Vladimir Kreca - Pojedinac

Beč, 29.05.1994.

A‑ha, tu smo: bijeda ore oko mene pomamljena mojim posrtanjima. Da, boli ali, s druge strane ‑ RADUJE. Jači sam od kreatura i, valjda, je sam Bog htio da se ovako žestoko lupim kako bi najzad bio ili definitivno razbijen ili ‑ prekaljen. Odgovor i to vrlo čvrst, imam već sada no, borba za njegovu potvrdu ostaje trajno jer se takova proteže na univerzalno i nikad okončano pitanje dozrijevanja Čovjeka i Čovjekovog. Sad neću pisati one riječi gnušanja, konsternacije i bijede koju doživjeh (preživjeh?). U svemu tome dobio sam puno više i "odskočio" u život kvalitetniji za onu dimenziju koja nikada ne komunicira sa blatom. Sasvim jasno.

Eto, tako je to Osoba Pojedinac zapisao na 85. stranici svojega osobnog dnevnika kojega još uvijek vodi u radnim bilježnicama one ratne moranrice u koju je došao sa par mjeseci više od četrnaest godina života, a napustio je gotovo na sam trideseti rođendan. Datum na stranici 85 je subota, 15. prosinca 1990. Mjesto ‑ Petrinja, nedaleko od glavnog grada Republike Hrvatske u zlokobno umirućoj (još) Jugoslaviji...

15. svibnja 1994. nakon svega susrećem Osobu Pojedinca na glavnom Bečkom kolodvoru. Iz džepa njegove očito skupe jakete virio je još skuplji mobil telefon. Zapamtio sam taj detalj sa nekakvim nepismenim gađenjem i milosrđem u isti čas. A kako i ne bi: ta debela, gotovo okrugla blebetava kreatura uvjek mi se žalila na kojekakve probleme a nikada ga nisam vidio mršava i tužna. Kada sam neki čas kasnije upoznao i njegovu skoro deset godina mlađu ženu došlo mi je da.., ma, ko bi sve u riječi...

Očas posla smo se našli u nekoj od kolodvorskih kafana.

‑ E, Pojedinac, vidim ja da za tebe nema krize.

‑ Ne znam šta za tebe znači ta prokurvana riječ, stari moj?

‑ Pa, u kurac međunarodni! Ti ga meni na prvu ubaci filozofiju do daske ‑ k'o na autobanu, ništa ispod 200 na sat.

‑ Stan' malo, cakani: zar ne vidiš da je to čista logika a ne filozof'ja? Radi se o tako normalnoj uzročno‑posljedičnoj sprezi: nema krize, slijedi 200 na sat. A i više. Zašto gubiti vrijeme kad se može brže?

‑ Dobro, dobro... Dobro. Ipak, bio bi red da mi objasniš malo detaljčića. Recimo cijelo vrijeme si mi se žalio na ovo i ono, gotovo sve, a ja vidim puno tih stvari koje govore sasvim drugo. Nije mi baš jasno...

‑ ?

‑ To je tebi sve u redu? Ono, ako ništa drugo kako ja sebi mogu objasniti ovaj moj dolazak ovdje u Beč kada si mi telefonski govorio jedno, a ja sada vidim drugo?

‑ Vidiš ovaj bircuz gdje smo već kvarat od ure ‑ ne znam jesi li zamijetio da se zove Kresojno i nalazi se u jednoj od centralnih gradskih ulica sa imenom slavnog princa Eugena kojega se, eto, ponegdje pamti i na drugi način. Isto kao što danas neki pamte Kresojno na neki drugi način. Eto, sad podigni glavu i?

‑ Pa, šta? Lijepo svježe svijeće oko još ljepše uramljene slike...

‑ A da pogledaš malo bolje?

‑ Pazi, Boga ti! Pa to je Poglavnikova slika.

‑ A ćevapi, evo baš stižu. Sa dobrim kajmakom. Ili sirom, to ti je za mene jednako.

‑ Čekaj, čekaj, pa otkud TI da me OVDJE dovedeš?!

‑ Nisam te ja ovdje doveo ‑ došli smo zajedno. I ako sam ovdje onda je to zbog moje guzice, a ne zbog enterijera. Kapiraš?

‑ Sad ne znam čiji su ćevapi nacionalni specijalitet, ali ovdje su najbolji u Beču I meni ne smeta šta je gazda objesio na zid sve dok mi ne pokuša staviti mišomor u moj tanjur sa omiljenim kućnim specijalitetom. Osim toga lako možeš prepoznati ovu glazbu koja se nimalo ne slaže sa zidnim dekoracijama. I samome ti je jasno da bi ovaj sa slike sam sebe prikovao na zid da kojim slučajem oživi i preko ovog doista lijepog cvijetnog aranžmana čuje samo jednu polovinku tona koji mi sada čujemo. Daklem, dobar tek dragi moj najdraži Bečki gostu, dobro došao i još bolje prošao.

Da, gledao sam ispod oka oko sebe i pomalo počeo da osjećam da ovaj bivši mornarički podoficir i nije baš sasvim prazna vreća kako mi se to češće puta vrzmalo po glavi. U njegovom glasu je bilo previše ležernog da bih to prihvatio kao stvarno stanje; njegova kilaža ovako iz bliza nije odavala izgled presitog čovjeka - prije bi se reklo da se prosto naduo, napuhnuo od nečega pa sada trpi. Ćevapi koje baš ne volim ovdje su bili odlični i moje umorno tijelo je počelo osjećati ugodu iako još nisam mogao da se priviknem na glazbu koja je bila tako istočna da me je doista dovodila do ludila. Sve u svemu, najzad sam bio u prilici da na licu mjesta očevidom raskrinkam misteriju Pojedinca kojega sam sasvim slučajno susreo na nekom šanku u mojemu rodnom Šibeniku proljeća gospodnje 1984. ili 1985. Znam da me sad vidi mama kako bi bilo tužno i nijemo gađenje na njenom od rata prestarjelom licu. Znam da bi me moji iz Šibenika pitali A ŠTA TI JE TO TRIBALO; znam da.., ipak osjećao sam da ovaj Pojedinac jest pojedinac i da nešto u njemu vrijedi ovoga mojega putovanja, a i pisanja.

Pojeli smo ćevape i krenuli na ulicu. Pojedinac je bio veseo i spreman za priču. Najzad i on i ja smo ovdje stranci te mi se činilo da nema nikakva razloga da taktizira i izmišlja. Bilo je i vrijeme da padnu maske i da se najzad izjasni za koga je on doista u ovom prljavom ratu koji još nije završio. Nisam ni slutio da će biti tako iskren, direktan, pa čak i zanimljiv. Počeo je sam i bez najave.