|
FELJTON
1911 - 2001 |
UMJESTO POVIJESTI HAJDUKA |
MILJENKO SMOJE
NAJVEĆI
IGRAČ HAJDUKA SVIH VREMENA
ODLOMCI IZ
KRONIKE VELOGA MISTA,
AUTORA MILJENKA SMOJE
- Misliš da ne čujemo kako te
cili grad zove inženjeron od baluna. Oli nisi moga postat gradski
redikul bez da ja arčin za te pineze u Prag. Mislija san da ću jemat
sina inženjera koji će gradit palace, crikve...
- Slušajte me, ćale, uspije li mi ovaj projekat o balunu, bit će
to važnije za grad nego da san izgradija Dioklecijanov palac...
Teško je objasnit i prikazat i jedno jedino čejade a kamoli cili jedan
prastari grad koji početkon ovega novoga dvadesetoga vika već broji
priko 20 ijad duš. A ako se ti grad još zove Split, onda bi bilo najboje
dignut ruke i odustat od ludoga posla. (...)
KOD FLEKA
Na kugli zemajskoj nije bilo tri tužnija momka od tri naša praška
študenta. Blesavi, pizdunski fakulteti, koji počinju radit baš sad kad
je u Split najlipši štađun! (...)
Tuga ča su ostavili Split, divojke, banje, bacila ji je u take
sentimente i dišperacjune da nisu znali od muke ča će sa sobon.
Nervožasto su počeli otvarat pakete i vadit spizu. Do Metkovića su izili
i popili sve ča su pripremili do Praga. (...)
Kako pisac ove kronike nikad nije bija u Prag, on van ne more i neće
iznit ča se sve tamo događalo s našiman študentima.(...) Povremeno su u
Split stizala njijova pisma, ali ko to študentskin pismima more virovat.
I sva su bila ista. Ne vidu bidni ni sunca, ni miseca. Nidir ne
izlazidu. (...)
Ritki Splićani koji su te jeseni i zime prošli kroz Prag donili su visti
da ji se u svako doba dana more nać u pivnicu "Kod Fleka", a uvečer u
vinotočionicu "Dalmacija". A ako ji nima ni u "Dalmaciju" ni "Kod
Fleka", onda su sigurno na plac i gledaju fuzbal. Pogotovo da je Duje
infiša u balun i počeja odit na treninge "Šparte" i "Slavije", dva
slavna praška kluba koja su šuperala i same Ingleže i igradu najboji
balun na svitu.
Splićani su već vidili na Krajevu njivu kako okrugli mijur od kože skače
u ariju i kako ga se kendaje, ali nikor nije zna pravila toga novoga
športa. Ko je moga i slutit da će ti balun, ti fujzbal, kako su ga još
po inglešku zvali, infetat i priokrenit cili naš gradić. (...)
Ali zašto se, di i kako rodija ti fuzbalski dišpet Splita, na to još
nikor nije ni pokuša odgovorit. Jedne večeri "Kod Fleka" naša tri
mušketira bila su u punoj formi. Duje je pribira po kitari, u tri glasa
su skladno zapivali, Vltavu pritvorili u Jadransko more, šarmirali
konobarice, pale su jin na baketinu...
Dva miseca posli toga, razapet između fakulteta i igrališta, između
spremanja završni ispiti i študiranja baluna, Duje je neispavan, vas
nervožast, u vinotočionici "Dalmacija" isprobiva jednoga naduvenoga
oficjala, a kako ga ni to nije smirilo, usrid lokala razbija je kvadar
sa slikon Njegovog Apostolskog Veličanstva Cara i Kraja Franje Josipa i,
naravski, svršija je u prežun.
Ali nije svako zlo za zlo. I u dresu prežunjera ozbiljno se uvatija
libra, steka je znanja ali još više simpatije profešuri koji su mrzili
Auštriju. Odleža je četiri-pet miseci i malo dan nakon ča je izaša, u
svibnju je to bilo, baš užežin Svetoga Dujma, pošćer mu nosi ocu u Split
telegram. Šjor Fabjan ga primi u svome bogatome tinelu, sideć za
hrastovin stolon.
- Oklen je, a? - pita on pošćera.
- Iz Praga, šjor Fabjane.
