Interview: Miljenko Smoje
ŠTUF SAM
AIM, SPLIT,
29.11.1994. Miljenko Smoje, Split i Sarko jos malo pa ce - zajedno i
zbirno - proslaviti dva milenija sto gradskih, sto ljudskih, sto pasjih
godina. Split slijedece godine otpocinje proslavu svojih tisucu i sedam
stotina godina koja ce trajati citavu deceniju, a Smoje ce uskoro
napuniti pedeset godina udarnickog novinarskog rada i on bi mogao koju
godinu to slaviti. Tko zna mozda hoce, a mozda i nece. "Stuf sam", kaze
i dodaje da ne bi pristao ni na ovaj intervju, da mu se ne da govoriti,
ali i da je, eto, po srijedi novinarska solidarnost zbog cega je na
kraju pristao. A on sam je raritet u tom svijetu - jedan od rijetkih,
ako ne i jedini - koji je dao neuporedivo vise intervjua nego li ih je
sam napravio. Napravio je u citavoj polustoljetnoj karijeri samo jedan
intervju i to sa Stanetom Dolancom kad je ovaj "svucen do mudanata".
Danas je Smoje reinkarnacija svog dotura Luidjija iz "Malog mista". Kao
sto je Luidji imao Bepinu, tako Smoje ima Nju, a Luidji je imao i
Belinu, a Smoje Sarka. Doduse, Sarko nije rasni pas kao Belina, ali je
drag i pametan. S Braca je, Smojin zivi suvenir s dalmatinskih lutanja.
"To je jedini pas koji je izabra gospodara, a ne gospodar pasa", kaze
Smoje o svom vjernom prijatelju i junaku njegovih "pasjih noveleta" koje
kao podlistak svome "Dnevniku jednog penzionera" redovito objavljuje u
"Feralu". Sarko ima - kad bi se pasji vek preveo na ljudski - stotinjak
godina i njih dvoje, puni mudrosti ljudskog i pasjeg zivota, s time sto
nikad nije posve jasno tko koji zivot zivi, u toplu splitsku jesen znaju
protegnuti noge do Zvoncaca. "Sarko je poceja bizat od pasa, a ja od
ljudi", kaze Smoje ne objasnjavajuci da li je to usud vremena u kojem
zivimo ili dobi u kojoj su se nasli on i Sarko. A to da je Smoje "stuf",
da cetiri godine nije bio na peskariji, a pet godina na "Hajdukovom"
placu, nezaobilaznim mjestima njegovih desetljeca, moze mu se
povjerovati u "face to face" razgovoru, ali kad se citaju njegove
redovite dvije stranice u "Feralu" onda je to uvijek isti Smoje za kojeg
se ne zna da li je bolji humorista ili analiticar. Smoje koji
jednostavnim jezikom "bez velikih rici" objasnjava svakodnevicu kroz
prizmu "maloga covika". Njegov humor koji bi se mogao definirati "pilom
naopako" svatko prosjecne inteligencije moze razumjeti, a samo rijetki
se takvim humorom mogu sluziti. Izvor mu je u nasoj smijesnoj
svakidasnjici. Nazalost i tragicnoj.
Smoje: Vidis, ovi
rat traje vec cetvrtu godinu, a da se pritom ama bas nista nije
rijesilo. Uzroci koji su izazvali rat samo su se produbili, pojacali,
ali ipak imas jedan boljitak, jedno vidno poboljsanje koje "raduje". Sad
se samo ubijamo, a pri smo se klali, malo je manje sad klanja. Postajemo
bolji - manje se rizu glave, manje se kidaju usi, manje se vadidu oci,
manje se ubijaju dica... Sad se malo klasicnije ubijamo, viteskije,
muskije... Ovo je bija zlocinacki rat krvozednih, najgorih elemenata
koji su igrali balun sa glavama. I sad ce se ovi rat pritvorit u pravi
klasicni rat, bit ce bombardiranje klasicno, raketiranje, rusenje
gradova, sad ce se pocet ginit - do sada su se cinili zlocini.
AIM: A to je,
mozda, zato sto su teritoriji vec etnicki ocisceni pa se sad moze
ratovati frontalno?
