*****poglavlje II ovoga romana je namjerno izostavljeno.

RAZLOG:

zaštita autentičnosti.

  I

III

Stari moj, nema Indijanaca ni Bosanaca bez dobra Babića! No, ti se dobro sjećaš kada sam ti rekao da će nas bagra tući. Pili smo iza staroga doma JNA, sjećam se k’o danas. I ti si mi reko da sam budala što idem jer takovih povlastica više neću moći imati. Složio sam se i ostao pri svojoj odluci. Ma, i rođeni mi otac dragi prišio dvije-tri društvenopolitičke pa me onda poslo u lijepu pičku mater'nu nakaznu. Kazo mi čovjek da sam ja rodjen na psihijatriji i da mi je tamo mjesto stalno garantirano. Nije htio više nikada niti da čuje za mene. Ma, boli me za toga kretena. Znaš, svaki put kad sam dolazio kući on me je preslušavao:

A kad si se obrijao?

Jutros.

Ma, neće biti?

Dobro, jučer.

Pa zar te nije sramota da se ovdje pojavljuješ sa jučerašnjom bradurinom?

Tata, jebi ga, ja sam na nekakvom kurčevom odmoru!

Zašto psuješ! Nikad od tebe čovjeka. Gdje ti je kravata, odijelo, cipele? Pa ti ćeš me uništiti, ti si gotovo hohštapler: oficir JRM a nosi tamo nekakve tenisice i još neobrijan!!!

Stari, pa ja sam na jebenom godišnjem i došao sam da te vidim a ne da serem okolo vojnu i drugu finoću...

Dobro, vidio si me. Idi sad materi da me više ovdje ne sramotiš!

 

Moj stari je bio legendarna provincijska budala i to je ostavilo duboka traga u mojim sabranim životnim promašajima. Nikako ne mogu zaboraviti taj momenat odlaska iz JRM. Strašno mi je važno da si ti svjedokom svih tih detalja i da mi nisi okrenuo ledja. Svi drugi jesu. Onaj debeli telegrafista što je kao godinama bio moj najbliži frend sada više neće niti da razgovara sa mnom. Kaže da mu smrdi sve neobrijano. A ti znaš koliko je on obrijan. Osobito što je cijeli ovaj rat otprdio u debeloj zavjetrini ne vidjevši nikakvu uniformu osim na TV.

 

Moj zadnj komandant Mate Imota inače najveći borac za bratstvo‑jedinstvo i ostale fetiše Dične nam i Raspale, e taj pojedinac me pozove na kavu u svoju kancelariju. Nećeš vjerovati - kaže on meni

 ...znate vi, druže vodniče Pojedinac, da mi nismo imali puno pojedinaca u našim redovima? Ovom prilikom ja lično i mogu da vas razumem ali, vaša odluka je vaša I kad je tako onda neka je tako.

Gledam majmuna, a gledam i kavu. Sere li ga sere. Šta bi? Šta god uradim već ću obran bostan brati i krvava govna srati. Sve je na svome mjestu: ja šutim a njegov monolog ide dalje:

 ...znate vi, druže vodniče Pojedinac, da su vaše kvalitete ipak zavidne. Međutim, i to je na žalost istina vi ste za neko drugo zanimanje. Meni ni sada nije jasno da vi sebi možete dozvoliti napuštanje broda u večernjim satima, a samo poradi  nekakvog privatnog razloga. Znate, vi ste toliko neodgovorni, vi ste vi ste jedna neodgovorna bandoglava njuška i samo kad bi vas se malo isprepucalo vi bi bili zlatan starešina. Ovako ništa jer je stvar zabranjena.

 

Ondak je stari počeo da davi po ostalim elementima i detaljima. Zgadilo mi se kad je počeo da brine o mojoj budućnosti. Ja se zajeb’o pa nisam reagirao na njegov službeni proljev i da mu monolog ipak ne propadne on se uhvatio moje svijetle budućnosti koja, zbog odlaska iz JRM, više sigurno ne može biti tako svijetla ali, eto, ako prihvatim njegove sugestije, ko zna. No, u tu svrhu trebao sam da se ispovjedim što sam to isplanirao. E, tu se zajeb’o  ja nisam imao plan, a još manje volje da slušam umnoga oficira, velečasnog kapetana fregate Matu Imotu. Razočarano je prekinuo razgovor kao da je očekivao nešto specijalno, a što mu je sad tako nespektakularno i ljigavo skliznulo sa prsta. I to još uz omiljenu podnevnu kavicu!

 

E, taj isti kreten pojma nije imao kakve mene muke muče. Nikako više nisam ni mogao, ni htio, a niti smio nazad. Naprijed je bilo kao iz onih revolucionarnih pjesmica  vrlo bučno i obećavajuće dok zabava traje, a kad se svijetla pogase usta puna pijeska i prašine. Sve ispred mene bio je jedan veliki upitnik u kojemu nije bilo ničega. Nisam znao kako to sa one druge strane izgleda. Bio je to 12. maj 1989. A uniformu sam obukao prvi put u Mornaričkoj tehničkoj srednjoj vojnoj školi (MTSVŠ) u Splitu 19. avgusta 1974. Imao sam nešto više od četrnaest godina. Sada, 15 godina kasnije uniforma i brodovi nestaju iz mojega života. Šta to donosi, kuda to vodi, kako izgleda dan bez motora, službene smjene, dežurstva...

 

Iz zgrade komande sa Mandaline divan je pogled na Šibenik. To me je vratilo u stvarnost ovim majmunima je bilo sasvim svejedno što sam ja švorc i što odlazim. Gurali su me milion puta u govna da bi se sakrili iza mojih ledja. Sada baš niko nije pozvao niti na piće za zbogom. A ovaj krampus od komandanta ipak je pozvao kavicu.

Upalila mi se lampica: volio sam brodove, još više more i Šibenik. Moja jedina veza sa tim svijetom bila je JRM, JRM sa kojom se neopozivo rastajem nakon 15 ratnih godina u kojima se nakupilo 144 dana zatvora vojnoga, 14 dana na splitskoj vojnoj psihijatriji, nekoliko potjernica i dosta ostale sprdnje. Jebi ga, nevolja je bila što me je to odvajalood brodova, mora i Šibenika. No, imao sam potpunu moralnu satisfakciju: dokazao sam komandantu da laže i to pred svim starješinama naše jedinice. To je bio najbolji momenat da se dobije razrješenje od službe u JRM. Ujedno sam se uvjerio da su ostale starješine moje jebene kolege pardon, drugovi poslušne pičke. Nije da to nisam znao ali, kada sam njih šezdesetak vidio kako šute ko zaliveni, gotovo preplašeni mojim otvorenim nastupom osjetio sam se pobjednikom i to onim epskim.

 

Te lojalne pizde su mi dale snage za sve one gladne godine koje su dolazile.

 

Design & Publishing: Helena & Vladimir Kreca

Updated: April 27, 2006