Zlocin i kazna na Bauerov nacin

Ljubo Ruben Weiss

Ljubo Ruben Weiss

 

Wien, 23.11.1999.

Schlösselgasse 24/2

A- 1080

Tel./Fax (1) 406 0 322 Austria 

 

ZA VLADU, U KANADU

 

Nisam se umorio, dragi moj pobratime u svemiru!Jedna latinska poslovica kaze:"Primo Vivere,Deindi Filozofare!- Dakle, Prvo  zivi, onda filozofiraj!

 

Suocen sa svakodnevnim racunima, narudzbama, potragama za knjigama raznih vrsta ne stizem i ni dobro i mirno pojesti tokom dana!E, koji mi je to zivot kada stalno sam sebi pokusavam uloviti rep, u bjesomucnoj trci na koju te prisiljava "brutalni kapitalizam"! Ne stizem jesti a trebalo bi pisati? Ipak, evo moga uratka vezana za knjigu Ludwiga - Luje Bauera

 

Uglavnom sam sve rekao sto je trebalo reci- odnosno napisati. Ipak, jedno molim da naglasis na Internet stranicama:

 

Knjige je moguce naruciti i dobiti pouzecem.
Narudzbe slati na adresu knjizare u Becu (vidi gore).PARTIURA ZA CAROBNU  FRULU 

 

kosta 198 ATS (austrijskih Schillinga), 28,30 DM, 15,50 am.dolara + 

postanski troskovi!

 

Eto, dragi Vlado, usli smo kao knjizara u literaturu. Ne daj Boze da postanemo mit ili legenda, ali priznajem da mi godi! 

 

Idemo dalje. Hrvatski prijevod "Mein Kampf-a" i kritike s tim u vezi ostavljam "Feral Tribuneu" koji nije imao sluha za temu i kriticki clanak o to necuvenom skandalu - ostaje za neka druga vremena. Ipak, malo se cudim da "Feral" nije objavio spomenuti clanak. Novi nanosi ludila u domaji - mozda vise nije aktualno?

 

OSTAJ  MI  ZDRAVO!

 

Srdacan pozdrav Tebi i onima koji zaviruju u Tvoje i nase stranice!

 

Ljubo Ruben Weiss,

po nacionalnosti - knjizar

Citajuci najnoviji roman Ludwiga Luje Bauera "Partitura za carobnu frulu" (Izdavac Bosanska knjiga i Sahinpasic, Sarajevo,1999.) - postavlja se naizgled nesvakidasnje pitanje: da li glazba spaja ili razdvaja?

Lujo Bauer porucuje - glazba sigurno spaja ljubitelje glazbe, ali ne i glazbenike!

Zakljucak je to koji se jasno iskazuje tek u zadnjim stranicama dramaticne price o okupljenju glazbenika u muzicku kapelu u Austriji, u Becu koji bi trebali ostvariti ambiciozan projekt "Buducnost za Bosnu".No umjesto nastupa u Bosni, jedan od glazbenika iz kapele gotovo morbidno ubija kolegu iz kapele - zarivajuci mu frulu u vrat i rezuci mu grkljan. Zasto?

Tema silovanja ovih tjedana nalazi se u tri knjige, Slavenke Drakulic: "Kao da me nema", "Molila sam ih da me ubiju" (zlocin nad zenom Bosne i Hercegovine), a takodjer i u spomenutoj knjizi Luje Bauera.

Svako poredjenje ovih triju knjiga uzaludan je trud no vjerojatno je da ce Bauerova knjiga ostati u sjeni dvije spomenute. Nezasluzeno! 

Silovanje jedne Bosanke samo je povod da se isprica konacno prica o izbjeglistvu reflektiranom u jednoj svjetskoj metropoli,prica o onima koji su s plasticnim vrecicama u ruci, s patikama na nogama baceni, ne svojom voljom, u vrtlog velegrada jedne strane zemlje gdje vladaju drugaciji obicaji i pravila nego u zemlji iz koje su protjerani ili prognani. 

