Zlatko Tomičić

Vladimir Kreća & Branko Thomann

 SVI SU ZA MIR, JA SAM ZA RAT - RAT UMA, DUHA I SLUHA!

Zlatko Tomičić na ovim stranicama:

Pisma 001

Pisma 002

Pisma 003

 

Pismo iz Zagreba

 

Filozofija naše nove desnice

 

Vraćen dignitet

 

AKAŠA

 

Svetost Čovjeka

 

RAZGOVOR

 

Pismo TREĆE

jesen 2006.

Dragi Mladene!

Primio sam tvoje pismo od 14. svibnja o.g. Odgovaram ti evo na njega. Nadam se da nije kasno.

Pišeš o godišnjoj skupštini Društva hrvatskih književnika i zamjetio si da ja nisam bio nazočan. Ne, ja ne idem na nikakve skupove, niti PEN-a niti DHK, išao bih na skupove Matice hrvatske ali tamo me ne zovu, iako sam član Matice od svoje 20. godine (bilo je to 1950. kada su me primili). Iz Društva književnika sam već bio isključivan, ali iz Matice nikada.

Pitaš jesam li se sam isključio iz te organizacije (DHK) ili me jednostavno više ne zovu. Oni me zovu i dalje iako se ja uistinu jesam sam isključio iz tog društva. Ti pratiš moj časopis Ognjište koje je počelo izlaziti 1990. Zadnji broj 6 izašao je 1994, odonda nije izašao nijedan broj. No u broju 3 koji je izašao u listopadu 1991. objavio sam u rubrici Gargaše dosta dugi polemički članak Društvo hromih klokana od str. 216 do str. 227. Tu sam pokušao raspraviti svoj odnos s DKH-DHK. Oni su se prema meni jako loše ponijeli i ja sam opisao o čemu se radi i zašto je do toga došlo. Taj moj odulji zapis ima više poglavlja. Druidi i pjesnici, Žrtva i pročišćenje, Gradnja babilonske kule, Traganje za Gralom, Ja sam 428. pisac, Prevođenje Božje objave, Triput rođen junak, Nikada rehabilitiran od DKH-DHK, Tajno vijeće staraca, Podzemni i nadzemni pokret genija, Sramna skupština, Časna dužnost borca, Pigmej mali rastom, velik duhom, Politički praktikum psihijatrije, Politički kompromitirano društvo, Komisija za ispitivanje zločina okupatora i njihovih književnih slugu, Napuštam DKH-DHK. Većina kao da nije nikada čula za taj moj zapis, čak i oni koji su to onda čitali već su to zaboravili. Zaboravni su Ijudi jako. Da, zadnje poglavlje sam nazvao Napuštam DKH-DHK i ja više ne sudjelujem u radu društva. No oni mi i dalje šalju pozive kao da i dalje jesam njihov član. A na moje strane optužbe iz zapisa Društvo hromih klokana nisu nikada reagirali. Nisu napisali ni retka: je li to istina ili nije istina što sam ja tvrdio.

No među ostalima koji su me kandidirali za nagradu za životno djelo na Pjesničkim susretima Drenovci u listopadu 1995. bilo je i Društvo hrvatskih književnika. To je prvi znak neke male dobre volje s njihove strane prema meni. Kada sam u to doba upitao tajnika društva Željka Kneževića što to znači – on mi je rekao: da se ipak nešto promijenilo u DHK, da to više nisu isti Ijudi. Ne znam o kakvim se promjenama radi ili ih ja ne uočujem, no to Kneževićeva izjava ipak nešto znači. Vidjet ćemo što će biti dalje. Ne znam da li bih se vraćao u društvo...

Spominješ i da je na skupštini DHK govorio i Igor Mandić. Kažeš da je on svojedobno veoma loše pisao o meni i o Hrvatskom književnom Iistu, a radi kojeg sam lista, kao izdavač i urednik, nekoliko godina proveo u tamnici Stare Gradiške. I spominješ onaj dan kada smo se šetali Zagrebom i kada smo susreli Igora Mandića, ti si se odvojio da se s njim pozdraviš a ja sam sa Stanislavom Pejkovićem produžio dalje. Ti kažeš da se nisam želio s njim ni pozdraviti. I što to znači: da ne opraštam svojim progoniteljima?

Evo mojeg odgovora na taj upit. Igora Mandića upoznao sam kada sam došao na Filozofski fakultet studirati Komparativnu književnost. Bilo je to 1959. Dr. Ivo Hergešić tek je osnovao Komparativnu katedru na Filozofiji. Bili smo tada relativno dobri, kao sveučilisni kolege. Onda je on postao novinar i ne samo novinar nego i nenarečeni glasnogovomik tadašnje vlasti. On je počeo negirati moje književno djelo i izrugivati se s onim što sam ja pisao. Pisao je o poeziji, a bolje bi bilo da nije – vidjelo se da se on u to uopće ne razumije. Ili je namjerno izvrtao smisao onoga što sam ja pisao. Pisao je o više mojih knjiga i uvijek ih negativno ocjenjujući.

