*****poglavlje II ovoga romana je namjerno izostavljeno. RAZLOG: zaštita autentičnosti. |
I III Stari
moj, nema Indijanaca ni Bosanaca bez dobra Babića! No, ti se dobro
sjećaš kada sam ti rekao da će nas bagra tući. Pili smo
iza staroga doma JNA, sjećam se k’o danas. I ti si mi reko da sam
budala što idem jer takovih povlastica više neću moći imati.
Složio sam se i ostao pri svojoj odluci. Ma, i rođeni mi otac dragi
prišio dvije-tri društvenopolitičke pa me onda poslo u lijepu
pičku mater'nu nakaznu. Kazo mi čovjek da sam ja rodjen na
psihijatriji i da mi je tamo mjesto stalno garantirano. Nije htio više
nikada niti da čuje za mene. Ma, boli me za toga kretena. Znaš,
svaki put kad sam dolazio kući on me je preslušavao: A
kad si se obrijao? Jutros. Ma,
neće biti? Dobro,
jučer. Pa
zar te nije sramota da se ovdje pojavljuješ sa jučerašnjom
bradurinom? Tata,
jebi ga, ja sam na nekakvom kurčevom odmoru! Zašto
psuješ! Nikad od tebe čovjeka. Gdje
ti je kravata, odijelo, cipele? Pa ti ćeš me uništiti, ti si gotovo
hohštapler: oficir JRM a nosi tamo nekakve tenisice i još neobrijan!!! Stari,
pa ja sam na jebenom godišnjem i došao sam da te vidim a ne da serem
okolo vojnu i drugu finoću... Dobro,
vidio si me. Idi sad materi da me više ovdje ne sramotiš! Moj
stari je bio legendarna provincijska budala i to je ostavilo duboka traga
u mojim sabranim životnim promašajima. Nikako ne mogu zaboraviti taj
momenat odlaska iz JRM. Strašno mi je važno da si ti svjedokom svih tih
detalja i da mi nisi okrenuo ledja. Svi drugi jesu. Onaj debeli
telegrafista što je kao godinama bio moj najbliži frend sada više neće
niti da razgovara sa mnom. Kaže da mu smrdi sve neobrijano. A
ti znaš koliko je on obrijan. Osobito
što je cijeli ovaj rat otprdio u debeloj zavjetrini ne vidjevši nikakvu
uniformu osim na TV. Moj
zadnj komandant Mate Imota inače najveći borac za bratstvo‑jedinstvo
i ostale fetiše Dične nam i Raspale, e taj pojedinac me pozove na
kavu u svoju kancelariju. Nećeš
vjerovati - kaže on meni ...znate
vi, druže vodniče Pojedinac, da mi nismo imali puno pojedinaca u našim
redovima? Ovom prilikom ja lično i mogu da vas razumem ali, vaša
odluka je vaša I kad je tako onda neka je tako. Gledam
majmuna, a gledam i kavu. Sere li ga sere. Šta bi? Šta god uradim već
ću obran bostan brati i krvava govna srati. Sve je na svome mjestu:
ja šutim a njegov monolog ide dalje: ...znate
vi, druže vodniče Pojedinac, da su vaše kvalitete ipak zavidne. Međutim,
i to je na žalost istina vi ste za neko drugo zanimanje. Meni ni sada
nije jasno da vi sebi možete dozvoliti napuštanje broda u večernjim
satima, a samo poradi nekakvog
privatnog razloga. Znate, vi ste toliko neodgovorni, vi ste vi ste jedna
neodgovorna bandoglava njuška i samo kad bi vas se malo isprepucalo vi bi
bili zlatan starešina. Ovako ništa jer je stvar zabranjena. Ondak
je stari počeo da davi po ostalim elementima i detaljima. Zgadilo mi
se kad je počeo da brine o mojoj budućnosti. Ja se zajeb’o pa
nisam reagirao na njegov službeni proljev i da mu monolog ipak ne
propadne on se uhvatio moje svijetle budućnosti koja, zbog odlaska iz
JRM, više sigurno ne može biti tako svijetla ali, eto, ako prihvatim
njegove sugestije, ko zna. No, u tu svrhu trebao sam da se ispovjedim što
sam to isplanirao. E, tu se zajeb’o ja nisam imao plan, a još
manje volje da slušam umnoga oficira, velečasnog kapetana fregate
Matu Imotu. Razočarano je prekinuo razgovor kao da je očekivao
nešto specijalno, a što mu je sad tako nespektakularno i ljigavo
skliznulo sa prsta. I to još uz omiljenu podnevnu kavicu! E,
taj isti kreten pojma nije imao kakve mene muke muče. Nikako više
nisam ni mogao, ni htio, a niti smio nazad. Naprijed je bilo kao iz onih
revolucionarnih pjesmica vrlo bučno i obećavajuće dok
zabava traje, a kad se svijetla pogase usta puna pijeska i prašine. Sve
ispred mene bio je jedan veliki upitnik u kojemu nije bilo ničega. Nisam
znao kako to sa one druge strane izgleda. Bio je to 12. maj 1989. A
uniformu sam obukao prvi put u Mornaričkoj tehničkoj srednjoj
vojnoj školi (MTSVŠ) u Splitu 19. avgusta 1974. Imao
sam nešto više od četrnaest godina. Sada, 15 godina kasnije
uniforma i brodovi nestaju iz mojega života. Šta to donosi, kuda to vodi,
kako izgleda dan bez motora, službene smjene, dežurstva... Iz
zgrade komande sa Mandaline divan je pogled na Šibenik. To me je vratilo
u stvarnost ovim majmunima je bilo sasvim svejedno što sam ja švorc i što
odlazim. Gurali su me milion puta u govna da bi se sakrili iza mojih ledja.
Sada baš niko nije pozvao niti na piće za zbogom. A ovaj krampus od
komandanta ipak je pozvao kavicu. Upalila
mi se lampica: volio sam brodove, još više more i Šibenik. Moja jedina
veza sa tim svijetom bila je JRM, JRM sa kojom se neopozivo rastajem nakon
15 ratnih godina u kojima se nakupilo 144 dana zatvora vojnoga, 14 dana na
splitskoj vojnoj psihijatriji, nekoliko potjernica i dosta ostale sprdnje.
Jebi ga, nevolja je bila što me je to odvajalood brodova, mora i Šibenika.
No, imao sam potpunu moralnu satisfakciju: dokazao sam komandantu da laže
i to pred svim starješinama naše jedinice. To je bio najbolji momenat da
se dobije razrješenje od službe u JRM. Ujedno sam se uvjerio da su
ostale starješine moje jebene kolege pardon, drugovi poslušne pičke.
Nije da to nisam znao ali, kada sam njih šezdesetak vidio kako šute ko
zaliveni, gotovo preplašeni mojim otvorenim nastupom osjetio sam se
pobjednikom i to onim epskim. Te lojalne pizde su mi dale snage za sve one gladne godine koje su dolazile. Design
& Publishing: Helena &
Vladimir Kreca Updated:
April 27, 2006
|