To sa  tom bivšom Jugoslavenskom ratnom mornaricom danas iz Bečke pozicije izgleda kao lovačka priča moje strine, ali i danas mi nije jasno kako sam to proživio, preživio, doživio i još doživljavam ali - i nekako preživljavam...  

          

         Vidiš, stari moj, ni tebi kao jedinom preostalom od svih mojih bezbrojnih prijatelja nikada nisam rekao baš sve što sam htio. A i ko da je tebi stalo do toga! Ipak, što rekoše oni "glede & unatoč" vrijeme učini svoje pa dođe da se i sa tuđega progovori o svome... Sada kad je ovaj već trogodišnji rat svojim krvavim zubima raskomadao gotovo sve iluzije i čak sjećanja ti mi dođeš pogotovu baš ovdje u Beču (Bog te jebo, koje li ekološke sprdnje!), ti mi dođeš kao, baš kao razlog za život... Znaš, još jučer sam vjerovao da će to tvoje telefonsko obećanje ispariti kao i sva druga do sad u životu, ali sad kada te vidim tu ja osjećam ponovo onaj zaboravljeni zov života. Dobro, neka ti ovo glupavo zvuči. Ipak, trebao bi znati da je to za mene doista početak života. Ono što je bilo u onoj Dičnoj nam (ili njim, oli njima), a Raspaloj to je za mene -bar danas- nešto kao partizanski film: najprvo seljaci, sirotinja i rade na svojim idiličnim njivama i njivicama. Ekstenzivno stočarstvo i ostale eks-ovosti. I koja šljivovica. Također na eks. Onda mrske Švabe i domaći izdajnici sa onim gadnim crnim limuzinama i opakom ratnom tehnikom. Partizani pate. Onda desetak minuta kasnije Partija sa svim svojim ćelijama uspijeva organizirati i one seljake pa se tu malo izgubi oko pola sata da bi na kraju partizani na juriš sve to sredili. Odjednom ide Kozaračko kolo, komandant na konju, a razdragani narod na radnu akciju. 

 

Za mene je ta radna akcija potrajala, a onda je došlo vrijeme da stari partizani nisu mogli dalje sa mladim partizanima. Ili crvenim zvezdama? Kao mladi i zbunjeni akcjaš nestao sam iz te priče sasvim nehotice. Kada sam jednoga kasnog avgustovskog jutra te 1991. osvanuo u Baselu, još uvjek sam vjerovao da me moja napaćena mati samo poslala svome bratu da zaradim koju deviznu dnevnicu kako bi jadna najzad mogla da kupi drva za zimu bez kredita. 

 

Prevario sam se i do ovoga tvoga dolaska sam sam sebe varao. A ovoga povijesno-historijskog momenta ja najavljujem da me se jebe sa sve samoobmane cijela svijeta bijela. I crna. I crvena. Svijeta, također. Kako to uredno piše u nekim dokumentima. Dobro, priznajem da sam zaboravio Kineze. No, ja njih baš i ne smatram važnima za ovu priču. Puno mi je važnije da ti najzad otvoriš tu bocu kako bi stvar dobila na težini. 

 

Bože, pomislio sam, pa to nije onaj Pojedinac kojega sam znao! A sve zvuči i izgleda kao nepromjenjeno!!! I prije smo se sretali na mjestima koja nisu bila skromna, tako da znam kako on prepoznaje nobl, ali ovo mi se činilo kao da je neko seljače zalutalo u ovaj moj luksuzni bečki stan i onda impresionirano počelo da naivno - sere.

 

Skratimo, tu je oko nas sve što treba biti i ako nastaviš da mi plačeš - odoh ja!

Plakanje? Stari moj, to nije plakanje... Plakanje ima nekog smisla, to koliko mi se čini po nekakvoj logici. A ovo, ovo je čisto sranje...

 Dobro. Reci mi kad si zadnji put opalio malog balavog na naš način?

 Razbalavim se često i bez balavog. Prosto se ne sjećam da sam popio kapi u zadnje tri godine...

 A nekada smo svaki dan imali veliki šibenski čarter: pedeset kafića u dvije ulice i na svakom šanku mali balavi. Sjećaš se, mrcino raplakana?

 Veliki šibenski čarter - let u svijet koji me danas ne više prepoznaje...

E, jebi ga! Baš ti čovjek ništa ne smije reći!

Slušaj, finac ' ti si iz fine šibenske familije, a ja sam kurvin sin sa periferije i još iz one armije!