Tamo negdje od 1962.-3. nadalje on i Veselko Tenžera bili su moji najveći neprijatelji. Uvijek sam se čudio zašto me Tenžera ne voli i mrzi. Nisam zapravo nikada imao ništa s njim osim sjedenja u Kavkazu. Možda on i nije shvaćao što sam ja radio ili se pravio da ne shvaća. Kako je koji mladi pisac dolazio iz provincije oni su obavijali funkciju razuvjeravanja, i “osvješćivanja”, tj. da ja nisam nikakva vrijednost, da je to opća zabluda. "Otrežnjavali su" oni te mladiće.

A kada je počeo 1968. izlaziti Hrvatski književni list to su bili Mandićevi sve više politicki napadaji i pozivi na linč nas u tom listu premda su i prije njegovi tekstovi o meni i o mojem radu imali stanovitu političku pozadinu. Jer Mandić je uvijek pisao tako da bi ugodio onoj vlasti, Partiji, CK, nastojao je pogađati što oni žele i što njima treba.

I sada je tebi rekao, kada smo se vraćali ozgo iz Sabora, u Dugoj ulici, da on zapravo ima mnogo bolje mišljenje o meni nego ja to mislim! To bi značilo da je to njegovo kao intimno (nepoznato) mišljenje – pa neka onda to napiše! Ne treba mi se ni ispričavati ni tražiti oprost, ja ne volim ljude ponižavati. Neka jednom bude iskren u životu barem kada se radi o meni.

Kada sam izašao iz zatvora negdje poslije 1976.-1977. išao sam i na sjednice DKH i PEN Kluba, ali kada sam vidio da tamo nisam rado viđen prestao sam – ne volim ljudima smetati. Ne volim im ići na živice. Tako mi je na jednoj sjednici PEN-a pružio ruku tajnik Hrvatskog centra Mirko R. Mirković. Znaš što mi je on napravio? On je napisao gadan članak o meni u Borbi godine 1966. Kako je vrag ušao u hodočasnika – koji me je isto trebao strpati u zatvor. I što sam ja napravio? Prihvatio sam pruženu ruku. Većina to ne bi napravila... A Mirko Mirković bi trebao pročitati Hrvatskog Orfeja, da vidi što je to zapravo onda bilo. Neka pročita i Mandić tu knjigu koju si sad ti napisao.

Ti pitaš i dalje. Kažeš da ne možeš shvatiti, "kako to da pojedinci s kojima sam se u vrijeme komunizma borio za Hrvatsku i s kojima sam bio proganjan kao najgora zvijer sada, kada su na kakvim – takvim položajima", kažeš, "ne žele ti pomoći, iako ti je pomoć od rješavanja stambenog pitanja do izdavanja knjiga, i to kako potrebna". I spominješ dva primjera: leksikone Hrvoja Šošića - njegov Hrvatski politički leksikoni Antuna Vujića – njegov Hrvatski leksikon.

Što da ti kažem o Šošiću i Vujiću? Mogao bih puno – uvijek imam puno reći – no pokušat ću to svesti na ono temeljno. Hrvoje Šošić stalno sam sebe neizmjerno sramoti i ne mogu shvatiti zašto to radi. Ako on piše o raznim trafikanticama i ako mu je svaka drapačoza koja pruža slatke usluge moćnicima hrvatska Jean d'Arc onda se on silno prlja kada na taj način memorira suvremenu hrvatsku političku povijest. U Gradišci mi je 1973. pjevao hvalospjeve HKL-u, a sada ga zatajuje i svodi na jednu rečenicu: ispada veoma jeftino, prodaje svoj um za sitne ustupke dnevnom javnom mnijenju, koje možda drugog dana neće imati nikakve vrijednosti, bit će osporeno nekim novim hirom i nedosljednošću onih onih filozofa za jednokratnu polsatnu uporabu.

O Antunu Vujiću ne znam puno, ali me ipak neugodno iznenadio, imao sam bolje mišljenje o njemu. No ti njegovi suradnici tko zna kakvi su to ignoranti, neznalice, krivotvoritelji i ideološki sklerotičari. Skrpiše oni nekakvu krparu, čini se. Ne znam o tomu ništa niti me zanima. A na svaku sitnicu u javnosti koja se tiče i tebe tko bi reagirao? Ako je cijeli koncept kriv, zastario i lažan, onda svatko od nas ispašta. Sve to skupa djeluje kao neka podvala. Samo jedna u nizu!

