Cyber Macak

Listala sam pomalo po arhivama mojih isheklanih redova, nekad napisanih iz

sjecanja, nekad iz ljubavi, a nekad zbog moje kriticne prirode. Odlucila sam

da ti posaljem ovu moju, pionirsku kritiku na, po mom misljenju, najbolju

knjigu svih vremena. Gledavsi tekstove davno napisane, primjetla sam, da svako

slovo mojom mislju stvoreno potice iz mojih osjecaja, moje duse, u nadi da

jednu kasicicu moje misli... Licno se ne smatram dobrom spisateljicom, ali

ipak hvala onima koji to misle. Hvala i tebi Vladiko.

Dervis i ja

 

Mnogima od nas Mesa Mehmed Selimovic poznat je kao jedan od najboljih i najpoznatijih pisaca Bosne i Hercegovine. Rodjen pod oblakom Tuzle neke davne 1910, kao da mu je neka cudna zvijezda podarila beskrajno golemu masu rijeci da mu posluze kao alat za zivota.

 

Selimovic nije napisao mnoga dijela ili mnoga barem nisu bila objavljena. Mi ne mozemo znati koliko se velikih stranica kovitlalo po njegovoj glavi.

 

Mesina najpoznatija djela su Tisine, Tvrdjava, Ostrvo i naravno Dervis i Smrt, knjiga koja je bila nominovana za Nobelovu Nagradu u sezdesetima.

 

Dervis i Smrt je u jednu ruku mutni, krivudavi odraz u ogledalu Mesinog zivota. U jednom od tuznijih poglavlja te, ne njegovim perom zabiljezene zivotne price, osudili su mu brata na smrt zbog neke sitne greske. Ubistvo kao odlika sistema. A Mesa...kao i svaki drugi mali covjek, ne imavsi autoritet nije uspio spasiti taj drag mu zivot. Bratova smrt zatekla ga je u bespomocnom stanju, vezuci mu obje ruke, ostavljajuci mu taman toliko slobodnog prostora da trag svojih misli ostavi mastilom na hrapavoj hartiji, provlaceci ih kroz apstraktna razmisljanja Sejha Ahmeda Nurudina, glavnog lika knjige Dervis i Smrt.

 

Svi mi isuvise dobro znamo da nije lako pratiti sopstvene misli na put. Nije lako hoditi s njima niz brda i doline zivota, ploviti valovima sretnih dogadjaja i bolnih sjecanja. A opet, s druge strane duge, ta hrapava misaona putanja puna opasnih zamki, predstavlja zanos, mozda bas zato sto nije jednostavno proci njome, zato sto iziskuje poseban trud.

 

I upravo to sacinjava zlatni prah kojim je knjiga Dervis i Smrt posuta, ta teskoca je posebnost. I kroz poglavlja, Selimovic nas salje na jednu jako napornu ekspediciju, gdje smo prinudjeni da pratimo misli Ahmeda Nurudina, sejha kasabske tekije. Sejhove misli, protkane ljudskom nesigurnosti, bespomocnosti i povremenom pesimizmom, sumnjom u svemocnog Allaha, jedino svjetlo njegovo, su tako temeljito prenesene u rijeci, kao u indigo utisnute.

 

O citavoj noveli je tesko razmisljati kao o komadu zivota jednog cudnog covjeka. Sto vise, sve se svodi na obracun grijesnih racuna, na kusuranja dervisova sa zivotom, na ispovijest nekome, mozda samom sebi i Bogu. Sebi, da bi olaksao tezinu nepravde koju je pocinio, a Bogu da se opravda pred svijetom. Jer sve sto je cinio je bila Bozija volja.

 

Prica je jednostavna, ali ispricana na kompleksan nacin. 

 

Nurudinove rijeci,pricinile su mi se ponekad kao lavirint iz kojeg je tesko izaci, misao koja cesto izgubi nit, ali se na kraju opet vrati svom klupku.

 

Mnogobrojne stranice ostale su sacuvane kao hamajlija, kako je i sam zelio.

 

Mesa se potrudio da svaka zabiljezena rijec bude spustena jednom za sva vremena i to je i uspio. Nigdje u knjizi ne pominje se vrijeme dogadjanja, ostavljajuci nam mogucnost da pricu ispricamo u svakom vremenu, jer vrijeme ne znaci nista, vrijeme ne mijenja ljudske naravi. Mi, ljudi od danas, mozemo tu misao podrzati glasno izreceno, danas cetrdeset godina poslije, grubost i nepravda haraju svijetom hraneci se lazima i brutalnosti. 

 

Isto tako Selimovic nas ne skucuje na neki grad, ne otkriva nam kasabino ime i time nas zaduzuje da mislimo da je to mogao da bude bilo koji grad u Bosni. Ali znamo da je to Bosna. To je nemoguce ne shvatiti. Bosna u svom svojem jeku otomanske vladavine. Bosna, jednako kaoticna izvana i mirna u dusi Bosanaca... "najzamrsenijih ljudi na svijetu". Bosna, sa svim svojim prednostima i nedostacima intenzivno izrazenim. Zemlja gdje te mogu odvesti u tvrdjavu samo zato sto postojis, gdje mozes istrunuti u vlaznim podrumima zatvora, jer su te greskom zaboravili, a ipak zemlja gdje su i najsiromasniji sretni, gdje se ljudi pomazu u volji i nevolji. Izasla je Bosna iz Mesinog pera upravo onakva kakva je, kakvom je mi znamo.