Smoje: A ko je
zadovoljan s tim teritorijima? Kako oni misle zavrsit ovi rat? Ni jedna
strana nije zadovoljna. Gruba je ovo situacija - otvorija se ciklus tih
nasih klanja, pa ako se i rijesi nesto opet cemo se klat za jedno
dvadeset do trideset godin.
AIM: Pa gdje su
uzroci tih klanja? Gdje su im poceci, gdje kraj?
Smoje: Ja san prvi
govorija da san iznenadjen, da nisan moga virovat da ce nas ovako napast
i da cemo ovako krvavo zaratit... Ali, niki dan san vrtija par clanaka
koje san pisa pri pet-sest- sedan godin. I onda san vidija da i ja u tin
clancima navjescujem rat, ovo sta ce se dogodit. Meni je pisala jedna
pesnikinja iz Mostara, starija zena, kad je Santo umra, da li bi joj
moga rec koliko bi njegova kucica u Varosi zapala, da bi ona to kupila i
da bi utekla iz Mostara jer da Mostaru preti kataklizma, da se svi
naoruzavaju, da ce tamo nastat veliko klanje i da bi ona tila utec. A
znas da su i Cigani taksijem bizali iz Mostara jos '91. jer da nece
zivit u ludu drzavu. Onda, niki dan, citan sta san pisa iz Trsta -
Talijani se pripremaju, uredjuju kasarne da prihvate izbjeglice kad
nastane klanje. Dakle, ta klanja se najavljuju...
AIM: Zadnji put
kad smo razgovarali, prije godinu i po, izrazili smo bojazan da ce se i
Mostaru dogodit isto sto i Vukovaru i bili ste prokleto u pravu. I rekli
ste da su vam to najdrazi kontinentalni gradovi.
Smoje: Tuzno je to
sto su napravili Vukovaru, tuzno je s Mostarom. Sarajevo jadno - ko ce
razumit ti zlocin nad gradom i ljudima, te barbare koji nemaju osjecaje
ni za ljudske, ni za civilizacijske vrijednosti, dostignuca.
AIM: A sto je s
nama koji smo imali srecu ili nesrecu da volimo i Vukovar, i Mostar, i
Sarajevo, i sretnu okolnost da danas ne zivimo u njima?
Smoje: Ogrezli smo
u opacini, u najgoroj Sodomi i Gomori. Nema danas osude ratnih profitera
i lopovluka, nego se njima klanja, smatra ih se mudrim ljudima i dobrim
rodoljubima, i oni mali svit koji se klonija lupezi, koji ih je
osudjiva, njanke ih vise ne osudjuje, fali se s njima kako su in
prijatelji, traze kod njih zastitu, ti se moral potpuno lomi.
AIM: Barba
Smoje, ovo je tesko, ajmo ca utec na plac neka tamo niste bili pet
godina. Zivot je ka i balun, leti, pada, valja se...
Smoje: A sta je s
Bihacom?
AIM: Jos jedna
tragedija, barba Smoje, i ne virujen da se uslo u vitesku fazu
ratovanja. Ali, ajmo na balun. Je li ovaj veliki "Hajdukov" uspjeh znaci
njegovu konacnu revitalizaciju, da je opat posta evropski klub?
Smoje: Ma, ne. Meni
je puno drago da "Ajduk" ima uspjeha, ali ja mislin da od nikoga nije
bija boji i da su ga dosta andjeli cuvali. Ipak, to je za nase prilike
dobra momcad, ali ako prodadu Asanovica i Stimca to vise nece bit ista
momcad. Past ce u klasu "Segeste" iz Siska. I tu nema izlaza, razumis,
kad se igraci prodaju brze nego sta stasavaju.
AIM: Mislite li
da se jedino u "Hajdukovom" slucaju ostvarila Dzodanova prognoza o
hrvatskoj ekonomskoj renesansi s povratkom nasih iseljenih ljudi, s
njihovim kapitalom i znanjem?
Smoje: Ma, kakvi.