Kažeš:   Čini se da si se "zamjerio" i Bogu i vragu! Tako je uvijek bilo s iznimkama, posebno u Hrvatskoj. Hrvatski frlistar je uvijek bio veoma moćan. I čudiš se i da me opet tuže i sudu i da bi me neki opet željeli vidjeti iza rešetaka. Nakon što je ostvaren hrvatski san mi bismo trebali biti poligon svih mafija? No zašto bi Hrvatska bila nešto što odstupa od pravila? Jer u svakoj zemlji na svijetu borci za slobodu duha stalno su oni koje vlast želi vidjeti iii u zatvoru ili u ludnici i stalno ih tamo i guraju. No mene nitko nema pravo u hrvatskoj državi stavljati na crnu listu! Taj je stavio i sebe na taj način na stub srama!

Ti se čudiš i kažeš da ti je neshvatljivo kako to da pet godina nakon stvaranja hrvatske države na Hrvatskoj televiziji meni je dano svega ukupno tri ili četiri minute. Pitaš jesu li me zvali ili se nisam odazvao? Ne, nitko me nije zvao. No zašto bih ja radi toga patio? Zar je zbilja vrijedan samo onaj kojega snima TV kamera? To je jako loš i sumljiv način ocjenjivanja nečije ličnosti, pa to je vrijednosni sustav samo za nepismene. Ako moje lice i moj glas ne paše televiziji zašto bih im se ja naturivao? Moja je vrijednost daleko veća i ozbiljnija od same slike na mliječnom ekranu i ja se tomu ne mogu podrediti. Možda je i bolje da me se što manje vidi, što je tko nevidljiviji u tjelesnom svijetu to je on vrijedniji u duhovnom. Uostalom, zar nisam odgovorio u našoj zajedničkoj knjizi gdje nas dvojica prošle godine razgovaramo – u Hrvatskom Orfeju 1995.- da sam ja novi šejh Reda Nevidljivih?!

I američki derviši znaju da sam ja šejh, bili su to nedavno, i Ijubili su mi ruku, i klanjali mi se, kao nekada paše i veziri šejhu Gajbiji, proroku iz Stare Gradiške. Ja sam sufijanac i moram nositi kostrijet i patiti sa svojeg tjelesnog tijela. I moram biti i kažnjavan. Samo ljudsko postojanje je već razlog za kaznu. Što sam vidljiviji moja je moć manja. Stalna vidljivost je lažna moć. Što je tko vidljiviji više se troši njegova aura. Što je veća moć nekog duha to je on manje vidljiv. Glavne upravljače svijeta nije nitko vidio, nitko ne zna kako oni izgledaju. Meni je lijepo u pustinjačkoj pećini s mojim starim lavom, baškao i svetom Jeri. Tako se mogu bolje baviti tajnama glagoljice. Ona je sveto pismo za one koji znaju za njezine kabalističke vrijednosti. "Za križ, trokut i krug" - rekoh.

Ako bih ja sam na TV izrecitirao pjesmu Hrvatska, ljubavi moja – poiskakali bi svi osigurači. Moj je statički elektricitet veoma jak. Došlo bi do raspada elektroenergetskog sistema.

"Perunike vodene mirišu Gigesu,

u nozdrvama konja javlja se

smisao elektriciteta".

(Sunčeva djevica, Zagreb 1989)

Da dobio sam tri ordena dodijeljena od predsjednika Tuđmana. I to je sve... Pitaš: "tko te koči, tko ti ne daje dalje, tko te prešućuje?" Tko? Uvijek isti – titoisti, kolonisti, balansisti, progresisti, furijeristi, ekvilibristi, karijeristi, populisti, institucionisti, komplotisti, utopisti, urotisti, faulisti, socijal-realisti, ždanovisti, fašisti, geobesisti, apstraktisti, zalisti, univerzijalisti, jugoslavisti, slavisti, europeisti, balkanisti, homunkulisti, anarhisti, grosisti, parabelumisti, manufakturisti, kubisti, lažisti, ludisti, trivijalisti, preludisti, feljtonisti, daltonisti! ISTI, ISTI, ISTI! Isti pejsažisti, isti pasatisti... ISTI, ISTI, ISTI! Isti paralelisti, tranfuzisti, gorgonzalisti, optimisti, galanteristi... Isti, isti... Nazovi kroatisti! Grandilokvenisti, Filistri i filisteristi. Gogoljisti, caristi, klistiristi. Isti...

