12ta (kanadska) za vratom...

…sjećam se tog ranog predvečerja 12. oktobra 1995te ki da je bilo prije desetak minuta: reodrom ki reodrom, jedva sam ga dočekao!, sve čisto i umilno toplo, a moje prvo pitanje je bilo ima l' đe tu bircuz da se popije kafa i zadimi, najzad...

Ja sam od onih koje nisu dočekivali na reodromu niki naši: moji sponzori su bili emglezovi. I kad su čuli mojo pitanje ljubazno su mi pokazali gdje je taj moj bircuz.

A još i danas popucam po svim šavovima kad se sjetim da su ti umilni i ljubazni emglezovi - dok sam ja već trčao prema svome bircuzu - jedno drugom u zgrozoti promrsili IT SMOKES!...

Ne te dvije riječice, koliko i način kako su rečene, OMA su od mene učinile extraTalibana. Kako nisam imo email od BudiLadnoga odlučijo sam sačekati da on mene pozove pa da undak ove cinične emglezove naučimo Učenje...

Danas Vam mogu reći da je taj pušeći bircuz na kalgarijanskom reoportu te 1995. odradio svoje zadnjo pušenje. Gotovo da sam ponosan: pa ja sam zadnji pušjo na tomu reoportu!

Nikotina, međutim NIKAKO nije manje, a pušenje - iako nelegalno i opako i mračno i odsvuda protjerano - nastavlja se: mnogi pušu nemajući pojma da su ISPUŠILI. Odavna...

E, vako: grad je toga datuma (Mr. Zgovane and Prigovarane Stalno Čmarkiću ovo je po službenim federalnim statistikama koje ja ne moram razumjeti ali brojke mogu prepisati, a ti provjeri prije no zalaprdaš kako nepismeni krivo tumaču te ionako "uzgredne" brojke u tvojomu promašenom egu) dakle 12. oktobra 1995. bio osjetno ispod 700 000 stanovnika. Ovoga ljeta je (jopet SLUŽBENO) je prešao MILIJUN! Hrvatski grad Split i danas službeno ne broji više od 300 000! Daklem, u 11 ljeta "moj" Kalgari je porastao za cijeli jedan Split koji je meni još 1974. (sa TADA jedva oko 200 000 stanovnika!) bio - PREVELIK...

Muž jedne novosađanke bi i ovđe zamrmljao e, da hebeschGa, ta sve je to relatifno...

Sa gornje strane olimpijske skakaonice bila je prava džungla u kojoj je nerjetko bilo i pravih pravcatih međeda. Ostale stoke sitnija zuba je bilo za ne pominjat puno. Danas je tamo cijeli novi grad sa gotovo 60 000 duša...

Daklem, Kalgari definitivno nije šta je bio!

Prije neki dan upoznam nekog Mostarca koji je vozač i već godinama vozi od Aljaske do Floride pa onda okolo i između gjde zatreba. Pita me da kako ja sa ovijem međedima u Alberti živim. Oma sam mu skrenija pozornost da sam ja rođeni međed, ono genetski međed; da ne bidne zabune.

Nasmijao se. Gledo sam ga da li će me barem POKUŠATI utješiti kako, eto, pa nisi međed, jok, možda medo ili nešto slično ALI - jok, ništa nije rekao! Onda sam ja kontranapao: a da kolko dugo voziš, šta si inače po obrazovanju i tako to..

Uz taj isti osmjeh reče mi da vozi jerbo može odlučiti kad hoće a kad neće raditi, može i do dva mjeseca godišnje provest u Mostaru, dakle ima para, a što se tiče obrazovanja, strojar je...

Sasvim automatski ga pitam da kako mu je familija proživila rat. Opali: da familija!, oni su izašli a ja cijeli rat bio doli!

E, tu sam napravio tužnu i suosjećajnu facu da dobijem nekako na zaletu da ga pitam a na kojoj je strani bio, kako je išlo i tako to...

Pogledao me ki djeda šta gleda unuka kad mu traži još jedan sladoled. Peti u istom danu...

Pa, rodijak, meni je rat bio učinkovit i pomalo poučan!

Opa!, ne zadržim se ja u istinskomu čudu jerbo takav "pristup" tome gadnom ratu NISAM čuo.

Vidi vako, ja sam zna nešto jezika, a bio sam tehničko lice u aluindustriji pa su me znali i tako to. Onda sam upao u te mirovne organizacije i stalno se nešto pregovaralo izmedju zaraćenih strana. Mi smo bili vazda traženi i onda zaštićeni, a nije falilo štogod za okrijepu i tako to.

Jedino što se nismo mogli odvest gore uz Bunu da na otvorenom okrenemo janjca ili zakotrljamo loptu...