Lujo Bauer ispisao je roman o zlocinu i kazni na nekonvencionalan nacin, gdje Ferdinand Konjic ulazi u obracun i ubojstvo, mozda i osvetu za zlocin koji nije obican zlocin - silovana je rodjena sestra! A zlocinac umjesto rijeci kajanja nesuvislo zbori: "Nitko u ratu nije neduzan. Bio sam tamo gdje su te zene drzali, bio sam vise nego jednom, vjeruj mi i mogu ti reci da su one uzivale u tome. Uzivale su kuje, vise nego mi muskarci, vise nego ja" - izrecene s osmjehom, povjerljivo, mangupski, bile su to zadnje rijeci silovatelja. Finale je to drame koja zapocinje na nezaobilaznom beckom Südbahnhofu (Juznom kolodvoru) gdje se dosljak rastaje sa svojim nacionalitetom - kadkada religijom i svojim zavicajem i - svojim snovima - pretvarajuci se silaskom iz vlaka u "balkanca" ili kako to dio domacih pogrdno kaze: "Tschuscha"- (cusa)!

Zapravo, citajuci zrelu prozu Luje Bauera dase primjetiti kako samo u statusu stranaca, k tome jos i izbjeglice, moguce je razumjeti tragiku balkanskih glozenja i sve pogubne njihove posljedice. Iako se Ferdinand Konjic, kao sofer Toyote, krece ulicama izmedju zgrada projektiranim od znamenitih arhitekata, iako i u vizuri ima i Drzavnu operu i Kunsthistorisches Museum, i Rathaus i Burgtheater, iako ga u voznji prate glasovi opernih pjevaca i pjevacica, on nije sastavni dio ovog velegrada nego je negdje drugdje, zapravo u svom Sarajevu i Bosni!

Nema tih prevaljenih kilometara i glamuroznih turistickih veduta Beca koje ce potisnuti - slike grada kojeg se moralo napustiti. Nema tih operskih arija koje ce zagusiti - zvuke zavicaja! 

Susretat ce na svojim voznjama, pored domacih, Amerikance, Bugare, Poljake (i Poljakinje), Turke, Arape, Rome, Zidove, Crnce, Gradiscanske Hrvate - sav onaj tipicno metropolski konglomerat nacija, religija, boje koze ali u stvari njega ce prije svega zanimati - zemljaci iz Bosne, bivse Jugoslavije, on ce ostati u zacaranom balkanskom kolu u nemogucnosti da izadje iz njega i njegov ritam nesmije zamjeniti - ritmom  valcera. 

Bauerov roman zapocinje  gotovo bezazleno, usporeno se odvija radnja, nje gotovo da i nema. I onda, kao u nekoj klasicnoj drami ili u operi nastaje zaplet,sve se pretvara u kaoticno, ubrzano kretanje.

Zgusnjavaju se dogadjaji i nesrece, gdje najgore nije biti izbjeglica, ostati bez posla i prezivljavati u skupom gradu doticuci dno sve do podruma psihijatrijske bolnice!Najgore je zivjeti u sjeni balkanskog ludila, u sjeni  koju nije moguce preskociti uprkos trudu diplomata, humanitarnih organizacija, pa i solidarnosti  dijela Austrijanaca. Trud diplomata je pocesto plod, tastine i zelje za karijerom. Humanitarni projekti su ograniceni kao sto je i solidarnost domacina ogranicena  i iskazuje se po nacelu- spremni smo ti pomoci, koliko si spreman pomoci nama i sam sebi.Nevican brutalnom kapitalistickom ophodjenju, lazima i drskom snalazenju, moraliziranju iza kojeg ne stoji iskreno pruzena ruka i cvrsti oslonac.

Ferdinand shvaca; da se iza baroknih, neogotickih ili secesijskih fasada i uvidjavno raspolozenih domacina u stvari nalaze tamni prostori sa stakorima koji izlijecu iz svojih rupa u potrazi za hranom, skrivena mjesta za rad " na crno" psihijatrijske bolnice u koje se dolazi jer nema utjesnih rijeci i sigurnosti.