Niti je znanja, niti milijarda dolara. Pa, u nas je obratni proces -
mislili smo da ce se nasi ljudi vracat, a niko nije racuna da ce ovako
masovno bizat. Danas se bizi vise nego kad je bila filoksera. Kad se
onda bizalo, bila je tuga, u nasin malin mistima se plakalo, vapori su
zvizdjali, orija se lelek, plac, a sad se ide s veseljem. A gledan te
ljude koji nan dolaze, gledan ih cili zivot. Vracaju se pizde ka sta su
i isli. Ako su ucinili pineze nisu postali nista pametniji. Iman ja
desetak drugova iz skole iz moje generacije, koji su otisli vanka u
Italiju, Ameriku, di su postali likari, veterinari. Je, imadu pinez, ali
su gluplji od mene, i ne samo od mene nego od vecine nasega svita, a
bili su i slabiji djaci. A vanka moze ucinit pineze i oni koji cisti
ceste, i sta - kad se vrati - kakvo ce iskustvo i znanje donit? Evo bas
niki dan slusam - svaki americki zatvorenik kosta drzavu vise od 4.000
dolori misecno, a kod nas ministar ima 700 maraka placu. Dakle, koliko
uvati jedan njihov zatvorenik, mi mozemo platit cilu Vladu. Druge su
relacije vanka, pa tamo i nije tesko ucinit pineze. A ovi i sta dolaze,
dodju samo ako ce ucinit kakve politicke karijere, a svoje solde
ostavljaju na banke vanka, a onda ce nama govorit kako triba zivit i
kako upravljat s imovinom. A svoju dicu i imovinu ostavljaju vanka, pa
ce onda u Hrvatskoj vodit glavnu ric...
AIM: Vi ste
opisali i oslikali jednog povratnika, Cervantesa iz Cilea...
Smoje: Mi imamo i
danas ljudi vanka, narocito u Juznu Ameriku, koji nemaju pinez za vratit
se doma, a na njih niko ne racuna. Racuna se samo na ljude koji imaju
pinez, a ti koji ih imaju nikako ne dolaze. Sada je nama tribalo ic i u
inozemstvo uzet ministre, jer takvi nima u Hrvatskoj, svi su u Hrvatskoj
pizde, je li.
AIM: Kad i kako
cemo se obnovit ekonomski? Dalmacija, recimo?
Smoje: Dalmaciju je
diga turizam i padom turizma je srusena. Dok ne bude turizma nema ni
revitalizacije. Sve je u Dalmaciji islo uz turizam, recimo lavanda.
Prije si za kil lavande moga kupit 20-25 kil janjetine, a danas ne moze
ni kilo. Prije je kil kivija bija 7-8 maraka, a danas nije ni marku.
Dalmacija je zivila siromasno do turizma, nju je diga turizam. I
Dalmacija nije zivila ni u kapitalizmu, ni u socijalizmu, Dalmacija je
zivila u turizmu. I to kalifornijskin standardom.
AIM: Dalmacija
upravo obiljezava 50-godisnjicu pobjede nad fasizmom i svog oslobodjenja
u Drugom svjetskom ratu. Ponekad, citajuci vase tekstove, stjece se
dojam da ste vi posljednji antifasist na javnoj sceni koji svakog tjedna
salje antifasisticke poruke...
Smoje: Nas je svit
mahom bija antifasisticki, a Djapic kaze da u Hrvatskoj nije bilo
fasisti ni antifasisti nego onih koji su se borili za jednu od dvi
bandire - oni koji su se borili za Hrvatsku i oni koji su se borili za
Jugoslaviju. Ako je to tako, onda triba znat da je Macek pred Drugi rat
reka da je Split najhrvatskiji grad u Hrvatskoj. A iz tega
najhrvatskijeg grada niko nije isa u ustase, nego su svi isli u
partizane. Ali sad se stvorila jedna klima. Evo bas slusan Zupanijski
dom Sabora di je jedan proglasija Ustavni sud Hrvatske cetnickim i niko
ga ne upozorava, ne opomene. Popusta se, valjda zbog straha.
AIM: Sto
uvjetuje takvu atmosferu? Je li to samo rat?
Smoje: Rat
pogoduje, a ljudi su pokvareni pa to iskoristavaju. Ti koji su ka
prilipci pa se u svakom rezimu lipe uz vlast. Ipak ljudi nisu toliko
glupi, oni osjecaju te neke atmosfere, ta neka ozracja. Ti danas cujes
da se otvoreno pivaju ustaske pisme, a niko, naravno, nije pizda da
izadje vanka i piva partizanske pisme. Nema tako ludoga covika. Osim
boraca koji su na nekoj svecanosti vikali "Tito, Tito", pa ih je odma
napalo. Niko nije lud izazvat na sebe bijes, da mu leti kuca u ariju, da
izgubi posel. Ljudi se boje.
