Smoje...

KAKO JE MILJENKO SMOJE, UZ POMOĆ SLOBODNE DALMACIJE, OD IZRODA POSTAO SPOMENIČKA BAŠTINA

SMOJATANJE  
Viktor IVANČIĆ
19.kolovoza.2004

Uz vladajući mentalitet Smoje i ne može biti prihvaćen u svojoj realnoj dimenziji, već isključivo u duhu dvaju ekstrema - beskrupuloznog zatiranja ili nekritičkog obožavanja. On može biti samo krvolok ili heroj, blato ili ikona. Tekuća udarnička izgradnja kulta Miljenka Smoje - pothvat što ga nepokolebljivo provodi Slobodna Dalmacija, bez zazora i suvišnog osjećaja za mjeru - gotovo je jednako iritantna kao i njegovo višegodišnje prešućivanje

Na promociji biografije Miljenka Smoje, autora Ivice Ivaniševića, okupio se  sav Split, svatko tko drži do svoje nesuzdržane dalmatinštine, slobodarskoga duha, autohtonih mediteranskih vrijednosti, a napose svatko tko zauzima iole značajnu sinekuru u kulturnom, političkom i gospodarskom životu, uključujući i ugledni živalj izvan provincije, posebno onaj iz Zagreba, na čelu s predsjednikom RH.

Stotine njih hodočastili su ovome kulturnom činu bez presedana, ovom posvećenju mrtvog i nezaboravljenog pisca, znojeći se u pregrijanom truplu trajekta čvrsto privezanog uz obalu (na Gatu sv. Petra, simbolika koja se nije propustila uočiti i komentirati): "nezapamćena posjećenost", kako izvještava Slobodna Dalmacija; "broj uzvanika nezapamćen na promociji neke knjige", prema izvještaju Slobodne Dalmacije; "nezapamćen interes publike", kako javlja Slobodna Dalmacija... "U salonima je nedostajalo zraka, šminka se slijevala niz lica, večernje haljine lijepile su se od znoja"... Promocija je dakle održana u plutajućem stanju, na morskoj vodi, da sve bude u duhu stvaralačkog opusa onoga kojemu se odaje kolektivna počast, ali i da šala ne bude neslana.

Devet godina ranije, na groblju u Žrnovnici, sprovod Miljenka Smoje okuplja šačicu okorjelih društvenih otpadnika: ukupno dvadesetak duša, tužnih i kužnih, cjelokupna redakcija Ferala i tek nekoliko najvjernijih prijatelja. Atmosfera je gotovo konspirativna. Atmosfera je takva da se ne zna tko bi mogao održati pozdravno slovo. Nitko nije pripremio promotivni materijal, da - s pokojnikom kao predloškom - kaže nešto dopadljivo o sebi. Atmosfera je teška i mučna, valjda i za onu dvojicu žbira koji vire iza čempresa. Umjesto limene glazbe, grakću vrane. Kužni se razilaze u različitim pravcima, jer oblaci najavljuju neumoljivu kišu...

Čari mitotvorstva

Usporedba tih dviju slika, službenoga pokopa i službenoga društvenog uskrsnuća, taj odnos od otprilike 30 naprema 1 - za one koji su ovacijama dočekali sveca, u odnosu na one koji su šutke ispratili pisca - bolje od ičega drugog svjedoči o glavinjanju vladajućeg splitskog mentaliteta: ne radi se u slučaju trajektnog spektakla o naknadnome trijumfu pravde, ne radi se ni o bogzna kako korisnoj socijalnoj evoluciji, radi se o jedru koje se hitro raširilo da prihvati obilni vjetar vladajućih strujanja, istoj onoj krpi koja je ranije mlohavo visila niz jarbol, dekorirajući koplje što se ima zabiti u srce izdajnika.

Uz takav mentalitet Smoje i ne može biti prihvaćen u svojoj realnoj dimenziji, već isključivo u duhu dvaju ekstrema - beskrupuloznog zatiranja ili nekritičkog obožavanja. On može biti samo krvolok ili heroj, blato ili ikona. Tekuća udarnička izgradnja kulta Miljenka Smoje - pothvat što ga nepokolebljivo provodi Slobodna Dalmacija, bez zazora i suvišnog osjećaja za mjeru - gotovo je jednako iritantna kao i njegovo višegodišnje prešućivanje.

Stvar je poprimila razmjere svojevrsne društvene orgije, pa se - na inicijativu splitskog dnevnika - najžustrije rasprave vode oko toga je li ulica s njegovim imenom premalena, ili je možda odviše zabačena, ne bi li bilo priličnije dodijeliti mu neku veću i značajniju, pa od kakvoga će se materijala i na kojoj lokaciji podignuti njegov spomenik, kojemu će se znamenitom kiparu povjeriti odgovorna zadaća, a sve je to, između ostaloga, odlika simboličkog doživljaja kulture, pregalaštva čija je temeljna supstanca sadržana u mitotvorstvu.