Bauerov roman "Partitura za carobnu frulu" aktualizira na uvjerljiv i upecatljiv nacin kako Austrija i pored svih nastojanja nije rijesila pitanje odnosa Austrijanaca i stranaca ("Ausländera", te kakao je integracija "Tscuscha" - pogrdno ime za strance sa Balkana), u austrijsko drustvo mukotrpan i spor proces koji aktualnim nasrtajima na strance od strane jedne desnicarske stranke, ovaj proces jos vise komplicira i usporava. Vrijednost ovog Bauerovog romana je i u tome sto su nedvosmisleno odaslane poruke onima koji su ostali na ratnom popristu, kako biti izbjeglica nije znacilo automatski biti postedjen gubitaka i patnji, kako gotovo nijednoj izbjeglici nije tekao med i mlijeko.

Svojevrsni balkanski kolektivizam, svojevrsna rodjacka solidarnost zamjenjena je internacionalizmom u kojemu su moguce i ljubavne romanse i solidarnost patnika, ali cjelokupna egzistencija u tudjini ovisi gotovo iskljucivo o vlastitim sposobnostima i unutrasnjoj snazi da se preskoce "sjenke proslosti". 

Bauerov roman trebaju citati  "ovi ovdje" (U Becu, u Austriji) ali jednako tako , mozda jos i vise "oni tamo" kako bi se razbio stereotip o tome kako su neki pobjegli, izvukli se, skoro izdali svoju zemlju i sunarodnjake uzivajuci  u svijetskim metropolama financijski zbrinuti od domacina i drzave koja ih je primila, usput jos i solidno zaradjujuci. Svojim romanom Lujo Bauer opisuje jednostavnim, dinamicnim stilom, tipicnim jezikom za svijet izbjeglica i "gastarbajtera" (gostujucih stranih radnika), pokazujuci da je vrstan, moderan hrvatski pisac, imun na nacionalna tamburanja a okrenut suvremenim temama, predocujuci ih publici, bez obzira na dramaticnost povoda i okvira, pitko razumljivo, nepateticno.

Mozda ce neku ostrascenu dusu iritirati izostanak grube podjele na "nase" i "njihove", mozda ce netko njegove apele; da je potrebno prekinuti stoljetni lanac mrznje medju ljudima, da se ljudi moraju razumjeti, da se narodi moraju razumijeti, da se mora stvoriti medjusobno povjerenje, prevladati barijere nasljedjene iz proslosti - oznaciti idealistickim, utopistickim tlapnjama i trulim pacifizmom, no roman je to nedvosmislen u osudi mrznje ali i roman koji porucuje da nakon zlocina dolazi ono neminovno, a to je -kazna!

Na kraju jedne napomene osobne pripode:

Kao knjizar u Becu, drzeci knjige "iz te njihove nesretne zemlje", trudeci se da izbjeglicama i drugim zainteresiranim ponudim i kulturne sadrzaje, organizirao sam u "vrijeme izbjeglistva" brojne knjizevne veceri. U to vrijeme imao sam priliku da roman citam u rukopisu i uvjerim se da je atmosfera u knjizari i oko nje opisana uvjerljivo, gotovo dokumentarno. Suglasio sam se da se naziv knjizare koristi onak kakav je i u stvarnosti, sto nije sasvim uobicajen knjizevni postupak u romansijerstvu.

Ucinio sam to iz dva razloga:

Oni koji poznaju knjizaru, da je i promjenjen njen naziv, znali bi o kojoj  knjizari se radi kao sto poznavatelji beckih prilika iz vremena stradanja Ferdinanda Konjica znaju zasigurno koje stvarne osobe su inspirirale autora za lik profesora slavistike i pjesnika Vinka Kamenicu ili za lik diplomatkinje Shirley Swen.

Drugi razlog je taj sto osim jednog jedinog  casnog izuzetka,djelatnost knjizare koja vec sest godina, pored ostalih drzi hrvatske knjige i knjige na njemackom hrvatskih autora, u medijima u Hrvatskoj je presucivana.

Osim toga u kontekstu kvalitetna ostvarenja i poruke koje su romanom odaslane, mogu samo pozeljeti da u knjizari Weiss, Croatica, Bosnica, Sebica, Slovenica, ponudim pored bosanske verzije, ovaj moderan , antiratni roman i na njemackom jeziku.

 

Design & Publishing: Helena & Vladimir Kreca

Updated: Thursday, November 25, 1999