Sad ja njega pogledam u oči ravno i pokušam svim silama da iscijedim bar i tračak priznanja da laže. Sve je primjetio, štoviše pročitao ki bukvar i poručio piće. Samo ništa alkoholno!, dodao je pristojnim glasom...

Rastali smo se korektno i srdačno. Tek kada mi je njegova ontarijska registracija zamakla iza neke zgradurine, sjetio sam se da ga nisam pitao puno toga, a najprije za Stari Most i hotel Ružu...

12ta godina u Kanadi. I sve to u Kalgariju. A opet nikako da izblijede Mostari, Petrinje i Splitovi. Šibenik je gušen u meni već dvije decenije i ja sam se pomirio s time pa sam čak i neka sasvim privatna (o)sjećanja poprilično uspješno deratizirao.

Vjerujem onim vrlim ovdašnjim Rvatnama  (uglavnom kafanskim) specijalistima za genetiku koji "krvno podrijetlo" uzimaju za jedinu vrijedeću garanciju nacijonalnoga interesa pa  zapisujem - NIKADA ja emglez biti neću, ali i kao zadnja balkanska seljačina ne mogu a da ne primjetim kako se ovdje lakše i normalnije diše: mada sam ja godinama kresao oštre riječi kontrasproću ovdašnjoga emgleskoga svijeta NIKADA se nije desilo da mi se neki njizin i čistokrvni zadrignut u facu zatrči! Nikad. Ovdje postoji kultura dijaloga ALI (nešto što mi još koje stoljeće nećemo niti pomisliti ozbiljno) i TRŽIŠTE dijaloga!

Unatoč svim detaljima surove realnosti "plati i klati" ovdje postoje neki zakoni koji su POŠTOVANI od vrha do dna. Kanada je - koliko god je mogla - zaštitila svoje najslabije; čak i omošeksualcovi su zaštićeni, rasizmi i slični izmi su svedeni na istinsku periferiju života...

Mada je sve to daleko od perfektnoga, život je ovdje daleko civiliziraniji no recimo u Bukureštu. A i Zagrebu...

Sve se to - čak i kad si zdravo kratkovid - vidi sa Mjeseca. ALI - ko se to NAŠ ikad s Mjeseca pošteno zagledao na ta "kanadska posla"? Ako sam pogriješio, javite mi. Da se čoviku javno ispričam.

Konačno, u ova vremena godišnjica, posebno se sjetim Beča. Moja zadnja aktivna veza sa Bečom je posustala. Postoji nešto u mojemu radu (and "razvitku") šta se mojemu Profesoru nije svidjelo pa već izvjesno vrijeme ne proširujemo teme...

Sa svoje strane NKADA nisam prestao voljeti, cijeniti i biti sretan i ponosan što sam se tamo u Beču družio sa Josom, Kćerkicom, Turčinom, Chadom, a ponajviše sa Željkom i Mirjanom. Željko, da nije bilo Tebe ja danas ne bih bio u Kanadi!

Ima još cijenjenih i dragih imena iz bečkih dana, ALI NEMA gotovo ništa sa Balkana. U tome smislu po stoti put čitam jednoga Marića i ne vjerujem - a koji je njemu turčin epski da me još trpi? Misterija...

Moj balkanski kulturološki retrofašizam pomalo puca - sve češće otkrivam "dosadne" kanadske zabave i druženja kao svoja; istovremeno sve balkanske opaljotke sa narikačama, prijetnjama, ožderačinama i narodnonjakanjima niti da primjetim. Nekako su te "tipične" balkenjštine postale i naporne i psihološki skupe da je moje fizičko tijelo odbilo sudjelovati.

Nada, kažu, umire zadnja. Ja vjerujem da nada - ne umire. Nostalgija, koliko ja iskusih u ovih prvih 11 ljeta Kanade, kako god joj pristupiš u balkanskome svijetu uvijek iznova biva samo jedno: IZGOVOR za beskrajne svinjarije i besmisao.

Kanada nije tražila moj balkenjološki identitet; tražili su vrlo jasno ponašanje i proizvodnost. A kad sam se požalio, ljubazno su otvarali vrata i rekli IDI. Nije to moglo biti niti cvijetno niti sretno, još manje jeftino. No - vrijedilo je.

Zahvaljujući Kanadi izašao sam iz čopora. Možda više nisam vuk, ali sigurno nikada više neću biti ovca.

Volim Vas, dragi moji, Tamo. No, Vi sami morate prepoznati da životne razlike NISU u velemoćnom dolaru.

Meni je trebalo više od decenije da primjetim a šta je to u Kanadi civilizirano. I ne sramim se to zapisati. Istovremeno se UŽASAVAM kad pogledam koliko mi je malo falilo da TO nikada ne primjetim...

Kao i vazda prije

uz najiskrenije pozdrave