VK & Originalni Pojedinci:
Robert MARIĆ:
MOŽDA IPAK...
Možda ipak... unatoč mišljenu da ti je ovo bila
najjadnija, najbjednija, najbolesnija, najopakija godina, možda joj ipak
treba sve oprostiti... i zatražiti da i ona tebi sve oprosti... svesti
stanje na ništicu, pomiriti se s njom i sa samim sobom... Sa svima i
svime...
Možda ipak... unatoč podsmijehu, imaju pravo oni koji
tvrde da svoje nevolje projiciramo sami i da nam ništa i nitko nije za
to kriv... pa ni godine na odlasku.
Možda ipak ni njima, godinama na odlasku, nije bilo
lako...
Možda ipak treba poljubiti prvu osobu do sebe, bez
obzira tko je i koje je doba godine, je li Nova ili stara ili
prastara...
Možda ipak treba pokloniti sebe, svoju potpunost prvoj
osobi do sebe, poljubiti je, obrisati joj suze... bez velike pompe, bez
patetike... onako tiho, u šutnji koja sve govori...
Možda ipak možeš, makar na tren, trenutkić - zar je
trajanje toga važno - ostati bez čitave one tamne gorčine koju uporno
skupljaš, propitkujući smislove i besmislove...
Možda... Možda ipak...
*****
Zdenko BOŠKOVIĆ:
MLADI VIJEK
Vijek 21. je mlad. Jetim.
Godina mu 7. Jakom u školu poš’o, osnovnu. Vi koji možete ovo čitati
niste mladi, ali se osjeċate malim ili beznačajnim, jer živjeti na
prelazu međ'
vjekovima i nije neka fora. Niste sami.
Početak vijeka je obična
žabokrečina u kojoj se svijet zahuktava da počini ludosti sredinom
vijeka, da bi krajem vijeka zaključivao beznačajne bečke, versajske,
dejtonske, Kyoto i ko zna kakve sve sporazume i dogovore ne, koje ċe
pogaziti prvom prilikom.
To je interesanto da ljudi
tek nekih par stotina godina posmatraju sebe na način da imaju
mozak,stomak, srce…..
Prije je čovjek smatran
nedjeljivom cjelinom pa neki narodi i dan danas pokušavaju i posljednji
komad džigarice raskasapljenog soldata da skupe prije to ga pošalju
svemoguċem. Malo sutra.
Danas smo mi ljudi na tom
polju cjepanja i čerečenja došli mnogo dalje od inkvizicije, čak vrlo
daleko, došli do molekula, do gena, do kromozoma i hormona.
Uzmu ti dlaku i vide,
namah, koliko ti je dedo popio loza tugujuċi nad slabom ljetinom. Jedan
kromozom viška ili manjka, jal si autist, jal mongoloid, a i ako su ti
sve ćize u spektru u redu niko ti ne garantuje da si normalan. Srećom za
sve ima lijeka.
Šta sve mogu da urade
čovjeku, mati moja. Kloniranje je dječija igra, palo u zaborav.
Jetra se sama obnavlja,
moždane ćelije ne odumiru, kosti jačaju bez mlijeka, bora i sjedih vlasi
više ni nema. Penezi, šprica i sve opet štima.
Svjetskim estradnim
podijumima vladaju besmrni leševi Roling Stonsa.
Što nekad bijaše moguće samo na onom svijetu sad je moguće i na ovom
ŽIVOT VJEČNI- AMEN.
I svijetom zavlada novi
strah, vječna kategorija ljudskog bitisanja, STRAH OD ŽIVOTA SAMOG.
Dugo je čovjek imao Božji
strah, strah od smrti, strah od momenta da ċe jednom Bogu na istinu i
njemu se odupro zajedništvom, kolektivim. Nacijom. Ja sam mali ali živio
narod, živjeli moji suplemenici, istomišljenici, kamaradi……
Živjet će NAŠA ideja kad
mene zakopaju.
Fašisti, komunisti i svi oni izmrđu. Masa. Tut-Fruti.
Druga polovina prošlog
vijeka bi MULTI , multi vitamini, multi kultura, multinacionalne
kompanije… Sve je kvasalo i činilo se da je nađen odgovor na sve zablude
prošlosti i sva pitanja budućnosti.
