never ending end početka

...i Galileo je gorjeo...

...najgori su mi ljudi koji ne prestaju o vjeri i Bogu a nikad sami sebi vjerovali nisu. Ti su specijalci dobro naučili kako „pošten svijet“ na uzici držat. To mi je tek neki dan, duboko u zabitima Stjenovitih planina na samom kraju Divljega zapada – SINULO...

Znaš, stari moj, i Dr. Wayne Dyer govori da je tijelo „nosač“, „posuda“, „gotovo mehanička naprava“, a ono što Čovjek doista jest riječju, poglavito riječju obična smrtnika, ne da se uhvatiti; većma niti dodirnuti...

...vidim pravoga grizlija uz put kako – pase. Dvogodišnjak je i malo odlutao od mame grizli. Ne izlazim iz auta, ona slikava, a ja pucam od nečega zašto je meni sasvim nepoznat čovac IZAŠAO iz auta i približava se grizliju šta pase...

Misterija. Za sekund. Na zabačenom planinskom putu...

Onda mi opet „sine“: nema tu misterije – mama grizli je razornija od bombe i brža od munje! Ako se pojavi iz šume ovaj „slikar“ ode u mljeveno meso. Baš me briga za njega – ja nikako ne želim u toj ljepoti netaknute prirode POMISLITI kako bi mama grizli reagirala...

Danas je 16. dan ovoga mjeseca ove godine.

Jutros mi Profesor obećao par riječi. Šta sam ono jutros sam sebi obećao?

Točno 01. Jula 2008. Profesor je zapisao: Otišao nam je u viječnost bard hrvatske književnosti „Hrvatski Orfej„ - Zlatko Tomičić; filozof, pjesnik, romansijer, esejist, putopisac, novinar, prevodioc i slikar dana 16.06.2008!

A Đuro Vidmarović je 12. Aprila 2007. u domovinskom „Fokusu“ zapisao: Zlatko Tomičić (Zagreb, 1930.) nesumnjivo spada u velikane suvremene hrvatske književnosti. Možemo čak govoriti o fenomenu Tomičić. Ni jedan suvremeni hrvatski pjesnik nije toliko bio progonjen, zatvaran, mučen, prešućivan, ignoriran, klevetan... zbog svoga književnoga djela kao on. Nametana su mu nemoguća ograničenja. Usprkos tome Tomičić je ostajao ustrajan, izuzetno marljiv, širok, umjetnički snažan i imaginativan književnik.

...osobno Zlatka Tomičića nikada nisam vidio. A ipak mi je „stigao“ i zauvjek ostao „Ledenjak iznad Lake Louise“. Moderator naših internetskih kontakata bio je Profesor. Nisam ja tu ništa shvatio: razum i ono inteligencije su gotovo sasvim suspendirani, a u te munjevito kratke dvije godine Zlatko me negdje iz okolice Karlovca „navodio“ fascinantnim i surovim bespućem ledenjaka ponad mondenska jezera Louise. Negdje na kraju Divljega zapada, još bolje na samom kraju svijeta...

Avgusta 2006. svratio sam maksuz na Lake Louise i Helena je sjela na terasu luksuzna hotela The Fairmont Chateau Lake Louise (to mu je zvanično kršteno ime!). Kamera je zazujala i ja sam rekao što sam rekao, a video poruka je polovicom septembra otputovala vu Jevropu...

Kasnije sam je neko vrijeme držao na YOUtube...

Ali sam nastavio da i danas isčitavam Zlatkov roman „Ledenjak iznad Lake Louise“...

A 05. Juna 2006. sam zapisao ...danas (Bože moj, MOŽDA i jučera?) autor Ledenjaka iznad lake Louise slavi sedamdesetsedmi rođendan. Proveo sam dan na kirurgiji iz neveselih razloga i - mada nisam bio pacijent - SMRVILO ME...

22. jula 2008. Sam zapisao i ovo ...kada tijelo napusti prostor vrijeme ima čudnu sklonost da stane, duša se zgrči, a mozak upadne u šok i ekstazu pa ne zna kuda krenuti no u – šok...

Pisalo se...

Evo da je bio živ Zlatkov bi rođeni sin išao gledati Brenu u Zagrebačkoj Areni, prije neki dan. Na isti način Zlatkove knjige –Bože moj, kao i bezbrojne druge knjige odličnih i nikakvih autora- nisu stigle do te mase koja još uvijek forsira jeftino pivo i „duge noge za gledanje“...

Kao da smo ostali pivonogo daltonisti, kao da se kulturocid dešava samo Marsovcima. Koji su, po zadnjim definicijama moćnih enciklopedija, još uvijek nepostojeća nacija.

