Listala
sam pomalo po arhivama mojih isheklanih redova, nekad napisanih iz
sjecanja,
nekad iz ljubavi, a nekad zbog moje kriticne prirode. Odlucila sam
da
ti posaljem ovu moju, pionirsku kritiku na, po mom misljenju, najbolju
knjigu
svih vremena. Gledavsi tekstove davno napisane, primjetla sam, da svako
slovo
mojom mislju stvoreno potice iz mojih osjecaja, moje duse, u nadi da
jednu
kasicicu moje misli... Licno se ne smatram dobrom spisateljicom, ali
ipak
hvala onima koji to misle. Hvala i tebi Vladiko.
Dervis
i ja
Mnogima
od nas Mesa Mehmed Selimovic poznat je kao jedan od najboljih i
najpoznatijih pisaca Bosne i Hercegovine. Rodjen pod
oblakom Tuzle neke davne 1910, kao da mu je neka
cudna zvijezda podarila beskrajno golemu masu rijeci da
mu posluze kao alat za zivota.
Selimovic
nije napisao mnoga dijela ili mnoga barem nisu bila objavljena. Mi
ne mozemo znati koliko se velikih stranica kovitlalo po
njegovoj glavi.
Mesina
najpoznatija djela su Tisine, Tvrdjava, Ostrvo i naravno Dervis
i Smrt, knjiga koja je bila
nominovana za Nobelovu Nagradu u sezdesetima.
Dervis
i Smrt je u jednu ruku mutni, krivudavi odraz u ogledalu Mesinog
zivota. U jednom od tuznijih poglavlja te, ne njegovim
perom zabiljezene zivotne price, osudili su mu
brata na smrt zbog neke sitne greske. Ubistvo kao
odlika sistema. A Mesa...kao i svaki drugi mali covjek, ne imavsi
autoritet nije uspio spasiti taj drag mu zivot. Bratova
smrt zatekla ga je u bespomocnom stanju, vezuci mu
obje ruke, ostavljajuci mu taman toliko slobodnog
prostora da trag svojih misli ostavi mastilom na hrapavoj hartiji,
provlaceci ih kroz apstraktna razmisljanja Sejha
Ahmeda Nurudina, glavnog
lika
knjige Dervis i Smrt.
Svi
mi isuvise dobro znamo da nije lako pratiti sopstvene misli na put. Nije
lako hoditi s njima niz brda i doline zivota, ploviti
valovima sretnih dogadjaja i bolnih sjecanja. A
opet, s druge strane duge, ta hrapava misaona putanja
puna opasnih zamki, predstavlja zanos, mozda bas zato sto nije jednostavno
proci njome, zato sto iziskuje poseban trud.
I
upravo to sacinjava zlatni prah kojim je knjiga Dervis i Smrt posuta, ta
teskoca je posebnost. I kroz poglavlja, Selimovic nas
salje na jednu jako napornu ekspediciju, gdje smo
prinudjeni da pratimo misli Ahmeda Nurudina, sejha
kasabske tekije. Sejhove misli, protkane ljudskom nesigurnosti, bespomocnosti
i povremenom pesimizmom, sumnjom u svemocnog Allaha, jedino
svjetlo njegovo, su tako temeljito prenesene u rijeci,
kao u indigo utisnute.
O
citavoj noveli je tesko razmisljati kao o komadu zivota jednog cudnog
covjeka. Sto vise, sve se svodi na obracun grijesnih
racuna, na kusuranja dervisova sa zivotom, na
ispovijest nekome, mozda samom sebi i Bogu. Sebi, da bi
olaksao tezinu nepravde koju je pocinio, a Bogu da se opravda pred
svijetom. Jer sve sto je cinio je bila Bozija volja.
Prica
je jednostavna, ali ispricana na kompleksan nacin.
Nurudinove
rijeci,pricinile su mi se ponekad kao lavirint iz kojeg
je tesko izaci, misao koja cesto izgubi nit, ali
se na kraju opet vrati svom klupku.
Mnogobrojne
stranice ostale su sacuvane kao hamajlija, kako je i sam zelio.
Mesa
se potrudio da svaka zabiljezena rijec bude spustena jednom za sva
vremena i to je i uspio. Nigdje u knjizi ne pominje se
vrijeme dogadjanja, ostavljajuci nam mogucnost da
pricu ispricamo u svakom vremenu, jer vrijeme ne
znaci nista, vrijeme ne mijenja ljudske naravi. Mi, ljudi od danas,
mozemo tu misao podrzati glasno izreceno, danas
cetrdeset godina poslije, grubost i nepravda
haraju svijetom hraneci se lazima i brutalnosti.
Isto
tako Selimovic nas ne skucuje na neki grad, ne
otkriva nam kasabino ime i time nas zaduzuje da
mislimo da je to mogao da bude bilo koji grad u Bosni. Ali znamo da
je to Bosna. To je nemoguce ne
shvatiti. Bosna u svom svojem jeku otomanske vladavine.
Bosna, jednako kaoticna izvana i mirna u dusi Bosanaca...
"najzamrsenijih ljudi na svijetu". Bosna, sa svim
svojim prednostima i nedostacima intenzivno
izrazenim. Zemlja gdje te mogu odvesti u tvrdjavu
samo zato sto postojis, gdje mozes istrunuti u vlaznim podrumima zatvora,
jer su te greskom zaboravili, a ipak zemlja gdje su i najsiromasniji
sretni, gdje se ljudi pomazu u volji i nevolji. Izasla je
Bosna iz Mesinog pera upravo onakva kakva je,
kakvom je mi znamo.
