...saljem ti jednu davno napisanu pricu...iz onih dana kad je spectrum sive bojio dane... Bilo ih je puno... Uvijek iz Gorcine nastane nesto...Tako kazu barem za Maka Dizdara i Selimovica.. Pa mozda je i iz moje gorcine nastalo nesto... sigurno ne znacajno, sigurno ne knjizevni vrijedno.. ali nesto... sto je pomoglo meni.. i jos mnogima koji su procitali.. Shvatili smo.. da ipak.. svi smo barem po jednom u zivotu... Mali ljudi praskozorja..

 

 

Mali covjece praskozorja...sta tece sad tvojim tokom? Da li stablo tvog zivota nije dalo ploda tvojem sjecanju? Zasto gledas kako odlazi noc..kako pakuje i zadnju crnu kosulju u svoj kofer? Zasto tvoje zjene jos uvijek traze izgubljeno po noci? Sta je naislo da ti san odvede?

 

Nikad u zivotu ne bijase bucnija tisina. Nikad u zivotu ne osjecah vecu uzburkanost u ovoj spokojnosti. Nikad se covjek gore ne osjeca nego kad shvati da je malehan kao zir ...koji ceka ispod susnja da ga vepar zivota proguta vremenom...

 

Zar nije sve samo laz...sanja u koju ni najdublje nesvjesce ne moze prodrijeti i razderati je..radjajuci novu ideju, novu vjeru? Ideja je nista drugo nego vjerovanje nase, nasa zelja za necim.. Sve se to stapa u jednu santu leda..i pretapa u istu srecu kad sunce zaigra...

 

Mali covjece praskozorja, ali zasto si sam tu? Zasto se ne ugrijes o neciju rijec, o neciji pogled? Ne dozvoli da drvece sudbine baca hlad na tvoje bivanje! Zasto tvoje rijeci dopiru samo do mene? Zasto, mali covjece , zasto ne vines svoje srce u oblake i odskocis u sinje visine dualizma? Zasto mislis da te ne vole?

 

Kako da budem neko drugi? Kako da odem iz svojih opanaka prije nego nadjoh

druge, a bojim se da ih nema. Ne mogu da lazem da me vole. A zelim, zelim da me vide kao zvijezdu, da ne budem samo sivi kamen. Ne svima, ali jednom srcu. Samo jednom, koje ce znati da zelim da me oblije toplina njegova bez da moram reci tu sramotu... Volio bih da znam reci te rijeci, volio bih da ih samo ne sanjam, misleci kako ce ih neki sanjar poput mene cuti..Saljem ih snovima..ali ne dobijam odgovor. 

 

Samo eho mojih rijeci kruzi brazdama moga mozga..kruzi..i nikako da izadje iz mene. A tako zelim da ih posaljem nekome,..i da me vole...al da to ne moram reci....

Kako da ne budem sam...kad smisao otisla je u svim mojim snovima, izgubljena

u silnom kruzenju i traganju za malehnim otvoromom slobode...

 

Da li se bojis mali covjece praskozorja? Da li te hvata jeza od dana? Docekao si i ovo svitanje... u mislima..brojeci krekete zaba, sanjajuci o ljubavi. Ako ti pridjem, mali covjece, hocu li osloboditi tvoje misli? Hoces li skinuti tu odoru cudnosti i obuci odijelo protkano srecom? 

 

 Sjedim ponekad u uglu mracne sobe. Nemam ni snage da cekam dan, jer svjetlo

je dan, svjetlo je zivot, a ne vidim ga. I bojim se da cu prestati vjerovati i u dane.A sta cu bez vjere? Sta cu ako i iscekivanja postanu svejedna?Sjedim, u uglu sobe . Glava mi je sagnuta ka tlu, i kao da cekam nevidljivo svitanje i sanjam, kako ce prve zrake da donesu neciju ruku da se spusti na moje tjeme,kao odgovor na moje misli. I znam...odgurnuo bih je.

