Miljenko Smoje rođen je 14. veljače 1923. godine u Splitu, gdje i umire 25. listopda 1995. godine. Njegova obitelj nastanjena je generacijama u splitskom Velom varošu, mjestu gdje su živjeli splitski težaci i ribari. Kao i svi splitski dječaci i Smoje je zabljubljen u balun i Hajduka. Plac iza stare plinare privlači ga poput magneta, a jedina "igračka" koja ga zanima stari je "krpaš" jer pravu je loptu mogao samo sanjati. Nespretna dječja igra nožićem i gubitak oka zauvijek malenoga Smoju odvajaju od baluna. U to vrijeme, bilježe njegovi kroničari, Smoje ne pokazuje više od prosječnog zanimanja za književnost.
Gimnaziju završava 1941. godine i do 1945. godine prekida školovanje. Nakon svršetka rata, upisuje se na Pedagošku akademiju u Splitu koju završava 1946. godine. Tek na akademiji iskazuje svoju natprosječnu pismenost. Prve poslijeratne godine provodi učiteljujući u Omišu i Komiži na otoku Visu, kraće vrijeme u Makarskoj te u mjestu Preku na otoku Ugljanu.
No, Smoje ne može bez Splita. Nakon povratka u svoj rodni grad pod Marjanom, zapošljava se, kako je to znao reći, kao "mali od kužine" u redakciji Slobodne Dalmacije. Smoje prolazi kroza sve novinarske rubrike. Njegovi novinarski napisi govore o Smoji kao čovjeku s profinjenim talentom za humor i satiru. Smoje je jedan od pokretača humorističnog lista Pomet, koji najprije izlazi kao samostalan list, a zatim kao tjedni prilog Slobodne Dalmacije. Smoje u Slobodnoj Dalmaciji piše o svemu: od cijena na tržnici do kazališnih kronika, humoreski, sportskih izvještaja i polemika. No, u vrh splitskog novinarstva svrstava se reportažom "King of lavanda" u kojoj predstavlja iseljenika povratnika koji na Hvaru počinje planski uzgajati lavandu. Njegove kolumne Komentar maloga Marinka, u kojemu piše duhovite i često oštre komentare na igru Hajduka, te Ćakule na šentadi, jedan od prvih komentara na društvena zbivanja u poslijeratnoj Jugoslaviji, izazivaju veliku pozornost čitateljstva, i to ne samo u Dalmaciji. Dakako, i pozitivna i negativna.
Nakon umirovljenja 1979. godine, surađuje s tjednikom Nedjeljna Dalmacija. Njegova kolumna Dnevnik jednog penzionera zapravo su njegova viđenja društvenih zbivanja u zemlji, koja često na vrlo suptilan način uspoređuje s iskustvima drugih zemalja, ali i predstavljanje života "malih velikih" ljudi iz susjedstva.
Za svoj dugogodišnji i plodonosni rad dobiva novinarsku nagradu za životno djelo "Otokar Keršovani". Uz Slobodnu i Nedjeljnu Dalmaciju Smoje piše i u VUS-u svoja Dalmatinska pisma, Globus mu objavljuje Jude i beštije, a poslije u Feral Tribuneu objavljuje Pasje novelete. Posthumno u svojoj biblioteci Feral objavljuje Škatulu Miljenka Smoje. Do sada su objavljeni: Dnevnik jednog penzionera, Libar Miljenka Smoje, Hajdučka legenda 1971., Dalmatinska pisma, Kronika o našem malom mistu, Velo misto i Pasje novelete. Na objavu čekaju još brojna njegova djela među kojima i Ratno misto.
Malo i Velo misto, Antonio Servantes, Roko, Luiđi, Bepina, Duje, Pegula, Meštar, Njegova Svitlost i Njegova Visost — storije su koje su više no išta Dalmaciju i njezine ljude približile ostalima. On su svojevrsna matrica jednog mentaliteta, podneblja i vrlo specifične sredine. Ujedino su i matrica psihološke naravi i specifičnog splitskog okružja u kojem se te naravi iskazuju upotrebljivi za sva vremena.
Smojin rvacki jezik, njegov neponovljivi splitski žargon, spomenik je gradu Splitu i njegovim žiteljima. Premda često hvaljen kao i osporavan, Smoje je prateći sve velike i male mijene svojega grada instinktivno znao kako pronaći put do njegova srca i na koji način zahvatiti kolektivnu memoriju Splita. Sa Smojom je Split — kao ni jedan grad u Hrvatskoj — trajno upisan na književni zemljovid. Smojina će zadužbina stoga ostati kao jedinstvena, karnevalski bučna i lirski sjetna slika o gradu koji ga, usprkos mnogima, ne može zaboraviti.
   Vilhelmina LOVRIĆ