danas sam dužan, nafta opet skuplja

sve moje u crvenom

i duša mi zbog toga gluplja

Istina ne cmizdri

NE PROKLINJE SE IZ KADILAKA

vapite, očajavajte

zajedljivi, zavidni

drveni filozofi budžaka!

Podižem Riječ

sve mi je drugo palo

ja sam bivši

sad ti, budalo...

yellow cantun

(pogled s toplije strane planete)

TEK U NEVOLJI VIDIŠ KOME

SI SVE BIO PRIJATELJ

 

POČETAK „ZAPISA IZ PODZEMLJA“

 (Skenirano, pa ima grešaka, ali...)

I - PODZEMLJE 

1.

Ja sam bolestan čovek... Zao čovek. Nesimpatičan čovek. Mislim da me boli jetra. Istina, ja nemam pojma o svojoj bolesti, i ne znam tačno šta me boli. Ne lečim se i nikada se nisam lečio, iako poštujem medicinu i lekare. Pored toga, ja sam još i sujeveran do krajnosti, ili bar

toliko da poštujem medicinu. (Dovoljno sam obrazovan da ne budem sujeveran, ali sam ipak sujeveran.) Ne, gospodo, neću da se lečim za inat. Vi to sigurno ne možete razumeti. A ja, vidite, razumem. Naravno, ne mogu vam objasniti kome ću zapravo u ovom slučaju

zapapriti svojim inatom. Znam vrlo dobro da lekarima ne mogu napakostiti time što se ne lečim kod njih. Znam bolje nego iko da ću time jedino sebi naneti štetu i nikom više. Pa ipak, ne lečim se samo iz inata. Jetra me boli, neka je, neka me još jače boli.

Odavno tako živim - već dvadesetak godina. Sada mi je četrdeset. Ranije sam služio, a sada više ne služim.

I autor »Zapisa« i sami »Zapisi« su, prirodno, izmišljeni. Pa ipak, takva lica kao stoje pisac ovih beležaka ne samo da mogu već i moraju postojati u našem društvu, kad se uzmu u obzir okolnosti u kojima se formiralo naše društvo. Hteo sam da prikažem publici, jasnije nego što se to obično radi, jedan od karaktera nedavne prošlosti. To je jedan od predstavnika pokolenja koje još živi. U ovom odlomku, nazvanom »Podzemlje«, ta ličnost se predstavlja čitaocima, izlaže svoja shvatanja i kao da želi da pokaže uzroke zbog kojih je nastala i morala nastati u našoj sredini. Sa narednim odlomkom počeće pravi »Zapisi« te ličnosti o nekim događajima iz njenog života.               *****Fjodor Dostojevski

Bio sam zao činovnik. Bio sam grub i u tome sam nalazio zadovoljstvo. Mito nisam primao, pa sam bar u tome morao da nađem satisfakciju. (Ovo je slaba duhovitost, ali neću da je precrtam. Napisao sam je uveren da će ispasti vrlo duhovito, a sad, pošto vidim da sam se samo gadno razmetao - za inat neću da je precrtam.) Kad su molioci radi obaveštenja prilazili stolu za kojim sam sedeo, ja sam škripao zubima i osećao neizmernu nasladu kad sam mogao nekog da uvredim. A gotovo uvek sam mogao. To je većinom bio bojažljiv svet: zna se - molioci. A naročito nisam mogao da podnosim jednog oficira, kicoša. Nikako nije hteo da mi se pokori i odvratno je zveckao sabljom. Ratovao sam sa njim skoro dve godine zbog te sablje i najzad sam pobedio. Prestao je da zvecka. Ali ovo se desilo još u mojoj mladosti. A znate li, gospodo, u čemu je bila suština mojeg besa? ti tome i jeste stvar, to je upravo i bila najveća gadost što sam ja svakog časa, čak i u trenutku najvećeg besa, na svoju sramotu priznavao sebi da ja ne samo nisam zao već nisam ni ozlojeđen Čovek i da, u stvari, samo dižem prašinu i time se zabavljam. Pena mi na ustima, od besa, ali neka mi neko donese kakvu sitnicu, ili malo čaja sa šećerom, ja ću se već umiriti, čak će me obuzeti ushićenje, iako ću kasnije, to znam sigurno, škrgutati zubima na samog sebe i od stida nekoliko meseci patiti od nesanice. Takav sam ja.