- Luce, izvadi mi iz škafetina očale! - komandira ženi, koja se
inkantala iza njegove škine. Polako stavja očale na nos, popravja ji,
nadricaje. A onda pruža ruku prema pošćeru.
- Sad otvori i daj!
Čita šjor Fabjan telegram, a šjora Luce, sva blida, lomi prste, s usan
bi mu tila ulovit koju
besidu, ali on se ne odaje ni jednon grimason. Ponovo ga čita ali jopet
u se. Skida polako očale, stavja ji prid sobon na stol, pa dodaje
telegram pošćeru:
- Proštij ga ti naglas!
Pošćer se zakašje i potegne:
- IZAŠA IZ ZATVORA - ŠTOP - pukne ka iz topa. SMISTA DIPLOMIRA - ŠTOP,
DOLAZIN PRIKO TRSTA - ŠTOP, POZDRAV MATERI - ŠTOP. INŽENJER DUJE.
(...)Kad je pošćer još jedanput s bićerinon u ruci čestita, nazdravija i
podilija komplimente odsutnon inženjeru i ovod prisutnima i sritnima
roditeljima, Fabjan je iz armeruna izvadija škrinjicu. Izbrojija je
ijadu krun. Cili plik pinezi da je pošćeru.
- Ovo mu smista pošaji! Evo ti njegova adresa. Nije više gladni
študente, nego gospodin inženjer, i ne smi više bit bez šolda u žep.
Neka dobro počasti prijateje. Evo i tebi pedeset krun dobre ruke...
Tek sad kad je primija manču usudija se pošćer upitat:
- Zašto je inženjer bija u prežun?
- Franu je ništo uvridija, odgovori Fabjan, isto ka da su car i Duje
prijateji oli svojta pa su se ništo malo uvatili.
- Neš ti grija - otvara već pošćer vrata - Car i je za to da ga se
vriđa.
Do desetak dan inženjer Duje osvane u Split sa duzinon pravi pravcati
baluni.
NA KRAJEVOJ
NJIVI
Po prostranoj Krajevoj njivi dica puštaju zmaje, trču, tučedu kende,
gospodičići u lipe kostime jašu lipe konje, na tri zjoga judi igraju
balote, a na donji dil isprid murvi u šatoru se prikazuje strašna zmija.
Veliki debeli udav, a njegov gospodar malešan čovik koji bi cili moga
stat u trbuj udava, još je postavija i ringešpil s organeton. Za
Splićane svaki je cirkusant Kluski, jer se tako zva veliki cirkus koji
je botu gostova u Splitu.
Jema već nikoliko miseci da se inženjer Duje utisnija između balota i
Kluskoga, zmaji i konji. I centimetar po centimetar osvaja novi prostor.
Evo ga i sad usrid njive sa nogon na balunu. Provaje svirak a ašištenti
su mu študenti Tonći i Pegula koji su tek doputovali iz Praga. Okružilo
ji dvadesetak momaka koji se spremaju za igru.
Zavrću nogavice, dižu bičve, jedni skidaju gaće i ostaju u same mudante
do kolin, a drugi se već sasvin svukli i ostali u kupaće trikoe. Letidu
košuje, gaće, jakete, postoli, reste jarpa robe uz dva bovana koja
označavaju branku. Niki su donili i stare postole, čak i cokule, ali
većina ji je bosa. Ne bojte se za nji! Jemadu oni šoto na poplatima i ko
pet tako tvrde oklope od kože da moredu i po žeravi gazit.
Najnestrpjiviji momci skaču oko Duje, upiru prston u balun i čude se
kako je tvrd ka stina.
Duje je posla svoje ašištente Tonča i Pegulu da produžu plac i pomaknu
bovane od branki sve do murvi. Ali Kluski ne da. Pa primišća branku na
staro misto.
Duje brzin korakon projde plac i gre prema cirkusantu koji ga čeka.
Ništa mu inženjer nije reka, samo ga je zgrabija, diga ka perce i seja
na katrigu ringešpila.
Još ga je i veza da ne pade. I zavika je dici:
- Ala, dico, trk gori i zavrtite ringešpil! Ne smite stat dok van ne
rečen, a onda ćete svi igrat.
