preuzeto iz Slobodne Dalmacije

Miljenko SmojeFELJTON 1911 - 2001

UMJESTO POVIJESTI HAJDUKA

MILJENKO SMOJE NAJVEĆI IGRAČ HAJDUKA SVIH VREMENA
ODLOMCI IZ KRONIKE VELOGA MISTA,
AUTORA MILJENKA SMOJE

- Misliš da ne čujemo kako te cili grad zove inženjeron od baluna. Oli nisi moga postat gradski redikul bez da ja arčin za te pineze u Prag. Mislija san da ću jemat sina inženjera koji će gradit palace, crikve...
- Slušajte me, ćale, uspije li mi ovaj projekat o balunu, bit će to važnije za grad nego da san izgradija Dioklecijanov palac...

Teško je objasnit i prikazat i jedno jedino čejade a kamoli cili jedan prastari grad koji početkon ovega novoga dvadesetoga vika već broji priko 20 ijad duš. A ako se ti grad još zove Split, onda bi bilo najboje dignut ruke i odustat od ludoga posla. (...)

KOD FLEKA

Na kugli zemajskoj nije bilo tri tužnija momka od tri naša praška študenta. Blesavi, pizdunski fakulteti, koji počinju radit baš sad kad je u Split najlipši štađun! (...)
Tuga ča su ostavili Split, divojke, banje, bacila ji je u take sentimente i dišperacjune da nisu znali od muke ča će sa sobon. Nervožasto su počeli otvarat pakete i vadit spizu. Do Metkovića su izili i popili sve ča su pripremili do Praga. (...)
Kako pisac ove kronike nikad nije bija u Prag, on van ne more i neće iznit ča se sve tamo događalo s našiman študentima.(...) Povremeno su u Split stizala njijova pisma, ali ko to študentskin pismima more virovat. I sva su bila ista. Ne vidu bidni ni sunca, ni miseca. Nidir ne izlazidu. (...)
Ritki Splićani koji su te jeseni i zime prošli kroz Prag donili su visti da ji se u svako doba dana more nać u pivnicu "Kod Fleka", a uvečer u vinotočionicu "Dalmacija". A ako ji nima ni u "Dalmaciju" ni "Kod Fleka", onda su sigurno na plac i gledaju fuzbal. Pogotovo da je Duje infiša u balun i počeja odit na treninge "Šparte" i "Slavije", dva slavna praška kluba koja su šuperala i same Ingleže i igradu najboji balun na svitu.
Splićani su već vidili na Krajevu njivu kako okrugli mijur od kože skače u ariju i kako ga se kendaje, ali nikor nije zna pravila toga novoga športa. Ko je moga i slutit da će ti balun, ti fujzbal, kako su ga još po inglešku zvali, infetat i priokrenit cili naš gradić. (...)
Ali zašto se, di i kako rodija ti fuzbalski dišpet Splita, na to još nikor nije ni pokuša odgovorit. Jedne večeri "Kod Fleka" naša tri mušketira bila su u punoj formi. Duje je pribira po kitari, u tri glasa su skladno zapivali, Vltavu pritvorili u Jadransko more, šarmirali konobarice, pale su jin na baketinu...
Dva miseca posli toga, razapet između fakulteta i igrališta, između spremanja završni ispiti i študiranja baluna, Duje je neispavan, vas nervožast, u vinotočionici "Dalmacija" isprobiva jednoga naduvenoga oficjala, a kako ga ni to nije smirilo, usrid lokala razbija je kvadar sa slikon Njegovog Apostolskog Veličanstva Cara i Kraja Franje Josipa i, naravski, svršija je u prežun.
Ali nije svako zlo za zlo. I u dresu prežunjera ozbiljno se uvatija libra, steka je znanja ali još više simpatije profešuri koji su mrzili Auštriju. Odleža je četiri-pet miseci i malo dan nakon ča je izaša, u svibnju je to bilo, baš užežin Svetoga Dujma, pošćer mu nosi ocu u Split telegram. Šjor Fabjan ga primi u svome bogatome tinelu, sideć za hrastovin stolon.
- Oklen je, a? - pita on pošćera.
- Iz Praga, šjor Fabjane.
- Luce, izvadi mi iz škafetina očale! - komandira ženi, koja se inkantala iza njegove škine. Polako stavja očale na nos, popravja ji, nadricaje. A onda pruža ruku prema pošćeru.
- Sad otvori i daj!
Čita šjor Fabjan telegram, a šjora Luce, sva blida, lomi prste, s usan bi mu tila ulovit koju