To sam ja malopre lagao da sam bio zao činovnik. Za inat sam slagao. Prosto sam se izmotavao i sa moliocima i sa oficirom, a u suštini nikad nisam mogao da budem zao čovek. Svakog časa sam osećao u sebi mnogo - suviše mnogo osobina suprotnih tome: osećao sam da od tih suprotnih svojstava prosto kipti u meni. I znao sam da su celog života kiptela u meni i težila da se manifestuju, samo ja to nisam dozvoljavao, namerno nisam dozvoljavao. Mučila su me do stida; dovodila me do konvulzija i - dosadila mi najzad, i te kako dosadila! Zar vam ne izgleda, gospodo, da se ja pred vama zbog nečeg kajem i da za nešto jtražini oproštaj?... Ubeđen sam da vam se tako čini... A meni je, uveravam vas, sasvim svejedno ako vam tako izgleda...

Ja ne samo da nisam umeo da postanem zao već uopšte nisam umeo da postanem bilo šta: ni zao, ni dobar, ni podlac, ni pošten, ni junak, čak ni insekt. I eto, sad tavorim poslednje dane u svom kutu, dražeći sebe zlobnom utehom koja ničemu ne vodi: da pametan čovek doista i ne može postati nešto, to može samo budala. Da, pametan čovek devetnaestog veka mora, i čak je moralno obavezan, da bude, uglavnom, beskarakterno stvorenje: a čovek koji ima karaktera i radi - većinom je ograničen. To je moje ubeđenje stečeno u toku četrdesetogodišnjeg života. Meni je sada četrdeset godina, a četrdeset godina - to je ceo život. To je duboka starost. Živeti preko četrdeset godina je nepristojno, banalno, nemoralno! Ko živi duže od četrdeset godina? - odgovorite mi iskreno, pošteno. Ja ću vam reći ko: glupači i hulje. Svim starcima ću to reći u oči, svim tim .poštovanja dostojnim starcima - svim tim srebrenokosim i namirisanim starcima! Celom svetu ću to reći u lice! Imam pravo da govorim tako, pošto ću ja lično doživeti šezdesetu. Do sedamdesete ću živeti! Osamdesetu ću doživeti!... Čekajte! Dajte da odahnem...

Vi, gospodo, sigurno mislite da želim da vas nasmejem? Prevarili ste se u tome. Ja uopšte nisam tako veseo čovek kao što vam izgledam ili kao što vam možda izgledam. Uostalom, ako vas nervira ovo moje nakla­panje (a ja osećam da vas nervira) i padne vam na pamet da me zapitate: ko sam ja zapravo? - odgovoriću vam: ja sam činovnik četrnaeste klase. Služio sam samo zato da bih imao šta da jedem (jedino zbog toga), a kad mi je prošle godine neki dalji rođak ostavio u nasledstvo šest hiljada rubalja, odmah sam podneo ostavku i nastanio se u svom kutu. I ranije sam živeo u tom kutu, ali sada sam se nastanio u njemu. Moja soba je bedna, odvratna i nalazi se na kraju grada. Služavka mi je seljanka, stara, zla i glupa, i najzad - uvek odvratno zaudara. Govore mi da petrogradska klima počinje rđavo da deluje na mene i da je veoma skupo živeti u Petrogradu s mojim ništavnim sredstvima. Sve to ja znam bolje od svih tih iskusnih i premudrih savetnika i namiguša. Ali ostajem u Petrogradu - neću da napustim Petrograd! I neću da odem zato što... Eh! najzad, sasvim je svejedno da li ću otići ili neću.