Već se tot naša i mali Rico koji se prvi uspeja. Ringešpil se zavrti,
organet zasvira "Ajde, majn klajner Garden-oficir..." A mala šimja počne
skakat po organetu, češe se i tuče po glavi, pleska i pokrije oči ka da
se veseli zabavi svoga gospodara šjor Kluskoga.
Duje se vraća na centar, zazvižđe, skupi igrače, 11 na jednu, 11 na
drugu stranu, vratari na branke, po dva beka isprid nji...
- Di ću ja, inženjeru? - zapijan doleti Ferata i već zavrće nogavice.
- Ka i dosad, na centarhalfa. Tvoj je cili plac, ostali, zna se, svaki
na svoje misto.
Dune u svirak i svi dvadesetidva igrača poletidu prema balunu.
- Ajme anarkije, majko moja - uvatija se Pegula za glavu. I dica su
pristala vrtit ringešpil i dala su se u trku za balunon.
Šjor Kluski sklizne sa katrige i ka pijan bavulja prema organetu. Šimija
mu skoči na rame. Odgurne je i vazme škurju ispod organeta. I jidan
gleda kome će se osvetit. Libi se prema mališanu koji kroz bužu na
šatoru viri udava. Poleti Kluski i opali maloga škurjon po guzici. Dite
vrisne:
- Šjor Kluski, jeba ti pas mater, ako san ti pogleda udava, nisan ti ga
izija.
Balotari već beštimaju i šakan pritidu fuzbalištima koji su jin u trku
za balun raznili bulin i balote.
Duje na centru mirno puši španjulet. Uza nj su jopet njegovi pomoćnici.
- Ko će ovu bandu disciplinirat?! - zdvaja Tonči.
- Pari mi se vidit kako ćemo tuć Špartu! - ubode Pegula inženjera.
- Polako, samo polako - flegmatično će inženjer Duje. Neka se ispušu,
izguštaju, onda ćemo ji stavit u red. (...)
INŽENJER OD
BALUNA
Poslin treninga Duje i Pegula sili su na štekat na Pjacu. Inženjer je
zanosno iznosija svoje fuzbalske planove, a Pegula ga je jedva razumija,
mislija je na Violetu. (...)
(...)Diže se Duje koji ositi da bi bilo najboje prijateja ostavit nasamo
sa Violeton. (...) Za jednin stolon sidu Dujin otac i mater, blagdanski
odiveni. Stari visoko digne ruku i prston daje znak konobaru.
- Izvolte, gospodine - doleti kamarjer.
- Je li dolazija moj sin, inženjer Duje?
- Gospodine, trenutak, da se prisjetin. Inženjer Duje, razmišlja
konobar, da to nije oni krupni mladi gospodin šta ga zovu inženjer od
baluna?
- Je, je, to je on - naivno izleti materi. Fabjan je strogo odmiri.
- On je pravi inženjer, arhitekt...
- Oprostite, ali svi ga tako zovu - opravdava se konobar - On obično
svrati oko ove ure, a čini mi se da je i malo prije bija.
Duje je na dno Pjace, razgovara sad sa Meštron. Objašnjava mu kako je
teže stvorit igrača nego profešura, nego likara, nego barbira. Pravi
barbir vaja da jema finu ruku, a fuzbališta nogu ka ruku, toliko triba
da izvižba da mu noga dojde ka ruka. Meštar je spuga svaku njegovu
besidu. Priko stoli Duje ugleda najpri kurtin, pa sidu očevu glavu.
- Skužaj, eno moji! - ostavija je brzo Meštra.
Veselo jin je priša.
- Dobra večer, ča oće reć da ste vi ovod?
- Oli bi nan ti zabranija? - dočeka ga otac na nož.
- Nisan ja to reka! - odgovori odlučno ali tiho da ne svrati pozornost
okolni stoli.
- Ali to si mislija! - plane stari - Je li: da ne čujemo kako te cili
grad zove inženjeron od baluna. Oli nisi moga postat gradski redikul bez
da ja arčin za te pineze u Prag?
- Nemoj molin te, nemoj Fabjane, svit je okolo - osvrće se Luce
livo-desno i sklapa ruke.
- Ča nemoj - obrecne se on sad na nju - Mislija san da ću imat sina
inženjera koji će gradit palace, crikve, štacije, bolnice, sina kojin ću
se dičit, a ne na sramotu...