Nemam ja baš ništa kontra dugonogih narodnjakinja, još manje kontra piva. Pa i kad je baš jeftino! Mene muči Crkva koja plače o komunjarama, petoj koloni (istina, koriste finiji, vremenu prilagođeniji riječnik), sektama i još podugoj enciklopediji dušmana i mraka. A ne benda kalendar! Barem.

U svakom suvremenom društvu, napose u uspješnim i naprednim Crkva je moćan STABILIZATOR, MOTIVATOR i sijač Dobra i Nade! Kod nas Crkva samo šta nije raspalila srednjovjekovne lomače za nesagledive armije dušmana!

Istovremeno Crkva samo GOVORI: od ugledna svećenika koji pljucka po Hrvatskim SVJETSKI PRIZNATIM alpinisticama (da na koji se Everest sad ONE penju, bolje bi im bilo da rađaju!) do cirkuzantskih multimedijskih „šećeruša“ populističkoga abrakadabrijusa religiozne tezge.

O onima drugima koji su se dali u politiku i pusti business, nije zgodno niti govoriti: njima je više no svejedno šta taj tamo narod misli – da, šta nisu vatali pozicije na vrijeme!

Crkva koja ima toliko dušmana i otvorenih businessa (građevina, imovina i itd.) ne može imati vremena za Boga & Bibliju. Crkva kao ta mora sve znati da joj se dušman ne zavuče iza leđa. Crkva koja sve zna je davno posvjedočila da sveznajući nije Bog. A takva crkva je onda NEIZBJEŽNO samo poduzeće. A poduzeća onda moraju da se bave svojim poslovima. Nade, Svjetlo i Dobro ostaju samo riječi kojima se „moluje“ masovna ovca dok ne ostavi (u takvoj crkvi) nešto novca...

Zlatko je to vidio davno prije mene i u sasvim drugim vremenima.

Mislite da nije drakonski skupo platio? Pogledajte malo bolje: ako mislite da je Blajburg bio najveći „križni put“ sa najviše patnje, zločina i besmisla DUGUJETE SEBI malo više informacija, a malo manje brena i jeftina piva – ČITAJTE!

Mržnja NIKADA nije bila Zlatkov odgovor: on je disao Nadu u Dobro sa jasnim vidikom Doma, Majke i Nacije. I u tome je ostao dijete za vječnost.

Sasvim je druga stvar što su oni koji se s njim nisu slagali ili ga nisu uopće razumjeli svim silama nastojali dokazati i mržnje i druge (nepostojeće) „baba roge“ Zlatkova Duha i pisanja...

Za samo nešto više od tri godine poznavanja Zlatka naučio sam fenomenalne i nezamjenjive stvari. I sve je svježe danas i ništa nije ničim zamućeno!

Ovaj članak sam htio objaviti prije punih pet dana: i cijelo to vrijeme – NE SPAVAM, evo i danas skraćujem i brišem nesiguran da ću i danas objaviti sve ovo.., istinski se plašim svojih vlastitih bijesova i razočarenja, istinski se plašim da samo zapišem činjenice sa zadnjega Zlatkovoga putovanja u Kanadu; istinski mi je bolno vidjeti da jedne „duge noge“ u sred zagreba mogu skupiti oduševljenja i novaca u samo dva sata koliko jedan povijesni lik, erudit, pjesnik i legenda nije vidio za cijela života...

I NAGLAŠAVAM u svojemu ponavljanju: niti slučajno nisu krive sve brene ovoga svijeta, još manje jeftina piva! A normalnu čovjeku okrenutu svome i dobrobiti svoga NE TREBAJU KRIVCI: njemu trebaju vrijeme i putokazi kako da gradi svoje!

Zlatko je ostavio ZLATAN TRAG na svakom putokazu za ljepšu i bolju, civiliziraniju i produhovljeniju Hrvatsku. Njegovo tijelo jest otišlo, ali Zlatko, nesumnjivo, tek dolazi! U duše i glave svih nas koji taj vječni glas samo jednom osluhnemo...

Svinje i biseri se ne miješaju. Osim ako imate višak bisera i manjak možđana. Kako je Hrvatska žestoko na putu ka Jevropskim integracijama hrvatski seljak smanjuje proizvodnju svinja. Ne isplati se. Kako stvari stoje postaje izgledno da ćemo uskoro početi uviđati više naših bisera (poradi manjka svinja)...

Meni ostaje da vjerujem kako ćemo više čitati i isčitavati jednoga Zlatka Tomičića. Ako ništa drugo ono da nam jeftine uvozne svinje opet ne prekriju naše izvorne, domaće i jedine prave bisere.

Hvala Vam! Hvala Zlatko.

*****ukoliko Vas zanima više o Zlatku na ovim stranicama KLIKNITE OVDJE!

Kao i vazda prije,