***Novinarski poet***

Mileta Stojića istaknutog bosanskog novinara i poeta, teško je uvrstiti u bilo koju vrstu ovih spomenutih kategorija pisanja, pošto je on prvoklasni pjesnik i novinar. 

No nešto novo je sada pred nama sto se izkazuje kao simbioza novinarstva i poezije, sto je sasvim novo u našem novinarstvu - njegova nova knjiga "Riječi na prozoru" (Svjetlo riječi, Sarajevo, 1999.)

Mile Stojić, rodjen je 1955. Pjesnik i esejist. Studij južnoslavenskih književnosti završio u Sarajevu. Prije rata uredjivao književne časopise "Lica", "Odjek" te kulturnu rubriku "Oslobodjenja". Od 1993. radi kao lektor na Slavističkom institutu Bečkog sveučilišta. Od 1997. do 1998 bio je jedan od urednika zagrebačkog lista

"Tjednik", a trenutačno je urednik u nezavisnome sarajevskom magazinu "Dani".

Član je udruženja književnika Bosne i Hercegovine i Hrvatskog PEN, kluba.

Dosada objavio: “Lijer, jezik prašine, pjesme“ (Svjetlost, Sarajevo 1971,1881), "Umjetnost tame" - pjesme  (Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.), "Zemna svjetlost", pjesme, (Veselin Masleša, Sarajevo 1988.),  "Olovni jastuk", pjesme, (Svjetlost, Sarajevo, 1989.), "Južnost", izbor, pjesme, (Zadrugar, Sarajevo 1990), "Iza spuštenijeh trepavica," antologija novijeg hrvatskog pjesništva, (Svjetlost, Sarajevo,1991.), "Glasovi sarajevske noći" , eseji (Veselin Masleša - cijela naklada izgorjela u tiskari u Mostaru, 1992.), "Libreto za sviralu i strojnicu", pjesme, (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1994.), "Prognane elegije", pjesme, (Bosanska knjiga, Sarajevo,1996.), "Jutro u Pompejima", eseji  Durieux, Zagreb,1998.).

Zajedno s rahmetli  Alijom Isakovićem sastavio panoramu bosanskohercegovačke ratne književnosti, koja je objavljena na njemačkom pod naslovom : "In Schmerz mit Wut"- Beč, 1995.)

Dobitnik je više književnih nagrada, medju njima Brankove nagrade i Nagrade Željezare Sisak za najbolju knjigu pjesama na području bivše YU. 

Tekstovi knjige "Riječi na prozoru“ nastali su u razdoblju od travnja/aprila 1997. do travnja/aprila 1999. Najviše tekstova  je objavljeno u zagrebačkom  "Tjedniku" u kojem je autor radio od prvog do pedesetog broja. Ostali tekstovi su napisani u sarajevskim "Danima", - na nagovor njegovih prijatelja ujedinjuje ih u jednu neobičnu knjigu eseja koja je jedini njegov ratni dobitnik- kako naglasuje!

U njoj Stojić, po riječima  Ivana Lovrenovića: "ujedinjuje dva talenta, mozartovski izvoran pjesnički dar i novinski afinitet."

Stojić posmatra svijet svojim senzibilitetom, opservirajući i doživljavajući ga kao cjelinu sa njenom trivijalnom svakodnevnicom i pozorištem pravih metafizičkih obasijanja i melanholičnih klonuća, smanjuje razliku izmedju novinskog i književnog (poetskog) teksta, te vodi nas u -kod nas novi- žanr poetskog esejiziranja.

Novinarski kratki tekst obogaćuje odnjegovanim duhovitim majstorski preciznim jezikom, od ironijskog do lirskog, kako bi tekst bio reakcija na neposredna zbivanja i refleksije, bile one političke, duhovne, književne ili jednostavne - ljudske.

On često persiflira metafiziku vlasti koja od svakog i svačega pravi neprijateljstvo i mržnju. Kaže da često sistemi koji se uspostave pobjedom nad stvarnim i fiktivnim neprijateljem - uzimaju  mržnju kao svoje pogonsko gorivo.

Smatra da danas kojekavi klerici (srpski i hrvatski + bosnjački) nisu u stanju i ne mogu učiti i propisivati srpskim i hrvatskim piscima - kako da pišu, te da nasilje nad jezikom je samo početak nasilja nad ljudima! 