- Ne mislin van, ćale, protuslovit, ali...
- Još i to! - zaškripje Fabjan.
Duje se sagne nad stol:
- Slušajte me, ćale, uspije li mi ovaj projekat o balunu, bit će to
važnije za grad nego da san sagradija Dioklecijanov palac.
VELIKA
PRESTAVA
-
Ozbiljno to govoriš? - zagleda se u nj otac.
- Najozbiljnije! - ne obara Duje oči.
- Onda, sinko moj - rezignirano širi Fabjan ruke - nisi ti kriv, nisi ti
kriv, triba te vodit u likara i bidnoga te ličit!
Dani su odmicali, a fuzbališti su zagospodarili Krajevon njivon. Da jin
balun ne biži, Duje ga je veza špagon i obisija o granu murve. I sad su
ga lipo, šesno mogli tuć i glavon i nogon. To je bila prava skula u
kojon se učila abeceda fuzbala. I brzo se napridovalo. Kad bi se igralo
na dvi branke, znalo se di ko stoji, balun se dodava, činile se
kombinacije, štopavalo, pucalo, davalo gole.
Građani su se podilili, jedni su bili za, drugi kontra baluna. Počele su
polemike po novinan. (...)
Kum Toma, kurjož da vidi ti novi zjog u koji je infiša momak njegove
Marjete, jednoga pozapodneva, kad se vraća iz poja, projde mimo Krajevu
njivu. Zasta je jušto pet minuti iza donje branke i balun je doletija i
opalija ga u prsi tako žestoko da ga je obalija sa tovara. Ka da ga je
grom ošinija. Nogu je žginca, u prsi mu je danima rebumbavalo. Nediju
dan u poje nije odija i impake je od mrvjene mrte činija, a najteže mu
je bilo ča su mu otad stavili nadimak Toma Blesura. Naravski da je tako
prizlovojan Ferati zapritija da mu se više ne vrti oko kuće dokle se god
baluna ne ostavi.(...)
U primaliće godine gospodnje 1911. osvanule su na Krajevu njivu prave
branke, sašile se prave monture, napravile prave kopačke. U izlog
brijačnice na Voćnome trgu, Meštar je zalipija vist izrizanu iz
"Slobode":
"Hrvatski nogometni klub Hajduk priređuje u nedjelju, dne 16.
t.mj.pos.p. nogometnu utakmicu između prve i druge klubske momčadi.
Upozoravamo da je naš Hajduk prvo nogometno društvo Dalmacije te nam i
patriotska dužnost nalaže da podupiremo ovaj klub kojemu je zadaća da
popularizira zdravi šport nogometa među našom mladošću."
Utakmica je trajala blizu tri ure, a da nije pa mrak, još bi se i danas
igrala.
Meštar je u brijačnicu čita prvi športski izvještaj splitske štampe, dok
je pomoćnik stivava šumprešane šugamane.
"Ova prva utakmica Hajduka pokazala je veliki napredak igrača a pobudila
interes građanstva. Opaziti nam je samo da utakmica, ako izričito nije
inače ugovoreno, traje obično samo devedeset časaka, dok je ova trajala
dva sata i četrdeset časaka, uslijed čega se pri koncu drugog
međuvremena opažala umornost igrača što nije na gledaoce dobro
djelovalo."
- Koji je ovo cukun napisa? - jidija se Meštar - Di more utakmica trajat
samo devedeset minuti ? Ko će se poć svučivat i obučivat za igrat samo
uru i po?!
Tega primalića na Veliki petak Lučani su izvojevali veliku pobjedu nad
Varošanima. Njijovi kantaduri u procesjunu su sa puno voje otpivali
"Puče moj" i po varoškin konoban letile su beštimje ka nikad. Na dva
mista došlo je do baruf. Toma Blesura je te večeri jedva jedvice puštija
Marjetu da gre u kinematograf gledat "Muku Isusovu". (...)
Ferata je Marjetu uvatija za ruku, naslonila mu je glavu na rame.
- Je li se stari smirija? - šapja jon je na uvo.
- Nije i neće dok se ne ostaviš baluna. Neće te u kuću. Ubija bi me da
zna da san s tobon - ispovidala mu se ona.