 

Toliko zeljenu..toliko cekanu...Ne bih zahvatio tu dobrotu samo da je imam... Bojim se da ne bih mogao jos jednom povjerovati i uhvatiti se u gvozdja lazi, u lisice ne zeljene ljubavi. Ne, dragi duse, ne bi ti mogao osloboditi moje misli. Sve tvoje moci meni su male. Sve tvoje usluge ne mogu da mi donesu sofru duse koja je jedina istina za mene. Hvala ti plavi duse, ali..sve sto si mi do sada davao nije naslo rupicu da propusti moje skepse.

 

Davao si mi blazenstvo ljepote, boginju svjetlosti, koja je nestala sa mog horiznota cim se prva zarulja ugasila...Davao si mi epizodu ljubavi...koju zeljeh..a koju si mi uzeo, nepovratno...davajuci mi lekciju opreznosti...I hvala ti...ali prezaliti je necu. Hvala ti duse, dobar si..ali samo moja dusa moze da nadje put do moje srece.

 

Mali covjece praskozorja, zasto bi odgurnuo ruku? Zasto sam sebi prkosis? Nisam ti lose davao, ali uvijek si nasao razlog da odgurnes ruku? Zasto opet sjedis sam u tom uglu i cekas da te ona pomiluje da bi je odgurnuo i trazio bol, da osjetis svoje bivanje?

 

 Rekoh ti, zato sto zelim da budem zvijezda, zelim da budem nekome vise od ruke na potiljku. I odgurnuo bih je, u iziskivanju vece paznje, u zudnji da mi da posebnost koju svako zeli da ima, a ne moze je sam sebi dati. Za mnoge si obican, a samo za jedno srce si poseban. I zato bih odgurno . Dodir svile na mom obrazu ostao bi kao vjecno milovanje i dao bih svaku svoju zarobljenu misao u nju.

 

Znam, plavi duse, davao si mi...i nisam znao da cijenim. Ali nijedna zvijezda ne ispari pod maglom oblaka. A zelim da budem zvijezda nekome, i kad je ostavim da me uzme, i kad se sakrijem da me nadje.

 

Mali covjece praskozorja, evo dan vec skici, provlaci svoje pospane prste kroz vlasi noci. Moram da idem, mali covjece praskozorja. Reci, reci tu zelju za veceras! Znas da ona je zivot moj, moja hrana. Zazeli bilo sta, da odem, da me svjetlost ne napravi nevidljivim kao ogledalo. Da li si spustio misao na sto, da li se rodila neka vjera u tebi, da li ti je sum ozivljavanja pokazao neki smijer, kojim, znam ionako ne zelis ici? Varam li se mali covjece praskozorja? Znam, da naci cu te ovdje, u tami, u uglu sobe i sutra, i zeljecu da znam razlog tvojoj samoci, i znam da neces zeljeti zelju.. jer vjera jos spava pod tvojim oknom.

 

Priznacu ti nesto duse prije nego odes. Zelim da ti kazem... idi i ne vracaj se meni! Ne trebaju mi tvoje price. Idi...ti luda opsjedo! Idi! Trazi druge samoce da vodis! Meni, ..meni treba samo malo ...isuvise malo da bi mi ti mogao dati svojim plemenitstvom....

 

Danas..nisam tako sam...Sinoc..u mom snu..dobio sam jedan odgovor.. ne smjedoh ti reci,.. ne smjedoh sam sebi praviti nade... Ne zelim da budes tu..idi...i hvala ti... Odgurnuo sam ruku... ali me je drzala cvrsto citavu noc, kolebao sam se u svojoj kozi...ali me je ritam zagrljaja smirio...I ne zelim vise da budem tako daleko...

 

Duse..ti si u glavama samo onih koji slijpi svijetom hode... A ne zelim da budem slijep...Zelim da vidim kako sunce izlazi ne bojeci se kad odlazi... Ne bojim se duse..idi i ti....ostavi mi samo moju maznu ruku..to mi je zelja..Ne diraj..ne zelim vise da ode...A ti idi..i povedi moje kruzne vapaje sa sobom..ostavi mi samo moju maznu ruku..koja je citavu noc uz mene...iako sam je odgurnuo... ne bojim se vise kad nestaje dan... jer znam... jer vjerujem... da novi dan ce doci...

 

Hvala ti mali covjece praskozorja..sto oslobodi me moje samoce...

S.G. Misterija

Design & Publishing: Helena & Vladimir Kreca Updated: Thursday, December 04, 2003