Uostalom: o čemu pošten čovek može da govori sa najvećim zadovoljstvom?

Odgovor: o sebi.

Onda ću i ja govoriti o sebi.

 2.

Sada ću vam ispričati, gospodo - bez obzira na to želke li vi to ili ne želite - zašto nisam umeo da postanem čak ni insekt. Reći ću vam ozbiljno da sam mnogo puta želeo da postanem insekt. Ali čak ni toga nisam bio dostojan. Kunem vam se, gospodo, da je prekomerno saznanje - bolest, prava i najteža bolest. Za svakodnevni ljudski život bila bi dovoljna i obična čovekova svest, to jest za polovinu ili četvrtinu manja od one porcije koja sleduje obrazovanom čoveku našeg nesrećnog devetnaestog veka, čoveku koji, pored osta­log, ima i tu nesreću da živi u Petrogradu, najapstraktnijem i najzavereničkijem gradu na celoj kugli zemaljskoj. (Ima gradova zavereničkih i nezavereničkih.) Sasvim bi, na primer, bilo dovoljno onoliko svesti sa koliko žive svi takozvani iskreni i radini ljudi. Kladim se da vi mislite kako ja ovo pišem samo iz razmetljivosti, da se malo našalim na račun radinih ljudi, i stoga, od ružne razmetljivosti, zveckam sabljom kao moj oficir. Ali, gospodo, ko se može hvaliti svojim bolestima, i još se razmetati njima?

