Mehmed Bahtic |
||||
|
Nemam pravo na suze. A boli me. Boli.
Nemam pravo da se zalim i trazim utjehu. Nikome. Ni od koga. A trebam.
Kidam paucinu sa riznice sjecanja. Prebirem po najskrovitijim kutovima. Sve je jos tu. I dobro i zlo.
Djetinjstvo. Una.
Prva mladost. Una.
Opet sam u Novom. Ljeto. Citav grad na korzu. Basket na skolskom igralistu. Matematika. Fizika. Zrak prezasicen mirisom lipa ulazi kroz prozore ucionica i kida koncentraciju. Bjezimo sa casova. Pijemo vino na terasi hotela. Malo je reci sreca. Budim se iz pozlacenih snova, iznenada. Naviru pitanja.
Kome sada mirisu lipe na keju?
Ko je na korzu?
Ciji je hotel?
A "Sloboda"?
I da li place moj grad?
Ako place, da li zbog onih koji su ga oskrnavili, popljuvali i osakatili ili zbog nas koji ga zaboravljamo.
Koji smo ga izdali. Otisli da se ne vratimo. Prljavi svijet i pare. Odraz beznadja u ogledalu; svakodnevnica. I sve manje duse.
A Una? Kome Una? Ne, nemam pravo na suze. Nemamo. Niko od nas. |
Mehmed Bahtic je, kaze sam, pio vino na terasi istoga hotela kojega
sam i sam volio, a kojemu se, opet, znajuci sta se sve desilo - nikada
necu vratiti. No, to sam ja.
Mesa je dovoljno iskren i jak da KAZE. I to je dobro jerbo ima sta i reci. Moje zadovoljstvo, ali i cast je sto na mojim osobnim, privatnim, web stranicama imam priliku objaviti poeziju jednog tako iskrenoga i mocnoga mladog pisca. I - kada ovo procitate javite se Mesi i recite mu rijec-dvije. Biti ce to veoma dobro ulozeno vrijeme i trud.
|
Design & Publishing: Helena & Vladimir Kreca
Updated:
Wednesday, January 19, 2000