Kažeš da si ustanovio čitajući sve što sam dosada napisao kako sam mnoge stvari unaprijed predvidio, ali... da ipak nisam mogao predvidjeti kako ću sramno biti tretiran ovih zadnjih godina. Da, to je istina. Velika je mrlja ostala na Česima kada su tamo došli stranci i vidjeli kako živi najveća češka spisateljica Božena Njemcova. Isto se dogodilo kada su došli u Španjolsku Francuzi i vidjeli Carvantesove uvjete života... To je ljaga koja ostaje. U književnosti. I u povijesti. Odgovorni su oni koji su rješavali tobože moj status od proljeća do jeseni profile godine – to su naša najveđa državna politička imena – a nisu ništa riješili – iako su  ”obećali brda i doline”! Ono što je hrvatska država bila dužna za mene napraviti a nije, to je njezin velik minus.

I meni dolaze stranci i cude se: zašto živim stisnut u jednom sobičku? Što da im kažem? Sve što ja danas imam – moji rukopisi, moje knjige, slike, moja velika arhiva već je odavno arhiva i ovog naroda i ove države i već bih sada morao imati posebnu zgradu kao muzej – a ne samo možda (?) nakon smrti, da se sve to sredi za mojeg života. Uz moju suradnju to se najviše može pomoći. Jer to je dio ove tradicije, ove baštine. To je narodno blago. Kada sam, zajedno s tobom, obnovio HKL 1994. trebalo bi slaviti taj čin, a ne sprečavati i gušiti i taj list bez kojega danas ne bi bilo hrvatske države! I knjižare neće prodavati naše knjige, moje tvrtke. Tko odlučuje o mojoj sudbini – Franjo Tuđman, Ivić Pašalić ili Luka Bebić ili UDBA, KOS, UNS, HIS, SIS, CIA? Ne znam, ne znam, ali sjena koja pada s mene na Hrvatsku velika je. Nisam Schlemilov čovjek bez sjene, nego s velikom kao Luther.

Bio sam u DKH za S. Mihalića 428. pisac i ostao sam to i u DHK za Stamaća, Jarnjaka i Viteza... Ja sam bio i ostao druid i vraćam svijet u sveto vrijeme.

Ti pišeš na kraju svojeg pisma: "Tvoje ime u vrijeme komunizma nije se smjelo javno napisati, osim u crnim kronikama. Bio si "duševna hrana" za Hrvate diljem svijeta... Uskoro, 26. svibnja, proslavit ćeš 66. rođendan: s veseljem ili tugom?"

Ti si to pisao 14. svibnja, a u međuvremenu je prošao i 26. svibnja – moj 66. rođendan. Da, to je veoma okrugli – i poveliki – broj! I važan: isti u ovom i u onom svijetu; dakle čudan i sudbinski.

Skupilo se desetak mojih prijatelja u napola razrušenoj roditeljskoj kući moje žene u Gomjem Mekušju i organizirali smo na taj dan prve Vidrićeve ditirambe, a usput su mi svi i čestitali rođendan, premda ne želim stvarati kult od svojeg dana rođenja. Pa bilo je i tuge i gorčine, ali i veselja. Zapravo bolje rečeno tihe radosti. Čitali smo pjesme u napol razbijenoj jednoj našoj mekuškoj sobi, a zatim sjedili vani u dvorištu u travi, uz lipu koja je isto ranjena po deblu od četničke granate, no iznad te lipine rane, ožiljka stavio sam kao ironični srh jedan plakat iz Londona na engleskom jeziku gdje je pisalo SVIJET SE NASTAVLJA, iza nas su bili plakati DUHOVNO RASKRIŽJE (po slici Lovreković-Pavića) i plakat ZEMLJA RATA I ZLATA, oglas za knjigu koju smo radili ti i Mladi Jastreb – Branko Borković i ja. Knjiga je nazvana po jednom mojem stihu. I ostat će u povijesti kao naše vazno svjedočenje o ovom ratu. Ti to dobro znaš...

Ti veliš na kraju “Vrijeme je, štovani prijatelju, da se odmoriš. Međutim, ti neumorno ideš dalje. Dokle? “

Dobro ti to veliš. Zašto idem stalno dalje, zašto se ne odmaram? I dokle ja to idem? Idem uistinu dalje, sve do praga zadnje svjetlosti. Rekao je Ivan Pandžić prošle godine u Drenovcima: da mene zanima ne samo Okovani nego i Oslobođeni Prometej!... Idem dalje – Dok ne nađem Gralov kalež.

Tvoj Zlatko Tomičić                                                                                 U Zagrebu, 01. lipnja 1996

 

Početna stranica  ** Proza & Poezija ** Original Individuals ** Moja planeta ** Mozaik ** DISCLAIMER

Design & Publishing: Vladimir Kreća

Saturday June 30, 2007