Sama Ivaniševićeva biografija - knjižica koja očito nije imala ambiciju ozbiljno se poduhvatiti ključnih momenata Smojina lika i djela, već ponajprije zabaviti publiku i bezbolno se uklopiti u trend - nije razlog kolektivnoj euforiji, ejakulaciji nesuzdržane dalmatinštine i građanske samosvijesti, nego relativno sporedan i ornamentalan povod. Stvarni je nositelj mitotvorne svijesti, naravno, Slobodna Dalmacija, kao vjeran preslik lokalnog mentaliteta, ali i njegov stalni aktivni kreator.

Upravo je nevjerojatan način na koji je taj list svoje profesionalne resurse stavio u službu izgradnje nove spomeničke baštine. S promocije spomenute biografije, na primjer, objavljena su - da se čitaoci ne osjete zakinutima - ukupno tri klasična novinska izvještaja; čak dva izvještaja tiskana su u istome broju lista - s pridruženim fotografijama i potpisima različitih autora - što spada u raritete ovdašnjega novinarstva, inače podložnog svakovrsnim bizarnostima. Slijedilo je objavljivanje integralnih promotivnih govora (onih gdje se, povodom slavnog pokojnika, priča o sebi, uz malčice revizionističkog šećera), sa svim patetičnim stereotipima i općim mjestima (nije nedostajalo ni bukvalnih poljubaca autoru u junačku desnicu!), pa usporedo s time i feljtoniziranje najintrigantnijih dijelova knjižice...

No, fešta na stranicama Slobodne Dalmacije, veseli spektakl smojatanja, traje mjesecima ranije: od otvaranja krucijalnih pitanja oko gabarita i lokacije Smojina spomenika (ulica je već odavno apsolvirana), pa do periodičnih lauda na revijalnim i kulturnim stranicama što ih iznose moralno vjerodostojni tipovi poput Jasena Boke ili Borisa Dvornika. Potonji je osobito zanimljiv, jer se - s najprizemnijim "ideološkim" motivima - Smoje odrekao na ljudskoj razini, dignuvši mu pozdrav, da bi danas vrijedno parazitirao na njegovu djelu i izricao javne zakletve o vječnoj ljubavi i neprekinutom prijateljstvu.

Šake i psovke

Takva je, uostalom, i pozicija Slobodne Dalmacije, odakle je "velikan splitskog novinarstva" otjeran kao šugavi pas, premda je tamo proveo više od četiri desetljeća radnoga vijeka i više od ikoga u povijesti pridonio njezinu razvoju, da bi na stranicama te novine onda osvanule bezočne optužbe, difamacije i tjeralice, da bi se svečano otvorila sezona lova na njegovu glavu, tolika da "velikan splitskog novinarstva" godinama nije izlazio iz kuće, zbog golog i realnog straha da će ga neki od uličnih čuvara nacionalne samosvijesti - redovnih konzumenata lokalnoga dnevnog lista - dočekati psovkama i šakama. Upravo onako kako su ih poučili.

Onome okupljanju kužnih u Žrnovnici, sprovodu na kojemu su kreštale vrane a crkveno zvono budilo strah od batinaša, nazočila su dvojica uposlenika Slobodne Dalmacije - jedan fotoreporter i jedan urednik tada degradiran na mjesto nižega redaktora. Na dan kada nastaje ovaj zapis Slobodna Dalmacija objavljuje vijest da je predsjednik Republike Stipe Mesić posjetio Smojin grob, u Žrnovnici, pa onda tu informaciju plasira na naslovnoj stranici lista, uz oveću fotografiju, kao najvažniji čin poglavarkova boravka u južnoj pokrajini. Ova gesta primijenjene nekrofilije – zloupotreba pokojnika u svrhu dnevnopolitičkog imagemakinga – ne svjedoči o stvarnoj promjeni Slobodne Dalmacije, naročito ne o promjeni na bolje, već je pokretačka energija njezinih motiva ostala jedna te ista, samo što se promijenio predznak izabranoj stimulaciji ludila. Nošen valovima planski stvorene euforije, konačni rezultat pluta u prostoru čiste iracionalnosti, makar bio prividno vezan uz Gat sv. Petra.

Željezo u ruci

Sada se, naravno, radi o halapljivosti. O neutaživoj potrebi da se što brže i što teatralnije isperu vlastite i kolektivne savjesti; o združenome jurišu u prostor zadanoga trenda koji ovdje uvijek ima okus banalnih krajnosti – kao što se nekada zdušno klalo, tako se sada udarnički klešu spomenici. To je poznata i predvidiva putanja čuvenog hrvatskog mainstreama: uvijek je nešto željezno i oštro u ruci.

Metoda koju Slobodna Dalmacija koristi da bi promovirala spomeničku vrijednost Miljenka Smoje, da bi kreirala novu mitologiju i provela smojatanje grandioznih razmjera, uvlas je ista kao ona kojom je donedavno pozivala na njegov linč: radi se o huškanju. Jugovampir, autonomaš i izrod preobrazio se u blaženika – sveca zaštitnika, takoreći – i ima se tome poslu izmjene statusa pristupiti organiziranim trudom kolektiva: ranije nam je meta bilo piščevo ostarjelo tijelo, a sada za cilj imamo njegovu mramornu bistu. Sa živoga mesa prelazimo na trajnije materijale.