AIM: Koliko vase
pisanje, ili citavog "Ferala" pogoduje razbijanju straha?
Smoje: Ja se tim
momcima iz "Ferala" divim. Ima ljudi koji se ne mire, kojima ne mozes
prodat muda pod bubrige.
AIM: A vi?
Smoje: Dobro, ja
san stariji covik. Meni se nema sta dogodit. Meni sta se imalo dogodit,
to se dogodilo. A jebenti gospu, ja radin u novine 50 godin i 50 godin
san ja progonjen. Uvik mi je neko pritija. Meni je puna pipa i oni
boljsevika, pa te napada ovi, pa oni, pa te napada ce-ka, pa te uvik
neko zva, zva te komitet, pa su pritili onda, pa danas, pa ti uvik neko
priti. Ma koja je ovo zemlja da ti 50 godin uvik neko priti? Bas citan u
"Globusu" onoga diretura "Guardiana". Je, kaze, bija je puno po sudu -
sudilo ga, oslobadjalo, ali nikada nije bija u prezun, ali mu nikada
niko nije pritija. Je, pisu i govore kontra njega, govore, iznose, sud
ga tuzi, ali da ce ti neko pritit da cete dignut u ariju, nije i nece.
AIM: Kako ste
uspjeli prezivjeti 50 godina u novinarstvu gdje se prijeti?
Smoje: A bija san
dosta i ja kurbin sin.
AIM: Kako?
Smoje: Lipo. I ja
san se izvuka iz rata neostecen, ovega drugega, dok je 90 posto mojih
drugova palo. Uvik san ima neku furbariju za izvuc se. Pa i u
novinarstvu san se izvuka - moga san govorit, jer san se sitija pisat
cakavski pa su ovi mislili da je to neozbiljno, da je to humoristicki, a
nisu vidili da san in utirava, pogotovo kad san napisa Malo misto. I
njega san uspija prosvercat.
AIM: "Malo
misto" je bila jedna razorna kritika gluposti komunistickog sistema.
Kako objasniti da vas najvise napadaju upravo apologete tog sistema?
Smoje: E, ja san te
vec vidija u "Malome mistu". Sicas se ono kad je bila borbena ponocka,
onih koji su popu kidali mikrofone? E, sad oni cine obratno - oni pivadu
u borove i ne dadu pivat ovim drugima ca su to cinili cili zivot. Ti
isti, razumis, sad oni idu u procesjune, sad su oni tenori, baritoni...
AIM: Mozemo li
onda kazati da ljudi nisu konvertiti i da se oni ne mijenjaju, nego samo
vlast?
Smoje: A je, ka
neke nase kolege koji su bili najveci Jugoslaveni, sekretari Partije,
sve do dana dok HDZ nije pobjedio. Oni dan su postali veliki Hrvati,
antikomuniste, vjernici... Poceli su nosit krunice, krize - isti dan.
AIM: A sto je s
vama? Nikad niste bili clan Partije, a sad ste clan pocasnog odbora za
obiljezavanje sto godina socijaldemokracije u Hrvata.
Smoje: A je, bija
san in za Prvi maj vidit Varazdin.
AIM: Pristali
ste na to iako nikad niste bili organizirani u svjesne socijalisticke
snage?
Smoje: Ja ne volim
njiove partije, stege, pokoravanja, ali se smatran ljevicaron. Ja tu
pripadan i ne smatran da ja njima cinin neku uslugu. Po mome osjecaju
pripadnosti - tamo je meni moje misto, ne bi ja na drugo misto. A nisan
se nikad organizira jer necu ja odit na sastanke, necu se zajebavat.
AIM: Mozemo li
reci da ste vi lijevi anarhista?
Smoje: Ako ces to
tako shvatiti, onda jesan.
AIM: Otkuda
korijeni takvih vasih pogleda?
Smoje: A to je
normalno, jer ja san ribarsko dite, splisko, siromasko, a sta bi drugo
moga bit?
AIM: Je li vas
itko, osim socijaldemokrata, htio pridobiti?