besidu, ali on se ne odaje ni jednon grimason. Ponovo ga čita ali jopet u se. Skida polako očale, stavja ji prid sobon na stol, pa dodaje telegram pošćeru:
- Proštij ga ti naglas!
Pošćer se zakašje i potegne:
- IZAŠA IZ ZATVORA - ŠTOP - pukne ka iz topa. SMISTA DIPLOMIRA - ŠTOP, DOLAZIN PRIKO TRSTA - ŠTOP, POZDRAV MATERI - ŠTOP. INŽENJER DUJE.
(...)Kad je pošćer još jedanput s bićerinon u ruci čestita, nazdravija i podilija komplimente odsutnon inženjeru i ovod prisutnima i sritnima roditeljima, Fabjan je iz armeruna izvadija škrinjicu. Izbrojija je ijadu krun. Cili plik pinezi da je pošćeru.
- Ovo mu smista pošaji! Evo ti njegova adresa. Nije više gladni študente, nego gospodin inženjer, i ne smi više bit bez šolda u žep. Neka dobro počasti prijateje. Evo i tebi pedeset krun dobre ruke...
Tek sad kad je primija manču usudija se pošćer upitat:
- Zašto je inženjer bija u prežun?
- Franu je ništo uvridija, odgovori Fabjan, isto ka da su car i Duje prijateji oli svojta pa su se ništo malo uvatili.
- Neš ti grija - otvara već pošćer vrata - Car i je za to da ga se vriđa.
Do desetak dan inženjer Duje osvane u Split sa duzinon pravi pravcati baluni.

NA KRAJEVOJ NJIVI

Po prostranoj Krajevoj njivi dica puštaju zmaje, trču, tučedu kende, gospodičići u lipe kostime jašu lipe konje, na tri zjoga judi igraju balote, a na donji dil isprid murvi u šatoru se prikazuje strašna zmija. Veliki debeli udav, a njegov gospodar malešan čovik koji bi cili moga stat u trbuj udava, još je postavija i ringešpil s organeton. Za Splićane svaki je cirkusant Kluski, jer se tako zva veliki cirkus koji je botu gostova u Splitu.
Jema već nikoliko miseci da se inženjer Duje utisnija između balota i Kluskoga, zmaji i konji. I centimetar po centimetar osvaja novi prostor. Evo ga i sad usrid njive sa nogon na balunu. Provaje svirak a ašištenti su mu študenti Tonći i Pegula koji su tek doputovali iz Praga. Okružilo ji dvadesetak momaka koji se spremaju za igru.
Zavrću nogavice, dižu bičve, jedni skidaju gaće i ostaju u same mudante do kolin, a drugi se već sasvin svukli i ostali u kupaće trikoe. Letidu košuje, gaće, jakete, postoli, reste jarpa robe uz dva bovana koja označavaju branku. Niki su donili i stare postole, čak i cokule, ali većina ji je bosa. Ne bojte se za nji! Jemadu oni šoto na poplatima i ko pet tako tvrde oklope od kože da moredu i po žeravi gazit. Najnestrpjiviji momci skaču oko Duje, upiru prston u balun i čude se kako je tvrd ka stina.
Duje je posla svoje ašištente Tonča i Pegulu da produžu plac i pomaknu bovane od branki sve do murvi. Ali Kluski ne da. Pa primišća branku na staro misto.
Duje brzin korakon projde plac i gre prema cirkusantu koji ga čeka. Ništa mu inženjer nije reka, samo ga je zgrabija, diga ka perce i seja na katrigu ringešpila.
Još ga je i veza da ne pade. I zavika je dici:
- Ala, dico, trk gori i zavrtite ringešpil! Ne smite stat dok van ne rečen, a onda ćete svi igrat.
Već se tot naša i mali Rico koji se prvi uspeja. Ringešpil se zavrti, organet zasvira "Ajde, majn klajner Garden-oficir..." A mala šimja počne skakat po organetu, češe se i tuče po glavi, pleska i pokrije oči ka da se veseli zabavi svoga gospodara šjor Kluskoga.
Duje se vraća na centar, zazvižđe, skupi igrače, 11 na jednu, 11 na drugu stranu, vratari na branke, po dva beka isprid nji...
- Di ću ja, inženjeru? - zapijan doleti Ferata i već zavrće nogavice.
- Ka i dosad, na centarhalfa. Tvoj je cili plac, ostali, zna se, svaki na svoje misto.
Dune u svirak i svi dvadesetidva igrača poletidu prema balunu.
- Ajme anarkije, majko moja - uvatija se Pegula za glavu. I dica su pristala vrtit ringešpil i dala su se u trku za balunon.
Šjor Kluski sklizne sa katrige i ka pijan bavulja prema organetu. Šimija mu skoči na rame. Odgurne je i vazme škurju ispod organeta. I jidan gleda kome će se osvetit. Libi se  prema mališanu koji kroz bužu na šatoru viri udava. Poleti Kluski i opali maloga škurjon po guzici. Dite vrisne:
- Šjor Kluski, jeba ti pas mater, ako san ti pogleda udava, nisan ti ga izija.
Balotari već beštimaju i šakan pritidu fuzbalištima koji su jin u trku za balun raznili bulin i balote.
Duje na centru mirno puši španjulet. Uza nj su jopet njegovi pomoćnici.
- Ko će ovu bandu disciplinirat?! - zdvaja Tonči.
- Pari mi se vidit kako ćemo tuć Špartu! - ubode Pegula inženjera.
- Polako, samo polako - flegmatično će inženjer Duje. Neka se ispušu, izguštaju, onda ćemo ji stavit u red. (...)

