Mehmed Bahtic

 

 

Nemam pravo na suze.

A boli me.

Boli.

 

Nemam pravo da se zalim

i trazim utjehu.

Nikome. Ni od koga.

A trebam.

 

Kidam paucinu sa riznice

sjecanja.

Prebirem po najskrovitijim

kutovima.

Sve je jos tu. I dobro i zlo.

 

Djetinjstvo.

Una.

 

Prva mladost.

Una.

 

Opet sam u Novom.

Ljeto. Citav grad na korzu.

Basket na skolskom

igralistu.

Matematika. Fizika.

Zrak prezasicen mirisom

lipa ulazi

kroz prozore ucionica

i kida koncentraciju.

Bjezimo sa casova.

Pijemo vino na terasi

hotela.

Malo je reci sreca.

Budim se iz pozlacenih

snova, iznenada.

Naviru pitanja.

 

Kome sada mirisu lipe na

keju?

 

Ko je na korzu?

 

Ciji je hotel?

 

A "Sloboda"?

 

I da li place moj grad?

 

Ako place, da li zbog onih

koji su ga oskrnavili,

popljuvali i osakatili

ili zbog nas koji ga

zaboravljamo.

 

Koji smo ga izdali.

Otisli da se ne vratimo.

Prljavi svijet i pare.

Odraz beznadja u ogledalu;

svakodnevnica.

I sve manje duse.

 

A Una? Kome Una?

Ne, nemam pravo na suze.

Nemamo.

Niko od nas.

Mehmed Bahtic je, kaze sam, pio vino na terasi istoga hotela kojega sam i sam volio, a kojemu se, opet, znajuci sta se sve desilo - nikada necu vratiti. No, to sam ja.

Mesa je dovoljno iskren i jak da KAZE. I to je dobro jerbo ima sta i reci.

Moje zadovoljstvo, ali i cast je sto na mojim osobnim, privatnim, web stranicama imam priliku objaviti poeziju jednog tako iskrenoga i mocnoga mladog pisca.

I - kada ovo procitate javite se Mesi i recite mu rijec-dvije. Biti ce to veoma dobro ulozeno vrijeme i trud.

Mehmed@una.com

 

 

Design & Publishing: Helena & Vladimir Kreca

Updated: Wednesday, January 19, 2000