Guzi
& Co.
Nekada, baš NEKADA davno bio
sam srednjoškolac u najlipšem gradu na svitu – Splitu. More bit da je
Šibenik za neku pinkicu lipši, ali, to za ovu bajkicu doista nije
presudno.
Danas, gotovo trideset godina
kasnije, uvijek mi se nekako desi da se prisjetim i nasmijem imenima tih
srednjoškolaca koje sam i mrzio i volio i nikad zaboravio.
Mankey, Tobi, Guzi, Šime,
Bos...
Zadnjega medju njima sam vidio
prije 14 godina.
Ondak je neko vrijeme bilo
veselo, ljudi su se dali na svoja posla i tako se desilo da smo već
polupenzioneri koji imaju malo vremena za sebe a kamo li za neka
srednjoškolska njakanja, povijesti and sjećanja...
Kada sam zadnji put pomislio
na nekog od njih bilo je to u Beču neposredno nakon što sam diplomirao.
Htio sam nazvati Kotrljajućega sa kojim sam na vrlo malom prostoru
proveo barem jednu cijelu deceniju maštajući da jednog dana posjetimo
carski grad Beč i budemo u Staat Opera House za vrijeme legendarnog
novogodišnjeg koncerta. A ja baš u tom istom Beču diplomirao! I sjetio
se Kotrljajućeg pa da mu se javim i da se nasmijemo kako nam se život
nasprdao.
Kotrljajući je, već kod samog
pozdravljanja, dao na znanje kako je on Dužnostnik i kako sebi ne može
dozvoliti neprofesionalne «tirade» koje su same sebi ciljem. Kaže, nekom
drugom zgodom. Najbolje u onom Guzijevom «drugom životu».
Evo, prošlo je od toga osam
godina. Nisam izbrisao niti jednu uspomenu na Kotrljajućega. I sve su
lijepe. Ona zadnja je samo bila opomena da te uspomene nisu njizine i da
ja sa svojim patetikama moram sam da se nosim. Ljudi imaju druga posla i
ciao Charlie. OK.
Otišao sam podaleko da im ne
budem na putu. Niti slučajno. Vazda je neko u moje ime TUMAČIO moje
namjere, karaktere.., i šta već sve ne....
A ondak, prije neku večer
zalutam na internet i pročitam sasvim slučajno Guzi sa medjunarodnom
nagradom za kreativne aktivnosti totalno individualna tipa.
Pogledam fotografiju. Da, to
je Guzi.
Sasvim spontano saspem mu na
email nekoliko tupavih riječi mladosti moje. Eto, mislim, prepoznaće da
se sjećam i da ne želim filozofirati o njegovoj umjetničkoj veličini
koja već ima medjunarodno priznati profil.
Sjetio se!
Sad bi priču trebalo završiti.
Ali – KAKO?
Ima tu kalendar. Svi smo već
debelo prekoračili četrdesetu i nema opasnosti da neko tek tako poludi i
postane svjetski šampion u atletici ili tamo nekom baletu.
Snažne i fine stvari su
ostavljene kondukterima novih generacija (useljenika i/ili izbjeglica,
sasvim svejedno za kategoriju) oni su toliko talentirani da se Kanada,
pa čak i Australija ne mora brinuti za nove kontigente friških
balkanskih inžinjera neophodnih za gradsko komunalno, konobarske i
slične umne pozicije koje su opako dobro plaćene, a još opakije
izbhegavane od finih maminih kanadskih/australskih/inih sinova i šćeri.
Moja generacija je, Bogu
hvala, tamo gdje jest i ta priča nema namjeru da se igra alkemije sa
istinom i svojim dostojanstvom.
Čast mi je da sam pripadao toj
generaciji. Guzi je čak stigao i do javno prepoznatog imena. Osjećam to
i kao svoj uspjeh na neki način. Isto kao što znam da sve to nije došlo
jeftino i slučajno.
A sada je vrijeme za Mankija
(NO, NIKAKO Monkey-a!). Kako kontakt sa njim nemam više od decenije
ostaje mi da se ponadam kako drugi za njega gule bananu. Zaslužio je i
puno više od toga.
Ali, on nije Guzi. Njega
svjetla pozornice nisu privlačila. On je vazda bio veliki pošteni
radnik. Nisam čuo da mu je to donijelo banane kakove zavrijeđuje. A
ostao je Tamo.
I, mada me niko za jezik ne
vuče, da kažem – ja sam Ovamo ne da bih cmizdrio nad onima Tamo već,
prošto mi se desilo.
Da nije Guzija & Co. debelo bi
me bila sramota pomisliti odkle sam ovdje došao... Hvala Vam.
Forza Guzi!