Ne može ga nitko učiti  ni propisivati, što je hrvatski ili sprski jezik, pošto ih je učio od najvećih pisaca obje nacije. Moderno novinarstvo koje se sve više seli na moderna sredstva - kao sto je Internet, je medij koji sve više jača u kulturno - eduktivnom smislu, pa je pravo zadovoljstvo čitati kratke komentare koje je pisao i piše u nezavisnim novinama.

On to radi s duhom filozofsko-metafizčko-poetski, prenoseći refleksije kao ogledalo iliti zrcalo opisima vremena u kojemu živimo, tako nastaje i literatura na  modernim  "novinskim" stranicama (Internet) - što bi ova "webotvorevina" trebala i da potvrdi!

*****************************************

Sa dozvolom autora objavljujem:  

"PREDSJEDNIK"

(esej) 

U vremenu izbora hrvatska javnost ne raspravlja toliko o predsjedniku, koliko o vodji. Mi smo nevični demokraciji, pa nam ovi pojmovi izgledaju slično, ali već u njihovoj semantičkoj jezgri krije se razlika, koja bi se mogla mjeriti s udaljenošću neba i zemlje.

Riječ predsjednik u većini europskih država znači i zvuči isto (lat. president), dok se vodja na engleskom zove leader, a na njemačkom Führer.

Predsjednik je onaj koji predsjedava, vodja onaj koji vodi. Predsjednici se dogadjaju  gradjanima, a vodje narodima. Prvi uvijek govore sa smiješkom na licu, drugi su smrtno ozbiljni. Zbog toga se predsjednik rado pojavljuje na masovnim narodnim svečanostima (njemački Herzog voli se blesaviti na pokladnim karnevalima s klaunovskom maskom na glavi), dok se vodja radije pojavljuje na vojnim paradama. Predsjednik izbjegava vojne odore i lente, a vodja ih jednostavno obožava. 

Havel se gnusa riječi uniforma a Hitler je izjavljivao kako se jedino u njoj osjeca čovjekom.

Predsjednik izbjegava velike troškove (austrijski predsjednik Klestil na sva putovanja kreće redovnim linijama Austria Airlinesa), dok se vodja rasipa i tudje novce troši nemilice. Švedski predsjednik vlade najradje je na posao putovao biciklom, a švicarski vlastitim fordom starim deset godina, dok vodja obožava blindirane mercedese, specijalno izradjene zrakoplove i luksuzne jahte.

Predsjednik ležerno šeta gradom, ćaska s poznatim glumcima u kazalištu i s domaćicama na tržnici, dok vodja izbjegava kontakte, slikajući se isključivo s djecom, koja recitiraju pjesme njemu u čast. 

Predsjednik se zna i rastaviti (Klestil), ili oženiti dvostruko mladjom ženom (Havel), dok vodja svoj brak stavlja u rang državne institucije i svoju suprugu imenuje personom od općenarodnog  značaja - slučaj Jovanke Broz, koja je bila zaštitnica cvijeća, Evite Peron ili Elene Ceausescu koje su sa svojim polupismenim sastavima neko vrijeme figurirale kao značajni segment nacionalnih književnosti.

Predsjednik se oslanja na snagu autoriteta, dok vodja vjeruje isključivo u autoritet snage. Predsjednik ne dopusta kult ličnosti, doko vodja uživa da sam sebi za života podiže spomenike. Vodja se lako odriče prijatelja čim stave i najdobronamjerniju primjedbu na njegov račun, dok predsjednik strpljivo ispravlja svoje pogreške, dižući ugled svoje zemlje u svijetu. 

Predsjednik hoda po svijetu i stvara prijatelje medju ljudima i narodima, dok vodja najčešće sjedi kod kuće okružen svitom i fabricira neprijatelje. 

Vodja producira strah ("Jedino je strah vječan!", uzvikivao je Staljin), dok predsjednik širi povjerenje i sigurnost. Diktator smjenjuje novinare, a novinari smjenjuju predsjednike. 

Predsjednik zna da je smjenjiv, dok vodja vjeruje da je vječan.

I tako u beskraj, do beznadja. Možda bi zato za kraj najpametnije bilo navesti misao Mirka Kovača, koj je jednom napisao da predsjednika stvara naša demokratska kultura, a vodju poradja naša bijeda.

U Beču 03. oktobra 1999.                                  BRANKO Jozef THOMANN