Likove
u knjizi Mesa nije podijelio na "vazne" i "nevazne"
ili na
"dominantije"
i one "manje dominantne", nego samo na likove "s imenom"
i "bez imena", koji su bili oslovljavani
titulama. Hasan i Harun su jedina dva imena koja
doznajemo, njih dvojica su jedini ljudi bez titule, bez zanimanja.
Harun
nikad nije ni postojao za nas citaoce, jer ga upoznajemo
tek mrtvog, tako da nam ostane na kraju samo Hasan.
Svi ti ljudi sa titulama su mogli da budu bilo
koji ljudi koje je pohlepa il obaveza dovela do pozicije, I svi dobri i
losi su bili isto vazni i nevazni, samo je Hasan uspio da
osvoji nasa srca.
Samo
je Hasan ostao posten do kraja, jedini prijatelj derivsov, jedina osoba
koju smo upoznali, a da se nismo razocarali u nju. Hasan
je jedini lik u citavoj prici kojeg Nurudin rado
prima u svoj zivot, osoba koja mu pomaze, koja ga
odmara od svijeta, koja ga ne prisiljava da slusa tudji jad, u trenucima
kada mu sopstveni teret sjedi za vratom i davi ga.
Mesa
nam postepeno osvjetljava i priblizava Hasanov lik
tako da na kraju knjige vise volimo Hasana nego
njega samog. Hasan je ostao cist, djetinjast, neozbiljan i radostan,
neustrasiv, brzoplet i vjeran...vjeran ocu, prijateljima i samom sebi.
Svoju ljudsku slabost Sejh Nurudin ispoljva kroz Hasanovu snagu, ali ne
zato da bi se pozalio na samog sebe, jer njegova slabost
je bila bozija volja
i
sva svoja nedjela je opravdao time, sve osim izdaje Hasana.
Od
samog pocetka dervis lagano crta portret zivota svog, povlaceci liniju
iza linije, oprezno, plaseci se da ce sam pokleknuti pod
svojom slabosti da sebi prizna sva nedjela koja je
pocinio. Niti u jednom dijelu knjige Mesa nam ne
pokusava docarati Sejha Nurudina kao pozitivnu licnost, ali se trudi da
ga vidimo kao nekoga iznad obicnog smrtnika, da ga
gledamo kao Bozijeg poslenika, koji ima pravo da
se sveti u ime Allahovo.
I
taman kad nam se ucini da je Nurudin napokon sav
stisnut u Bozije skuti, kad je nadmocan nad svojim
strahovima i zeljama... Mesa dozove duh Ishakov, koji je vjecito prividjenje
Nurudinovo, lik koji ga prati samo kroz strahove i najzamrsenije misli,
silueta koja se pojavi samo da ode i nestane kako i dodje, koja i nas
i Nurudina ostavlja zbunjene, razjapitih celjusti u
iscekivanju novog susreta, u iscekivanju
objasnjenja.
A
ko bi i pomislio da ce kraj da bude tako jednostavan? I ko bi mogao
nanjusiti miris te zene, koju je Nurudin volio citav svoj
zivot? Zbog nje je pobjegao iz sela, zbog nje se
odkucio od ljubavi i njeznosti, zbog nje je sebi
zabranio osjecaje. Zbog nje je izgubio dah kojim je nekad disao,napustio
sebe samog i predao se Bogu. Zbog nje otete, zbog nje uzete postao
je tvrd, tvrdji nego sto je smio biti.
I
na kraju opet bjese ljubav...
Da,
moj Sejh Nurudine, bio si nesretan jer citav zivot si
pokusavao da utrnes tu vatru u sebi. A nisi je
mogao zagasiti,jer je uvijek u tebi ostajala jedna ziska
koja te pretvorila u gadjanje prema svima i svemu, prema svijetu. Uzeli
su ti je...oteli...jer si oklijevao i nisi vise mogao
cista obraza da je povratis.
Uzeli
su ti i brata... jer si oklijevao... Uzeto ti je sve, osim lazne casti
za
cije postojanje si znao samo ti...i Hasan. I do
posljednje noci zivota tvog nisi naucio da budes hrabar, nisi naucio da
vjerujes ljudima. Jednom su ti uzeli povjerenje Sejh
Nurudine, "Svjetlosti
vjere",
nisi ga nikad vise ni stekao, ni prema Hasanu, jedinom drugu ti.
Volio
si ga..on je bio jedino nasmijano lice u tvom zivotu... Imao si ga,
znao si ga, i nek bude da ti ga je i sam Allah
poslao..opet uzeo si ga samom sebi, naravno,
Allahovom voljom. Izgubio si se davno jednom na
bojnom polju, ponukan visim smislom i ciljem, a kad
si otkrio da je i to, kao i sve ostalo u zivotu, sarena laza utihnuli su
tvoji
mladalacki zanosi.
Sejh
Nurudine. Ostao si raspamecen i izgubio se. "Ni lika, ni glasa",
kako ce te kasnije nevidjeti misticni Ali-hodza.
Zivot
je na tvoje "Svjetlo vjere" bacio masnu
fleku.
Imao
si jaku savjest, koja te grizla do zadnjeg dana. Ni samoca ti vise nije
bila sigurno utociste, kao ni tekija. I molitva je
donosila mir sve rjedje.
Postao
si rob svog nemira.
Ipak,
hvala ti Sejh Nurudine, "Svjetlosti vjere", sto si pozvao za
svjedoka mastionicu i pero i pokazao nam svima
kristalno jasno, da svaki je covjek uvijek na
gubitku.
S.G. Misterija