Uostalom, šta ja to govorim? Svi to čine; upravo se hvale bolestima, a ja ponajviše. Nećemo se prepirati; moje oponiranje je besmisleno. Ali ja sam ipak tvrdo ubeđen da je ne samo premnogo saznanja već i svako saznanje - bolest. U to tvrdo verujem. Ali da ostavimo to za trenutak. Recite vi meni ovo: zašto mi se uvek dešavalo da u trenucima kada sam bio najsposobniji da pojmim i osetim sve finese »lepog i uzvišenog« - kako se to u nas nekad govorilo - ne samo da ih nisam osećao već sam činio tako ružne stvari koje... jednom reći, koje, možda, svi čine, ali koje su se meni kao u inat dešavale upravo onda kada sam bio najsvesniji da ih nikako ne bi trebalo činiti? Ukoliko sam više saznavao o dobru i o svemu »lepom i uzvišenom«, utoliko sam dublje tonuo u svoju žabokrečinu i bio sve skloniji da se u nju potpuno zaglibim. Ali suština je bila u tome što se sve to nije u meni dogodilo slučajno, već kao da je upravo tako moralo biti. Kao da je to bilo moje normalno stanje, a ne bolest ili nedostatak, tako da sam, najzad, izgubio volju da se borim protiv tog nedostatka. Svršilo se time što sam gotovo počeo da verujem (a možda sam zaista i poverovao) da to i jeste moje normalno stanje. A koliko muka sam u početku prepatio u toj borbi! Nisam verovao da se to i drugima dešava, i zato sam to celog života skrivao u sebi kao tajnu. Stideo sam se toga (čak se, možda, još i sada stidim) i dotle sam doterao da sam osećao neku tajnu, nenormalnu i podlu nasladu od toga da se vraćam po ružnoj petrogradskoj noći u svoj ćumez, i intenzivno osećam da sam, eto, i danas učinio neku gadost, da se to stoje učinjeno uopšte ne može popraviti i u sebi sam se potajno sekirao, kidao, mučio i cedio sebe toliko da se čemer pretvarao u neku sramnu prokletu slast i, najzad, u neospornu, duboku nasladu. Da, u nasladu, u nasladu! To kategorički tvrdim. Ja sam i počeo da govorim zato što hoću sigurno da doznam imaju li i drugi, takve naslade. Objasniću vam: naslada je ovde bila rezultat suviše jasne svesti o svom poniženju; rezultat toga, što i samosećaš da si došao do kraja; daje to odvratno, ali drugačije ne može biti; da nemaš izlaza i da nikada nećeš postati drugi čovek; a kad bi bilo još vremena i vere da se promeniš u nešto drugo, onda sigurno sam ne bi hteo da se promeniš; a kada bi i  poželeo, i tada ne bi ništa učinio, jer, u stvari, možda flemaš u šta da se promeniš. A glavna i krajnja konsekvenca je da se sve to dešava po normalnim i osnovnim zakonima intenzivne svesti, i po inerciji koja direktno rezultira iz tih zakona, prema tome, tu ne  samo što se ne možeš preobraziti već uopšte ništa ne možeš učiniti. Znači, intenzivna svest dovodi do zaključka: u pravu si što si podlac, kao da je podlacu uteha ako sam oseća da je stvarno podlac. Ali dosta... Eh, koliko sam napričao, a šta sam objasnio?... Čime se ovde objašnjava naslada? Ali ja ću objasniti! Ipak ću dovesti stvar do kraja. Zato sam i uzeo pero u ruku... Ja sam, na primer, strašno sujetan. Bolesno sam sumnjičav i jako uvredljiv, kao grbavko ili patuljak, ali je zaista bilo trenutaka kada bih se, možda, čak i tome obradovao ako bi mi neko opalio šamar. Ozbiljno vam kažem - sigurno bih umeo naći u tome neku vrstu naslade - naravno, nasladu očajanja, ali u očajanju se i nalaze najvatrenije naslade, naročito kad si potpuno svestan bezizlaznosti svog položaja. A kada ti opale šamar, tek onda će te pritisnuti saznanje kako su te zgazili. I što je glavno - mozgaj koliko hoćeš, uvek; ispada da sam, pre svega, ja kriv za sve i, što je najuvredljivije, kriv bez krivice, tako reći po zakonima, prirode. Prvo, zato sam kriv što sam pametniji od svih ljudi svoje sredine. (Stalno sam smatrao sebe pametnijim od svoje okoline i ponekad sam se, verujete li, čak stideo toga. U najmanju ruku, celog života sam gledao nekako u stranu, i nikada nisam mogao da gledam ljudima pravo u oči.) Najzad, kriv sam i zato što, kad bi u meni i bilo velikodušnosti, imao bih samo više muke od saznanja njene potpune nekoristnosti. Sigurno ne .bih umeo ništa da uradim sa svojom velikodušnoću: ne bih mogao ni da oprostim siledžiji zato što me je, možda po zakonima prirode, udario, a prirodnim zakonima se ne može praštati; niti da zaboravim šamar, jer iako su u pitanju prirodni zakoni, ipak je uvreda - uvreda. Najzad, kada bih čak i hteo da ne budem uopšte velikodušan, već da se, naprotiv, osvetim nasilniku što me je uvredio, ne bih mogao ni za šta nikome da se osvetim, zato što se sigurno ne bih odlučio da bilo šta uradim kada bih čak i mogao. A zaštose ne bih odlučio? O tome želim da kažem posebno reč-dve. 

3.