- Triba i mene razumit, Marjeta. Nije tako lako ostavit balun,
prijateje, klub, sve...A ja san i glavni igrač. Sad su nas i autonomaši
izazvali, igrat ćemo kontra "Kalča". I kad bi ji sad ostavija na cidilo,
to bi bilo isto ka da san ji izda.
Na platnu Isus je posrća pod teškin križon.
- Viruj mi, Marjeta, moj je križ teži od Isukrstova.
(...) U prvoj službenoj utakmici Hajduk je samlija tolomaše, raspa
"Kalča" i dica su letila po gradu i pivala. Hip, hip, hura, Svršila je
skula, Devet prema nula!
SPLIT OGROMNA FOOTBALL ARENA - pisala je "Sloboda". "Na svakoj poljani,
na svakoj ulici, i u svako doba dječaci i dječurlija igraju football.
Mirni prolaznici dobivaju u glavu svakovrsne lopte, od kože, od krpe, od
mjehura, od gume, od papira, uopće, od svega što se može u kakvu loptu
pretvoriti. I kao da to nije dosta, naši putevi, naše ceste, po varošima
i blizu grada, nalaze se uslijed ove manije footballa u oblacima prašine
koju prolaznici moraju udisati. Mi smo zagovornici športa, ali šport
mora da se razvija na određenome mjestu a nikako ne na štetu prometa u
gradu. Trebalo bi stoga ove ljubitelje footbala obuzdati i zabraniti im
da javne prolaze pretvore u športske arene. Toga nema nigdje u svijetu
nego samo u Splitu."
Ča oćete više kad su na Rivu i diližanse, i omnibusi, i đardinjere, pa i
tonobili, morali čekat da balun padne u more da moredu proć. I policjoti
su bili bespomoćni.
mali
Marinko
Od danas će sportska rubrika Slobodne Dalmacije u
danima proslave 90-godišnjice Hajduka svakodnevno objavljivati
odlomke iz Kronike Veloga mista, knjige Miljenka Smoje prema kojoj
je rađena televizijska serija, što će vas najbolje podsjetiti na
prve dane nogometnog kluba sa statusom prve institucije Splita,
grada od baluna (i u balunu) kako mu i autor tepa kroz cijelo
prošlo stoljeće.
Da nije u pitanju ličnost i stvaratelj koji je između ostaloga u
svijet poslao i Slobodnu Dalmaciju, možda bi ove dodatne rečenice
bile i nepotrebne. Ali kako se radi o novinaru i publicisti
Miljenku Smoji čiju se tv-seriju Velo misto jedno vrijeme nije
moglo vidjeti na televiziji a nije ga (Smoje) baš bilo ni po
njegovoj Slobodnoj, onda sam imao osjećaj da se nije pošteno
skrivati, nego izbor odlomaka valja potpisati (da se zna tko je
eventualni krivac). Posebno što će objavljivanje Smoje na
stranicama Slobodne nekima biti povod za primitivno politiziranje.
Ideja da se izvadcima iz Veloga mista na stranicama Slobodne ožive
slike iz Hajdukove povijesti rođena je u čisto "nogometnom
ugođaju". Ususret Hajdukovom 90. rođendanu tjednima se već govori
o igračima koji su obilježili Hajdukove najbolje godine, biraju se
najbolji igrači, treneri, najbolje momčadi, generacije...Za
Sportske novosti sastavio sam i ja svoju momčad, dugo sam se
svađao sam sa sobom zbog svog izbora i nikako da se sjetim, da
uhvatim ime igrača koje mi u toj najboljoj postavi fali. Miljenko
Smoje.
Najveći igrač Hajduka svih vremena. Igrao je skoro u svim
generacijama, centrirao, zabijao golove, bio ga je pun teren, kao
pravi "all round" igrač nosio je dresove raznih brojeva, od Maloga
Marinka do Aspalatosa, do Dnevnika jednog penzionera. U srijedu,
13. veljače 2001. Hajduku će biti točno 90 godina, a dan poslije,
14. veljače Smoje bi proslavio svoj sedamdesetdeveti. Pročitajte
izabrane odlomke iz Veloga mista i vidjet ćete da najveći igrač
Hajduka svih vremena nikad neće objesiti kopačke o klin.
Mario GARBER |
Idemo dalje.
Uz najiskrenije pozdrave,
iz
Kanade od Vašega Vlade.