Ta bijedna evolucija ustvari je putovanje od jednoga ka istom, koračanje u stavu mirno. Jer predmet mržnje ili obožavanja uvijek služi za utvrđivanje identiteta onih koji se na njega nabacuju trulim rajčicama svojih osjećaja, bez obzira da li mu aplaudiraju ili nišane u streljačkome stroju. Budući dakle da je predmet, on nikada i nije realan kao ličnost, pa mu se – u slučaju adoracije – niti ne iskazuje istinsko poštovanje, već ga se obasiplje samo onom vrstom ljubavi koja će poslužiti zajedničkoj koristi. Kao što ga se s istim podlačkim motivima bombardira priručnim blatom mržnje.

Velikan i sljedbenici

Što se Slobodne Dalmacije tiče, slična je posthumna intimizacija – s nešto skromnijim društvenim reperkusijama – već zabilježena kod Joška Kulušića, najvećega urednika toga lista, koji je iz kuće u kojoj je radio od svoje šesnaeste godine energično šutnut na ulicu, uz histeričnu dreku, fizičke prijetnje i nemilosrdne optužbe da je "radio za JNA" i "potkopavao hrvatsku državu", što ga je naposljetku koštalo prerane smrti. I onda, u veljači 2000. godine, elitni pripadnici streljačkoga stroja na čelu s glavnim urednikom Josipom Jovićem – oni koji su Kulušića upokojili bez suvišnih zašto – svečano su se ukazali na njegovu grobu, "u balon-mantilima boje ptičjeg govna" (kako bilježi jedan kroničar), upriličili čak minutu šutnje, i gle: umjesto glogova kolca prinijeli su humci kitu cvijeća! "Počast nezaboravnom šjor Jošku" – glasio je naslov u sutrašnjoj Slobodnoj Dalmaciji. Kao i tada Kulušiću, današnji svečani zavjet "nezaboravnom šjor Miljenku", rečenome Šunji, zapravo je isti: Živio mrtvi Smoje!

Štoviše, Smoju u takvome smrtno-živom stanju još i umotavaju u kurentnu zastavu, pa bi njegov blaženouskrsli kult trebao postati šablonizirana verzija tradicionalnoga kulturnog mesije s ovih prostora, pisac u zastavi, valjda s tri lava na poprsju, sutra možda s kakvim drugim validnim znakovljem, a što bi sam "šjor Miljenko" po pitanju amblema i stjegova bio kompleksnijega ukusa, i što bi se u jednoobraznim prnjama osjećao prilično neudobno, aktualne uzurpatore tzv. duhovnog naslijeđa najmanje zanima. U optjecaju, razumije se, nisu pisac i njegovi čitaoci, već velikan i njegovi sljedbenici.

Trpeza s pokojnikom

Miljenko Smoje doživio je u svome rodnom gradu nevjerojatna poniženja. Svoje zadnje stvaralačke godine proveo je u Feralu, jedinome listu gdje je mogao objavljivati, ispisavši tu neke od svojih najboljih stranica. Bio je okružen prijateljstvom, pažnjom i poštovanjem. Redakciji je uzvraćao istom mjerom, ljubavlju, brigom i savjetima. Bio je miran, napokon, miran i slobodan. U Feralu su objavljene njegove knjige, jedine u zadnjih nekoliko desetljeća. Opustio se, koliko je to bilo moguće, u blagodatima predsmrtnoga proljeća.

Devet godina nakon smrti, naporom lista koji mu je do jučer klepao vješala pred ulaznim vratima, uzdiže se njegov nahereni kult, obogotvoren i nevjerodostojan, a na jednom usidrenom brodu okuplja se tout Split da oda počast voljenoj gromadi, upravo isklesanoj nijemoj statui, da se upusti u još jednu urnebesnu društvenu pijanku, odterevenči nakupljene frustracije, zalije jeftinim vinom kolektivnu lošu savjest – svi zajedno, klonovi i slonovi - a usput će se valjda naći nešto i za pojesti, recimo komadić pokojnikova integriteta. Milan Vuković, autor devize da "Hrvati ne mogu počiniti ratni zločin", već je ždraknuo slastan zalogajčić s niklovanog pladnja.

Ima takvih katarzi koje proizvode nezaboravan osjećaj gađenja. Prezir je, srećom, obostran: nitko iz redakcije Ferala, koja je u konspirativnim okolnostima ispratila Miljenka Smoju iz svijeta živih, nije dobio pozivnicu da prisustvuje svečanome obredu njegova uskrsnuća.

SMOJATANJE
________________________________
Copyright © 1993 - 2004Feral Tribune. All rights reserved.

 
Kao i vazda prije,

uz najiskrenije pozdrave

     iz Kanade od Vašega Vlade.