Kako, na primer, postupaju ljudi koji umeju da se svete i, uopšte uzev, da se brane? Kad njih, recimo, obuzme osećanje osvete, onda za to vreme u njihovom biću i ne ostaje ništa više osim to osećanje. Takav gospodin gura pravo k cilju, kao pobesneo bik spuštenih rogova, i samo ga, valjda, zid može zaustaviti. (Uzgred da kažemo: pred zidom takva gospoda, naime, prostodušni i radini ljudi, iskreno ustuknu. Za njih zid nije izgovor, kao na primer za nas koji mislimo, a to znači koji ništa ne radimo; nije razlog za vraćanje s puta, razlog u koji mi što mislimo, obično ni sami ne verujemo, ali kome se uvek mnogo obrađujemo. Ne, oni ustuknu sasvim iskreno. Zid deluje na njih kao, nešto umirujuće, što moralno i konačno oslobađa, a možda i kao nešto mistično. Ali o zidu kasnije.) A takvog iskrenog čoveka ja smatram pravim, normalnim ; čovekom, kakvog je želela da vidi i sama nežna mati--priroda, kad gaje već rado začela na zemlji. Takvom čoveku ja zavidim do izliva žuči. On je glup, to je  nesumnjivo, ali ko zna, možda normalan čovek i mora biti glup? Možda je to čak i vrlo lepo. Ja sam utoliko više ubeđen u tu, tako da kažem, sumnju, zato što, ako V bismo, na primer, uzeli antitezu normalnog čoveka, naime, čoveka intenzivnog saznanja koji, naravno, nije nastao iz krila prirode, već iz retorte (ovo je, gospodo, gotovo misticizam, ali ja i to pretpostavljam), onda bi taj Čovek iz retorte tako ustuknuo ispred svoje antiteze, da bi sam sebe, svojom intenziviranom svešću, iskreno...snicima davati tablete.OLD YELLOW CANTUNS

 

 

 

 

 

 

ne, nisam planirao da maltretiram i Vas i ovu ubogu webosklepovinu "viškom" svojih bubregosklepa ovoga "znakovitoga" aprila (izraz prepoznatljiv u svijetu ka sasvim neSrpski) koji se domoljubno prihvata samo ako je - travnat!

Naime, smeta mi što je ovdje kod mene "trava" u mnogočemu čista fikcija. No, o tim "detaljima" nekom drugom zgodom. Recimo, ekološkom zgodom!

Hvala Ljubljani! Ne znam kako ali više od stotinu originalnih čitatelja na ovoj stranici samo prošloga tjedna! Iz Šibenika i dalje jedan do dva. Godišnje. Sjećam se da sam u Šibeniku živio nekih jedanaest godina. Dobro, kad već inzistirate, dodaću - i dvadeset pet dana, te "ono do podne" dvadesetšestoga dana...

Kažu da su statistike kurve. Evo jedan ovdašnji emžunjer mi je onomad objašnjavao kako sam glup: ma kako epski uzaludan poso! Ondak mi je iz arsenala emžunjerskih čuda izvukao činjenicu kako samo umokratki i duhosirotinjski slušaju narodnjakoNJAKove and ne znaju aksiomske variable prihvaćenih tranzicijskih vrijednosti u kreiranju globalne istine. I još je nekaj rekel, ali đe bi ja to mogao zapamtiti!? Suština ovega umovanja je bila da su Gornji Čekrčići vazda bili i veći i napredniji od tamo nekih zabačenih Donjih Pržogrnaca. Ono, pa i Marsovac vidi da "gornji" više vrijedi od tamo nekih "donjih".

Ondak sam ja pito a da koji Marsovac je raspoloživ da mi ovo pojasni.

Tu je moj emžunjer definitivno "puko" i primjenio nedodirljivu balkansku intelektualnu aksiomu - NO COMMENT! Dovijeka vjekovnega!!!

Ali - nije me puko onom emžunjerskom šakačom. Kaže, a i čuja sam od nekih kojima se more povjerovat - iz ekoloških (čitaj: igijenskijeh) razlogova.

FALA. Od srca srčanoga. GrebiGA, šakača je šakača, pa makar i emžunjerska - boli vazda.

A okrenuta ledja u tišini? (Valjda i osramoti, osudi, čemu li, poučite me...)

E, da sam i ja imteleketeketualac, možebitno bi i shvatio, osjetio, šta li...

Iz ovega životnega iskustva računam vako:

Šibenik 11 godina života, a dva posjetitelja na ovim stranicama GODIŠNJE kontra Ljubljane, NULA dana života u pomenutoj, 97 posjetitelja TJEDNO; daklem što više života i drugoga uložiš to više dobiješ. Ali - ako ćemo pljuckat Istini u oči (ovdi morete pljuckati i "kreativno", na druga mjesta).