INŽENJER OD BALUNA

Poslin treninga Duje i Pegula sili su na štekat na Pjacu. Inženjer je zanosno iznosija svoje fuzbalske planove, a Pegula ga je jedva razumija, mislija je na Violetu. (...)
(...)Diže se Duje koji ositi da bi bilo najboje prijateja ostavit nasamo sa Violeton. (...) Za jednin stolon sidu Dujin otac i mater, blagdanski odiveni. Stari visoko digne ruku i prston daje znak konobaru.
- Izvolte, gospodine - doleti kamarjer.
- Je li dolazija moj sin, inženjer Duje?
- Gospodine, trenutak, da se prisjetin. Inženjer Duje, razmišlja konobar, da to nije oni krupni mladi gospodin šta ga zovu inženjer od baluna?
- Je, je, to je on - naivno izleti materi. Fabjan je strogo odmiri.
- On je pravi inženjer, arhitekt...
- Oprostite, ali svi ga tako zovu - opravdava se konobar - On obično svrati oko ove ure, a čini mi se da je i malo prije bija.
Duje je na dno Pjace, razgovara sad sa Meštron. Objašnjava mu kako je teže stvorit igrača nego profešura, nego likara, nego barbira. Pravi barbir vaja da jema finu ruku, a fuzbališta nogu ka ruku, toliko triba da izvižba da mu noga dojde ka ruka. Meštar je spuga svaku njegovu besidu. Priko stoli Duje ugleda najpri kurtin, pa sidu očevu glavu.
- Skužaj, eno moji! - ostavija je brzo Meštra.
Veselo jin je priša.
- Dobra večer, ča oće reć da ste vi ovod?
- Oli bi nan ti zabranija? - dočeka ga otac na nož.
- Nisan ja to reka! - odgovori odlučno ali tiho da ne svrati pozornost okolni stoli.
- Ali to si mislija! - plane stari - Je li: da ne čujemo kako te cili grad zove inženjeron od baluna. Oli nisi moga postat gradski redikul bez da ja arčin za te pineze u Prag?

- Nemoj molin te, nemoj Fabjane, svit je okolo - osvrće se Luce livo-desno i sklapa ruke.
- Ča nemoj - obrecne se on sad na nju - Mislija san da ću imat sina inženjera koji će gradit palace, crikve, štacije, bolnice, sina kojin ću se dičit, a ne na sramotu...
- Ne mislin van, ćale, protuslovit, ali...
- Još i to! - zaškripje Fabjan.
Duje se sagne nad stol:
- Slušajte me, ćale, uspije li mi ovaj projekat o balunu, bit će to važnije za grad nego da san sagradija Dioklecijanov palac.

