Po snjeznoj kisici vozimo se prema Aushwitzu koji se nazire pred nama kao velika crna neman.Vozimo se cestom kojom su nekada prolazile duge kolone nesretnika i patnika ovoga vijeka.

Ovom cestom ovim tracnicama koje se spajaju pred ulazom u lager, slijevale su se rijeke mucenika na ova beskrajna polja, i tu se razlili kao veliko duboko jezero, u koje se utopio gotovo citav jedan narod....

Auschwitz, na tu rijec zadrhsce svako zidovsko srce...

O njemu je dosta toga napisano i receno, a jos nije nista izrazeno, a tko bi mogao rijecima izraziti bolnu tragediju - citavog naroda!

Gledam umorne sijede starce i malu djecicu kako polako polazu svijece izmedju tracnica kojima su dolazile tisuce vlakova s milijunima nesretnika koji nestase kroz ovaj visoki dimnjak krematoriuma, koji najvise strsi u ovome pretamnome susnjeznom danu kao  veliki strasni crni jarbol smrti!

Hladno je, vjetar siba laganim snjeskom koji svojom bjelinom kao da zeli nekakvom misticnom igrom pokriti nevinost svih onih neduznika koji ovdje ostadose zauvijek.........

Jedan suhonjavi starac nosi na kaputu broj 99738 - njegov registarski broj - koji mu je utetoviran i na ruci.

Njemacka poslovicna pedantnost!

Vidjevsi da zamisljeno gledam taj kamin, pridje mi i rece; da sigurno razmisljam koliko se ljudi kroz njega  rasplinulo ?

SARAJLIJA IZ JERUZALEMA

"Da mladi covjece, slicno pitanje uputih njemackom oficiru onoga prvoga dana kada nas na tisuce dovedose na ovu rampu za selekciju, na kojoj sada stojimo. Na pitanje, kamo odlaze svi ovi stari ljudi, zene i djeca, on me cinicno pogleda, pokaza na ovaj dimnjak i rece: Idu kroz kamin. Noch Fragen, bitte? - Imate li jos pitanja, molim? Tako doznah istinu o Auschwitzu vec prvoga dana" - rece g.Goldenberg.               

Ovdje na "mrtvackoj rampi" biti odstranjen na desno znacilo je: plinske komore – unistenje! Lijeva strana znacila je bilo kakvu nadu za prezivljavanje. Na pitanje kako covjek moze sve to izdrzati, odgovori da je prvoga dana htio skociti u visokonaponsku zicu, ali ga je mladji brat koji je imao samo 15 godina zapitao:"Zelis li me ostaviti samog?" Rece, dalje da ga je ovo pitanje prvo posramilo, a drugo da je nasao motivaciju i smisao, da mora zivjeti kako bi stitio mladjega brata.

Oko srca me steze nesto bolno, a kroz glavu prolaze stotine razlicitih misli, kroz dusu mi bujaju najrazlicitiji osjecaji......

Tu i tamo poneka izraelska zastava u rukama, na prsima ili omotana kao sal. Ljudi stoje ovdje i suznih ociju mole tugovanku - "Kadis". U ovoj gomili susrecem 86-godisnjeg cika Brunu Jelineka, kojega poznajem jos iz Sarajeva, a koji danas zivi u Jeruzalemu. Pricamo o Sarajevu, o nehaju svijeta da taj najveci koncentracijski logor, otvore i spase."Povijest je uciteljica zivota " - igorancija ,nezainteresiranost, neznanje, cuvanje licnih interesa, doveli su do ovoga, moj sine," - rece cika Bruno i zaokruzi rukom po ovim tamnim barakama Auschwitza. "No, vi niste sami. Neki je dana glavni jeruzalemski rabin, govoreci o Auschwitzu, podugo je govorio i o mukama Sarajeva i Bosne i zatrazio da svijet ispuni ono sto se uvijek i govori na ovakovim komemoracijama vec 50 godina: Nikad vise genocida - nikad vise fasizma !"

MOLITVA  ZA ZRTVE

Hladno je, vjetar se zavlaci u kosti. Moji prijatelji inzistiraju da udjem u kola i da se dalje vozimo. Odbijam jer smatram da cinimo povredu ovoga svetog mjesta vozeci se ovuda. Treba ovuda hodati, tiho, kao u jednom velikom hramu,  jer tu naokola spavaju rodjaci nasi, majke nase, ocevi nasi,djedovi nasi, djecica nasa - citav jedan narod, a mi kao ozaloscena porodica pokleknuvsi palimo svijece, moleci se i za njih i za sve zrtve u nasoj dalekoj Bosni, koja ce slobodna  nama svima biti zajednicka domovina, kao sto je to uvijek i bila.

Misli mi lete u Sarajevo, gdje se danas takodjer podsjeca na tisucu dana uzasa, okruzenja, ali i hrabrog otpora. Svijetli likovi mojih prijatelja Fincija, Danona, Pinti, brace Eskenazi, kao da su zajedno samnom na ovome svetom mjestu. Sjecam se prelijepih akvarela Bosne, tihog i mirnog  Danijela Ozme, onoga umjetnika koji ju je ljubio  svim srcem i dusom. Sjecam se djecackih igara oko starog sefardskog hrama zvanom "Il kal grande" - podignutim 1581.g. njegove ljepote i njegove misticne neunistivosti, bas kao sto je neunistiv i grad u kojem je i sagradjen.........

BOSNA JE VJECNA

Na hladnome vjetru viju se zastave sviju naroda koji su ovdje izgubili zivote. Medju njima i  bosanska. Nekoliko mladica i djevojaka nose bosansku zastavu,  transparente na engleskom jeziku koji podsjecaju na stradanje Bosne i Sarajeva. Kazu da su Sarajlije iz Haife, gdje se privremeno nalaze kod rodjaka, ali ce se sigurno vratiti "kada prodju ovi kijametski dani" - rekose i odose preko ove mokre poljane pjevajuci stare sefardske pjesme......

Tesko se rastajem od ovih imaginarnih grobova, kao od dragih mrtvaca. Ali pada mrak, pada kisa, padaju i suze, treba se otkinuti.....!

Za uspomenu, zagrabih golom rukom saku mokre zemlje i stavih je u plasticnu vrecicu, da me prati u buducem zivotu....

Iz dubokog kosmara misli, probudi me pjesma one grupe haifskih - Sarajlija koju je vjetar u parcicima donosio meni - "jer Bosna je uvijek vjecna, ona nikad umrijet nece....."