Kad mi se ukaže prilika i onega šesnega emžunjera ću pitat za rasčlambu ove moje analitičke prosudbe koja ne liči na konkluziju...

E, i tu tek počinje naša današnja priča!

Za oni članak o pravima žena - koji je u mojih desetak godina na ovim stranicama PRVI takove vrste - stiglo je neuobičajeno puno komentara (ne, nećemo u sve detalje iako još nisam sasvim načisto da "kolaž" tih nekih pisamaca i objavim ovdje).

Idemo redaljkom:

otkud meni prava, kaže tako jedno od pomenutih pisamaca, da tobož štitim neka tamo ženska prava?

U mojim godinama mudar čovjek štiti Svoju Guzu.

E, sad bi ja tu morao biti Mudar Čovik! A svi znaju da nisam!!! Ali, guzu me NE MOGU negirat!

E, tu je suština problema. U - guzi!
Percepcija guze ima čudnu povijest i nikad nije bila bez kontradikcije, ajmo narodnim jezikom, bez krljačine a da ko je u pravu. Ako već nisam mudar onda mi (barem ona narodna i vrlo stara izreka) ne mogu oduzet MUDA!

Je, čuo sam da bez jaki muda ne vrijedi ruda ali, dajmo se držat na suštini ovega odgovora mojijem kritičarima: dakle, snagom Muda ja sam čisto muškobanjasto pogledao sam sebi u oči, skinuo jučerašnje krmelje i oma se okrenuo mojoj ženi. Ma, je li vidjela koje sam balvane razmazo iz očiju!?! Nije! DOBRO!!!

Onda sam iznenada pogledo ispodoka još jednočke: jest, viđala je! Pa cijela dva dana gleda u tu straotu!!! A ka da ništa nije primjetila! I samoga bi Boga smantala pa nebi primjetio...

E, tutekarce mi se nešto svrbljivo počelo kotrljati po možđanama - ŠTA je ona SVE vidjela, a ja bio siguran da nije.....

I - ajmo skratti, tu je pala Prva Iskra mojega članka o tzv. Pravima Žena...

Oma sam skoknija na internet da provjerim moje pornografske stranice. Da ih neko prije mene ne viđa... Zajebalo me - "kresno" me internetski triper dok si reko "keKEKS". Je, virus, ma kako si samo pogodija!?

Tako mi ostalo da čitam noune. Od prošlega tjedna. Sakriveno gotovo da se ne vidi u Petrinj, piše, policajac mlad usred dana pravi reda i mira dužnosničkim (ovo nije od tamo nekog glagola dužan, već od srborijeka služba, službeni itd.) samoukrijesom: kresno, kaže, piše, i svoju ženu i još dvije njene priložnice osobne. Jednu ispred muža joj i djeteta. Drugu nije uspio kresati u sličnom aranžmanu iz nepoznatih razloga. Gad jedan, nespretni!

Tu je meni stiglo jedno pitanje a da otkuda ja iz Kalgarija mogu znati o "našoj" (implicirajući s gađenjem da ja "naše" prihvaćam i znam kao "moje"!) Petrinji!?!, te da otkud si ja dozvoljavam da brbljam po internetu tamo neka svoja zlobna pogledavanja. Pa čak i kada je to - barem figurativno - zločin kontra Zdrava Razuma. Ovdje moram dodati - ja Zdrav Razum ipak svodim na "razum". I taj je SASVIM DOVOLJAN da monstruoznost samokresanja i stvarno nevjerne žene NEMA MJESTA u bilo čijoj glavi, a kamo li u "djelu"! Jasno?

Uell, - i nije...