VELIKA PRESTAVA

-         Ozbiljno to govoriš? - zagleda se u nj otac.
- Najozbiljnije! - ne obara Duje oči.
- Onda, sinko moj - rezignirano širi Fabjan ruke - nisi ti kriv, nisi ti kriv, triba te vodit u likara i bidnoga te ličit!
Dani su odmicali, a fuzbališti su zagospodarili Krajevon njivon. Da jin balun ne biži, Duje ga je veza špagon i obisija o granu murve. I sad su ga lipo, šesno mogli tuć i glavon i nogon. To je bila prava skula u kojon se učila abeceda fuzbala. I brzo se napridovalo. Kad bi se igralo na dvi branke, znalo se di ko stoji, balun se dodava, činile se kombinacije, štopavalo, pucalo, davalo gole.
Građani su se podilili, jedni su bili za, drugi kontra baluna. Počele su polemike po novinan. (...)
Kum Toma, kurjož da vidi ti novi zjog u koji je infiša momak njegove Marjete, jednoga pozapodneva, kad se vraća iz poja, projde mimo Krajevu njivu. Zasta je jušto pet minuti iza donje branke i balun je doletija i opalija ga u prsi tako žestoko da ga je obalija sa tovara. Ka da ga je grom ošinija. Nogu je žginca, u prsi mu je danima rebumbavalo. Nediju dan u poje nije odija i impake je od mrvjene mrte činija, a najteže mu je bilo ča su mu otad stavili nadimak Toma Blesura. Naravski da je tako prizlovojan Ferati zapritija da mu se više ne vrti oko kuće dokle se god baluna ne ostavi.(...)
U primaliće godine gospodnje 1911. osvanule su na Krajevu njivu prave branke, sašile se prave monture, napravile prave kopačke. U izlog brijačnice na Voćnome trgu, Meštar je zalipija vist izrizanu iz "Slobode":
"Hrvatski nogometni klub Hajduk priređuje u nedjelju, dne 16. t.mj.pos.p. nogometnu utakmicu između prve i druge klubske momčadi. Upozoravamo da je naš Hajduk prvo nogometno društvo Dalmacije te nam i patriotska dužnost nalaže da podupiremo ovaj klub kojemu je zadaća da popularizira zdravi šport nogometa među našom mladošću."
Utakmica je trajala blizu tri ure, a da nije pa mrak, još bi se i danas igrala.
Meštar je u brijačnicu čita prvi športski izvještaj splitske štampe, dok je pomoćnik stivava šumprešane šugamane.
"Ova prva utakmica Hajduka pokazala je veliki napredak igrača a pobudila interes građanstva. Opaziti nam je samo da utakmica, ako izričito nije inače ugovoreno, traje  obično samo devedeset časaka, dok je ova trajala dva sata i četrdeset časaka, uslijed čega se pri koncu drugog međuvremena opažala umornost igrača što nije na gledaoce dobro djelovalo."
- Koji je ovo cukun napisa? - jidija se Meštar - Di more utakmica trajat samo devedeset minuti ? Ko će se poć svučivat i obučivat za igrat samo uru i po?!
Tega primalića na Veliki petak Lučani su izvojevali veliku pobjedu nad Varošanima. Njijovi kantaduri u procesjunu su sa puno voje otpivali "Puče moj" i po varoškin konoban letile su beštimje ka nikad. Na dva mista došlo je do baruf. Toma Blesura je te večeri jedva jedvice puštija Marjetu da gre u kinematograf gledat "Muku Isusovu". (...)
Ferata je Marjetu uvatija za ruku, naslonila mu je glavu na rame.
- Je li se stari smirija? - šapja jon je na uvo.
- Nije i neće dok se ne ostaviš baluna. Neće te u kuću. Ubija bi me da zna da san s tobon - ispovidala mu se ona.
- Triba i mene razumit, Marjeta. Nije tako lako ostavit balun, prijateje, klub, sve...A ja san i glavni igrač. Sad su nas i autonomaši izazvali, igrat ćemo kontra "Kalča". I kad bi ji sad ostavija na cidilo, to bi bilo isto ka da san ji izda.
Na platnu Isus je posrća pod teškin križon.
- Viruj mi, Marjeta, moj je križ teži od Isukrstova.
(...) U prvoj službenoj utakmici Hajduk je samlija tolomaše, raspa "Kalča" i dica su letila po gradu i pivala. Hip, hip, hura, Svršila je skula, Devet prema nula!
SPLIT OGROMNA FOOTBALL ARENA - pisala je "Sloboda". "Na svakoj poljani, na svakoj ulici, i u svako doba dječaci i dječurlija igraju football. Mirni prolaznici dobivaju u glavu svakovrsne lopte, od kože, od krpe, od mjehura, od gume, od papira, uopće, od svega što se može u kakvu loptu pretvoriti. I kao da to nije dosta, naši putevi, naše ceste, po varošima i blizu grada, nalaze se uslijed ove manije footballa u oblacima prašine koju prolaznici moraju udisati. Mi smo zagovornici športa, ali šport mora da se razvija na određenome mjestu a nikako ne na štetu prometa u gradu. Trebalo bi stoga ove ljubitelje footbala obuzdati i zabraniti im da javne prolaze pretvore u športske arene. Toga nema nigdje u svijetu nego samo u Splitu."
Ča oćete više kad su na Rivu i diližanse, i omnibusi, i đardinjere, pa i tonobili, morali čekat da balun padne u more da moredu proć. I policjoti su bili bespomoćni.
  