Smoje: A, je,
nudili su mi iz Zagreba cilu stranicu i sofera. Ja san odbija jer necu
radit tamo di mi nece objavljivat ono sto napisem. Meni je drago da
radin za "Feral" jer znan da mi nece bit taknuta ni jedna ric. Sve sta
napisem ja odgovaran - punoljetan san, jos nisan rebambija, iman ime i
prezime. A koji ce mi kurac ko sta minjat? Ja pisen sta ja mislin. Pazi,
ima ovi nasi stari boraca koji su se usrali. Nikidan san govorija s
nekima. Ima osandeset godin i on se sad nisto boji, nece nista da zucne,
ni da se potpise na boracke peticije. I onda ti govori - ma ne bojin se
ja za se, nego jeman unuke, dicu, zete, pa ce izgubit posal. Sami se
sebi gadu jer se ne mogu ponasat kako bi se tili ponasat. A nikidan
cujen dvoje stari Splicani - on ima 84, a ona 82 godine. Ona njemu
govori: Frane moj, a vidis koja je ura, moramo se i mi okrenit!
AIM: Znacaj
"Ferala" i ostalih nezavisnih medija je, izmedju ostaloga, da ohrabri
ljude, da vide da se ne treba bojati...
Smoje: Je, ne triba
se bojat - kad se rece nemate se cega bojat onda propada fasizam, pa
propada socijalizam... Kad se usvoji to - ne triba se bojat - onda se
stvar okrice. I cin se covik tako pocne ponasat, onda se zaista vise ne
triba bojat, onda je sa svin diktaturama, autoritativnim rezima svrseno.
Ali, kurac, ljudi se boje. Kad izletis s radnoga mista, to ti je isto ka
da je u tebe pucalo, ako onda nemas za jist, ako nemas kruva. Onda se
sve podnosi. Do jedne tocke.
AIM: Premda su
vas uvijek napadali, da li ste se pokajali zbog izbora profesije?
Smoje: Nisan. Lipo
se prozivilo. To je ipak jedna lipa, plemenita profesija. Mogu se
pokajat jedino sto san cili zivot bija provincijski novinar - kreta san
se od Dubrovnika do Rijeke. Zivi san na lipome prostoru pa nije bilo ni
potribe ic dalje.
AIM: Sto je
danas s tim prostorom, sa Splitom, Dalmacijom, Hrvatskom?
Smoje: Dogodilo se
da je kao posljedica silnih promjena koje su se ovde dogodile staro
splitsko pucanstvo nestalo, da je dosa novi svit. Triba opet proc 50,
100, 200 godin da se sve to civilizira, da se nauci hodat, da se nauci
baratat s gradskin institucijama, da se stvori gradski stil zivota,
razumis, stari se razbija - novi se nije izgradija. Triba gradit novi. A
sad se dogadjaju cudnovate stvari da ti cak jedna ministrica prosvjete
govori da ona i dan-danas ustaje kad udje musko. To je odmak u daleku
nasu epsku, junacku proslost. S jedne strane oces uc u Evropu, a s druge
strane to govori ministrica.
AIM: I kako ce
Hrvatska dalje?
Smoje: Ne virujen
da ce ovo tako brzo zavrsit. Jos ce se zla dogodit. Rat se moze
protegnut vise nego sto mislimo. Ne bi bilo cudo da traje i 10 i 15
godin. Ovakvi rat, u stvari ni rat ni mir. Jer, kad mi zovemo fureste
onda kazemo dodjite u Hrvatsku jer nema rata, Hrvatska je mirna,
sigurna, a kad se govori domacima onda se kaze Hrvatska je jos u ratu,
nemojte ovo, ono... Ali ovo stanje ni rata ni mira moze potrajat dugo,
dok se svit ne siti sta ce ucinit. U stvari, dok se svit izmedju sebe ne
izmiri. A ovo pogoduje nekima, svercu, bezakonju...
AIM: Sta bi
Santo danas rekao?
Smoje: Santo je
meni plaka, govorija je kad umre Tito opet cemo se klat i opet ce bit
glad. On je sve predvidija, a bija je nepismeni ribar. I uvik je
govorija, a bija je u partizane, ja cu oprostit i Njemcima i
Talijancima, ali ne mogu oprostit ni ustasama, ni cetnicima. Jebenti
gospu, ja ih gren oslobodit - govorija je Santo - a oni mene idu ubit!
Oni pucadu u me, a ja se gren za njih tuc.
GORAN VEZIC
****************************************
Idemo dalje.
Uz najiskrenije pozdrave,
iz
Kanade od Vašega Vlade.