Eto, i ovdje bitno skraćujem, i osobno, a da ne kažem i personalno, pa i pomalo lično u Petrinji sam proživio neke godine ovoga života iza mene. I poveo sa sobom jednu Petrinjku na doživotni put. Evo traje već petnaest ljeta, a meni nimalo ne smeta. Da li bi ovo mogla biti "kvalifikacija" da nekaj zapipetrinjskom monstruoznom zločinu sad već nisam siguran, ALI da li je moj kritičar prije izbacivanja "stranca" iz petrinjskoga atara mogao pitati imam li ja kakve veze sa Petrinjom (te kakve i tako to...), e, to se NIJE DESILO - moj "kritičar (a pismo je doista primitivni and brutalni napad i diskvalifikacija od A do Z) nije niti posmislio pitati. Pa, "mi" SVE ZNAMO, rodijak!"

OK, uzimam ovo k znanju. Kada sam već izbrisan iz Šibenika, zašto bi moji smrdljivi prsti smjeli nešto tipkati o Petrinji? Pa poznato je da Šibenik ne more ništa brez Gavrilovića. Valjda i Slavijatransa, kuj bi ga znao...

Pitanje broj tri:

piše deran iz Avstralije da je vjernik (ajme kvalifikacije!) i da je bija "med i mlijeko" svojoj darling, a ona ga (ZAMISLI!!!) na crkvenoj zabavi napustila i sad sudski traži pola kuće, pola ovoga i pola onoga, a avstralski zakoni ne jebu pamet i logiku već sve beštijama nevjernima daju!

U PET kartica gustoga teksta sve ide u tome tonu (sa brojnim detaljima australskog porodičnog prava) dok na jednom "nije puko" pa (je, prilično degutantno, čak i za perverznjaka mojega kalibra) opisao u detalje kako se ona "kresala" sa onim Nikom Nikogovićem i to ne jednoč!

Samo u jednoj rečenici, gotovo uzgred, pominje njihove troje djece. Naime SVA TRI - MUŠKIĆI (ka da je to PUUUUNO više i značajnije od onega bjednoga TRI ŽENSKICE)!

Vako - rodijak, ako se prepoznaš ja bih ti preporučijo slijedeću medicinu:

najprvo moraš prestat drkati oliti mastrubirati (ovđe "mast" i "truba" imaju znakovito, a ne doslovično značenije!; zapamti, važno je!) I to - na gotovo svim poljima. Osobito - napolju. Pa i sam si napisao da je to kontrazakonito u tu daleku avstralsku državu!

ondak mi napiši kakav je cilj trebalo imati ono dvije stranice pornografije TVOJE žene sa onim njenim novoizabranim?! Bolje od toga - NEMOJ više nikad MENI slova o tome! Ja, naime, svu pornografiju crpem sa ruskih pornografskih stranica "situiranih" na serverima "nepostojećih" država ove planete..., kužiš stari moj: ni ti ni ja NISMO otkrili kupleraj! A - nadživit će nas DEBELO...

konačno, ako si ti vjernički praktičar (ona doli, ja gori; a što pitaš!?!) NEMOJ biti vjernički FANATIČAN (doslovan). Naime, barem za Osmi Marta promjeni pozu - pusti jednom godišnje i nju gori. Ugasi svjetlo, niko drugi neće znati. A tebi brak možda ne propadne.

Nije li to ugroza "prava" koja s Pravom i nema neke veze? Osim "BETONA" u ukoričenim muškim mitovima, legendama, a - nažalost, i u tradicijama...

NAPOMENA - ako mi "tiraž" (čitaj: posjećenost) ove stranice ikad opadne, NI TADA neću objaviti ovu gorepomenutu pornografiju. Ne, neću štititi NJU! Čisto muškobanjasto štitit ću - NJEGA! Pa deran je "papan" koji pojma nema da Žena NIJE seksualna mašina sa dvije poze, a to je - čak i za mene - ponižavajuće primitivno i neprihvatljivo. Evo da ja već dva dana prakticiram i treću pozu...

Mogao bih ja ovako da "naredam" ravno 74 "sočna" emaila. Tužno, dosadno, ružno...