 

Likove u knjizi Mesa nije podijelio na "vazne" i "nevazne" ili na

"dominantije" i one "manje dominantne", nego samo na likove "s imenom" i "bez imena", koji su bili oslovljavani titulama. Hasan i Harun su jedina dva imena koja doznajemo, njih dvojica su jedini ljudi bez titule, bez zanimanja. 

 

Harun nikad nije ni postojao za nas citaoce, jer ga upoznajemo tek mrtvog, tako da nam ostane na kraju samo Hasan. Svi ti ljudi sa titulama su mogli da budu bilo koji ljudi koje je pohlepa il obaveza dovela do pozicije, I svi dobri i losi su bili isto vazni i nevazni, samo je Hasan uspio da osvoji nasa srca.

 

Samo je Hasan ostao posten do kraja, jedini prijatelj derivsov, jedina osoba koju smo upoznali, a da se nismo razocarali u nju. Hasan je jedini lik u citavoj prici kojeg Nurudin rado prima u svoj zivot, osoba koja mu pomaze, koja ga odmara od svijeta, koja ga ne prisiljava da slusa tudji jad, u trenucima kada mu sopstveni teret sjedi za vratom i davi ga. 

Mesa nam postepeno osvjetljava i priblizava Hasanov lik tako da na kraju knjige vise volimo Hasana nego njega samog. Hasan je ostao cist, djetinjast, neozbiljan i radostan, neustrasiv, brzoplet i vjeran...vjeran ocu, prijateljima i samom sebi. Svoju ljudsku slabost Sejh Nurudin ispoljva kroz Hasanovu snagu, ali ne zato da bi se pozalio na samog sebe, jer njegova slabost je bila bozija volja

i sva svoja nedjela je opravdao time, sve osim izdaje Hasana.

 

Od samog pocetka dervis lagano crta portret zivota svog, povlaceci liniju iza linije, oprezno, plaseci se da ce sam pokleknuti pod svojom slabosti da sebi prizna sva nedjela koja je pocinio. Niti u jednom dijelu knjige Mesa nam ne pokusava docarati Sejha Nurudina kao pozitivnu licnost, ali se trudi da ga vidimo kao nekoga iznad obicnog smrtnika, da ga gledamo kao Bozijeg poslenika, koji ima pravo da se sveti u ime Allahovo. 

 

I taman kad nam se ucini da je Nurudin napokon sav stisnut u Bozije skuti, kad je nadmocan nad svojim strahovima i zeljama... Mesa dozove duh Ishakov, koji je vjecito prividjenje Nurudinovo, lik koji ga prati samo kroz strahove i najzamrsenije misli, silueta koja se pojavi samo da ode i nestane kako i dodje, koja i nas i Nurudina ostavlja zbunjene, razjapitih celjusti u iscekivanju novog susreta, u iscekivanju objasnjenja.

 

A ko bi i pomislio da ce kraj da bude tako jednostavan? I ko bi mogao nanjusiti miris te zene, koju je Nurudin volio citav svoj zivot? Zbog nje je pobjegao iz sela, zbog nje se odkucio od ljubavi i njeznosti, zbog nje je sebi zabranio osjecaje. Zbog nje je izgubio dah kojim je nekad disao,napustio sebe samog i predao se Bogu. Zbog nje otete, zbog nje uzete postao je tvrd, tvrdji nego sto je smio biti.

 

I na kraju opet bjese ljubav...

 

Da, moj Sejh Nurudine, bio si nesretan jer citav zivot si pokusavao da utrnes tu vatru u sebi. A nisi je mogao zagasiti,jer je uvijek u tebi ostajala jedna ziska koja te pretvorila u gadjanje prema svima i svemu, prema svijetu. Uzeli su ti je...oteli...jer si oklijevao i nisi vise mogao cista obraza da je povratis.

 

Uzeli su ti i brata... jer si oklijevao... Uzeto ti je sve, osim lazne casti

za cije postojanje si znao samo ti...i Hasan. I do posljednje noci zivota tvog nisi naucio da budes hrabar, nisi naucio da vjerujes ljudima. Jednom su ti uzeli povjerenje Sejh Nurudine, "Svjetlosti

vjere", nisi ga nikad vise ni stekao, ni prema Hasanu, jedinom drugu ti.

 

Volio si ga..on je bio jedino nasmijano lice u tvom zivotu... Imao si ga, znao si ga, i nek bude da ti ga je i sam Allah poslao..opet uzeo si ga samom sebi, naravno, Allahovom voljom. Izgubio si se davno jednom na bojnom polju, ponukan visim smislom i ciljem, a kad si otkrio da je i to, kao i sve ostalo u zivotu, sarena laza utihnuli su

tvoji mladalacki zanosi.

 

Sejh Nurudine. Ostao si raspamecen i izgubio se. "Ni lika, ni glasa", kako ce te kasnije nevidjeti misticni Ali-hodza.

 

Zivot je na tvoje "Svjetlo vjere" bacio masnu fleku.

 

Imao si jaku savjest, koja te grizla do zadnjeg dana. Ni samoca ti vise nije bila sigurno utociste, kao ni tekija. I molitva je donosila mir sve rjedje.

 

Postao si rob svog nemira.

 

Ipak, hvala ti Sejh Nurudine, "Svjetlosti vjere", sto si pozvao za svjedoka mastionicu i pero i pokazao nam svima kristalno jasno, da svaki je covjek uvijek na gubitku.

 

S.G. Misterija

Cyber Macak 

(a i Macka)

 u slobodno vrijeme