mali Marinko

Od danas će sportska rubrika Slobodne Dalmacije u danima proslave 90-godišnjice Hajduka svakodnevno objavljivati odlomke iz Kronike Veloga mista, knjige Miljenka Smoje prema kojoj je rađena televizijska serija, što će vas najbolje podsjetiti na prve dane nogometnog kluba sa statusom prve institucije Splita, grada od baluna (i u balunu) kako mu i autor tepa kroz cijelo prošlo stoljeće.
Da nije u pitanju ličnost i stvaratelj koji je između ostaloga u svijet poslao i Slobodnu Dalmaciju, možda bi ove dodatne rečenice bile i nepotrebne. Ali kako se radi o novinaru i publicisti Miljenku Smoji čiju se tv-seriju Velo misto jedno vrijeme nije moglo vidjeti na televiziji a nije ga (Smoje) baš bilo ni po njegovoj Slobodnoj, onda sam imao osjećaj da se nije pošteno skrivati, nego izbor odlomaka valja potpisati (da se zna tko je eventualni krivac). Posebno što će objavljivanje Smoje na stranicama Slobodne nekima biti povod za primitivno politiziranje.
Ideja da se izvadcima iz Veloga mista na stranicama Slobodne ožive slike iz Hajdukove povijesti rođena je u čisto "nogometnom ugođaju". Ususret Hajdukovom 90. rođendanu tjednima se već govori o igračima koji su obilježili Hajdukove najbolje godine, biraju se najbolji igrači, treneri, najbolje momčadi, generacije...Za Sportske novosti sastavio sam i ja svoju momčad, dugo sam se svađao sam sa sobom zbog svog izbora i nikako da se sjetim, da uhvatim ime igrača koje mi u toj najboljoj postavi fali. Miljenko Smoje.
Najveći igrač Hajduka svih vremena. Igrao je skoro u svim generacijama, centrirao, zabijao golove, bio ga je pun teren, kao pravi "all round" igrač nosio je dresove raznih brojeva, od Maloga Marinka do Aspalatosa, do Dnevnika jednog penzionera. U srijedu, 13. veljače 2001. Hajduku će biti točno 90 godina, a dan poslije, 14. veljače Smoje bi proslavio svoj sedamdesetdeveti. Pročitajte izabrane odlomke iz Veloga mista i vidjet ćete da najveći igrač Hajduka svih vremena nikad neće objesiti kopačke o klin.
   Mario GARBER

 Idemo dalje.

Uz najiskrenije pozdrave,

      iz Kanade od Vašega Vlade.

Povratak na sadržaj www.VladimirKreca.com

This site was last updated 04/26/06