Moja Baka Vozi Kadilaka
Vrlo malo "links" ce biti ovdje... Na kraju milenija odlucio sam napisati nekoliko kracih tekstova koji ce "prosetati" nekim zanimljivim mjestima dalekog kanadskog zapada i grada Kalgarija noseci u sebi mirise, zvuke i boje kraja koji je u meni oduvjek vidio samo vojnika ili neprijatelja, radnika ili subverzivca, domoljuba ili izdajnika...
I - kao sto dobra stara kaze - nasadim ih sve na stabljiku od seksualne djelatnosti pa ondak zasiljim tipkofnicu (u starogovoru tastaturu) i odoh ja u moj shaw.
Kliknite na bilo koju sliku desno i - uzivajte.
PS od danas je "aktivna" samo slika 1, ostale ce biti "aktivne" do kraja godine.
ZANIMLJIVO
Posjetite web prezentaciju koja se nije promijenila zadnjih 4 godine!
I jučer sam otišao na posao Stazom Crnog Stopala, kako se naime ponosno zove jedna od centralnih ulica grada Kalgarija, dugačka jedva nekih tridesetak kilometara što, za ovdašnje prilike, pripada srednje dugačkim ulicama....
Često puta se uhvatim kako mi misli bježe sa Staze Crnoga Stopala na Mariahilfer Strasse. Još češće pomislim kako, kad jednog dana ja i moja partija preuzmemo vlast, kako ćemo preimenovati tu ulicu u Bulevar Blještećih Vigvama..... Ondak pogledam malo bolje oko sebe i primjetim da moj gradić Pejton ima samo nešto više od tri tisuće kilometara asfaltiranih ulica unutar gradskih granica, da se svake godine uvećava za nekih novih 30-tak tisuća ljudi (doslovce pridošlih sa svih strana svijeta) i barem tridesetak novih - doslovce do jučer nepostojećih - ulica.
Eto, danas u lokalnim novinama radnici hitne pomoći, pa čak i policajci priznaju da dokumentacija i gradske mape prosto kasne i nije neobično da i oni ponekad zalutaju u gradu koji još uvijek ne broji više od milion duša.
Ovo je zgodan momenat da Vam kažem kako je cijela Alberta površinom gotovo DVA puta veća od Njemačke (koja ima više od 82 miliona stanovnika), a ima samo 3 (TRI) miliona stanovnika. Imajući ovo u vidu nije nikakvo čudo što se drugi grad u provinciji (prvi i glavni je EDMONTON) proteže linijom jug-sjever na nevjerojatnih 70-tak kilometara....
E, dragi moji ako je tako - a tako je - ondak nije nikakvo čudo zašto moja baka vozi Kadilaka. Ovdje su svi na točkovima i sve je na točkovima. Cirkus ne staje niti na minus 40 Celzijusovih, a led doista nije nikakva prepreka na cesti.
Vozi se u vremenu i nevremenu isto. Bake, Pakistanci, Ukrainci, Rumunji, ja, pa čak i poneki Kanadjanin prašimo uzduž i poprijeko ovoga glomaznoga grada nesmiljeno, neumorno i svaki dan i svaki sat. Nije da su ovdje auta jeftina, a gorivo za džabe - ne vjerujem niti u bajku o velikoj Kanadi jer Kanada nikad nije bila malena - ja sam uvjeren da je sve to ludilo počelo kada je ovdje na daleki zapad Kanade došao majmun ki šta sam ja i koji nikad nije vozio ništa ili najviše "stojadina" a domaći mu ponudili Kadilaka za 300 dolara!
Je, istina je - sasvim pokretljivi Kadilak može se dobiti za trista dolara. I kad jedan karonja ki ja skuži da to šljaka za svaki normalni slijedeći korak je - prekasno...
Homo-autos je rodjen i slijedeća stanica za kavu je samo 54Km iza kuta naše ulice.., kruh kupujemo kod Talijana na jugu, 46Km, na ručak idemo kod prijatelja 64Km i ......., i na kraju dana ne vjerujemo da nam ne treba voziti u vlastito kupatilo.
Vremena za čitanje, lijepe umjetnosti i sl. - nema, potrošeno je u vožnji... Lako je za mene, ja još uvijek mogu sam sebi da se sprdam i uživam, a ovaj članak sam napisao za bezbrojne bake ovoga bezdušnoga i glomaznoga grada - ovoga Božiće pomolite se za njih. Iskreno. Okrutno je biti baka za volanom Kadilaka. Čak i ako nije minus 40. Celzijusevih.
Uskoro je
Božić...
Nas dva brata
obadva Hrvata...
Helenin Bečki Božić
1993
Profesor Thomann 1993
Ahmet Bajrić i Meho Puzić, Gmunden 1993
Pičkoljub001 na Bečkoj izložbi; 1993