Evo da sam znao koliko su Ženska Prava iz usta jednog tradicionalno muškobanjastoga eksplozivna smjesa, preskočio bih cijelu stvar. Pa ti derani DOISTA pate! A starj im sledio krv u venama. I aortama (oprostite: ima li prosječan čovjek samo jednu aortu ili više? Ne, neću i o ovome pisat osvrt, samo nejmam, bolan, pojma o toj ginekologiji).

A zbog ravnoteže među piz.., ovaj, zvizdama moram pomenuti JEDINO žensko pismo u gorepomenutim pismima.

Kaže doista uljudnim nastupom drugarica gospoja neutvrdjenog podrijetla, maritimnog stanja i sexualnih sklonjivosti, kako sam joj ja simpatičan "kupac ženske pozornosti" na internetskom hajveju informacija.

Preporuča mi da se ispovjedam u Crkvi za svoje grije pa ondak neću svako smeće and prašinu bacat svijetu u oči.

Dokazuje to NEPOBITNOM and univerzalnom činjenicom a da koliko sam puta svojoj dragoj životnoj suputnici donija doručak u postelju, te kolio ruža (bez salat-dresinga, valjda, OP.A.) sam joj podario u onim zgodama kad je tomu red...

Bravo, mala moja!

Je, pogodila si! Odista!!! Daklem, da ponovim zadaću - odnesem joj tu i tamo doručak u postelju. Čak i kda je na dijeti!

Onda trknem i kupim jedno dvaespet ruža. Pa joj tutnem ispod nosa. Alergijskoga. A onda kada se onda pobuni - pokažem joj Tvoje pismo sa uputama kako da se kvalificiram za muškarca kojemu žene mogu vjerovat! Ajme, kako se nisam prije sjetio!?!

Uell, i sad mi dobro dojde - evo okad sam polomio kosti i prešo četrdesetu nikad ne spavam, a ona još ka dijete spava. Onda vlim žderat u svaka doba! Pa kad je žmoknem u pet i trideset sa po kila šunke na jajima! Ima da UŽIVAM ki prasac!

A nit ruže nisu skupe - dvaespet sa ukrasnim celofanom jedva kutija bolji cigareta!

Skratimo - VALA TI FALA na ideji and poučku. Sve sam sfatio! Ali već sam siguran da ona moja NIKAKO NEĆE shvatit. Kolika si ti nevolja za Ženska Prava...

Ovdi ni ja ne mogu više objasnit!

Na kraju MORAM zaključiti da mi nije bilo previše ugodno dobiti toliko emaila na ovu temu - dodirnuo sam nešto "kao usput", refleksivno i u momentu, a ispalo je - EKSPLOZIJA.

Pročitao sam samo osam od onih emaila. I svi su u "trash bin-u". Mislim da ću ih danas definitivno isprazniti.

Idem sa onom svojom u šetnju .

Onda ću skuhati. Večeru. Nikako doručak.

Dobro ću se relaksirat, razmislit i nazvat onega emžunjera.

Da mu i osobno priznam kako sam postao svjestan da su GORNJI ipak GORNJI, a donji - donji. Priznat ću mu da ne znam statistiku i da me se jebe šta ću u tom smislu (a u kojemu ne!?!) krepat glup ali, narodNJAKnjakove - ne dam!

Pozvat ću ga na piće i dati mu šansu da sam izabere. A onda ću mu reć da joj ne nosi doručak u krevet i ne kupuje ruže. Barem ukoliko ne provjeri da li je ona umorna i alergična.

Ipak je to fer - i dobar uzvrat za onaj njegov "zbrlj" nad mojim vlastitim osjećanjem ponosa. MUŠKOGA..., SASVIM muškoga.

Kao i vazda prije,

uz najiskrenije pozdrave

     iz Kanade od Vašega Vlade.

Početna stranica  ** Proza & Poezija ** Original Individuals ** Moja planeta ** Mozaik ** DISCLAIMER

Design & Publishing: Vladimir Kreća

Friday May 12, 2006