Krajem vijeka bratstvo
se raspa i zavlada carstvo DAJ TI BOŽE SAMO MENI. Individualizam.
Internet, telefonija,
mediji. Može sve i može svak.
Nema više muških i
ženskih, nema više starih i mladih, nema crnih, bjelih i žutih.
Ja sam neko i nešto, ja
sam sve, JA sam centar univerzuma. INDIVIDUA.
Ja sam gospodar svoje
sreće.
JA ne moram nigdje maknuti
iza svoga kompjutera i bit ću milioner. Berza mi je pod nogama.
Ne moram putovati ,
knjige čitati, s ljudima komunicirati, samo biram kanal na TV-u.
Babe su na buvljacima
prodavale raspela ubjeđene da same mogu mučit muku Gospodovu.
Činilo se da straha, a i
kraja sreći nema. Čak je i ekološki kolaps svijeta samo nekolicinu
zabrinuo. Za strah i nesreću imamo VIJAGRU, PROZAK…
Cepaj dalje, sretniče.
Novi vijek, nove dileme
i stara razočaranja. Veliki, moċni čovjek uplaši se svoje univerzalne
malenkosti.
Panika.
Buda ide na zapad,
mašine idu na istok, gladni idu za hljebom, siti za izgubljenom dušom.
Čovjek se traži u buspuću individualizma.
Diogen luta svijetom u
po bijela dana sa svijećom tražeċi čovjeka. Povijest se ponavlja.
Osmica je fin simetričan,
parni, skladan broj i možda nama smrtnicima to nešto obećava iako nisam
gledao u kineski kalendar.
Dragi posjetioci Vladine
strane,
želim vam da sljedeće
godine prvo nađete sebe, pa onda familiju i prijatelje, a onda Vladu,
Roberta, Milu, Irfana, Abrahama, Nisveta i mene.., na ovim stranicma… i
da mi sretnemo vas… Bez straha.
Ne boj se života s tobom
je raja
Ne boj se smrti idi do
kraja
Neka bude naš slogan za
nastupajuċu. Gdje god bili.
Sretni Božiċi, Bajram i
Nova 2008 godina.
Zdenko Bošković
u ime VLADINIH POJEDINACA
Roggel, Olandija
18.12.2007.
****
...a od mene:
I –kako god okreneš- opet smo na kraju jedne godine koja
se baš i nije previše osvrtala na one prošlogodišnje čestitke, želje i
obećanja.
Puno je toga ostalo na riječima, a djela su nastavila
posustajati. Tako je to kada su nam praznici ne samo ožderani već i
utopljeni u morima alkohola.
Kad se otrijeznimo, stignu računi: one dosadne brojke,
interesi, opomene.., i tada se "sjetimo" naših dragih političara...
MOŽDA je baš ovo vrijeme da se sjetimo - SEBE! I svojega
interesa, i svoje familije.
Onda bi se moglo ukazati da i sa najgorim političarima
istinski zdrava familija MOŽE bez potonuća!
Nije lako graditi sebe, a samo najbolji među nama znaju
to učiniti s mjerom. Pravom.
Interesantno je da za najvrijednije u našim životima
NIJE presudan novac. I svi, OK, barem očigledna većina se s tim slaže
ALI -kad "zamirišu" praznici.., a, Bože moj - pogledajte oko sebe. Kome
treba rat kad su nam i gradske ceste opasnije od minskih polja!
A političari IPAK ne kontroliraju Vaše vozilo! Čak Vam i
sam Bog ne može pomoći kad oblokani sjednete u svoje auto i stuštite se
u gusti promet...
Sa svoje strane ja tu čak i doslovce NE ZNAM ko je
žrtva, ko će biti žrtve...
Budite odistinski plemeniti ove prazničke sezone: dajte
šansu životu. S mjerom.
Ne da ne košta ništa (u novcu), već će Vam uljepšati
Januar i donijeti pravu novu godinu od punih 12 mjeseci blagoslova i
zadovoljstva. Bez glavobolja.
A ja ću Vam sročiti neku sladunjavu čestitku čim
provjerim da li ste me čuli.
Ne kupujte kalendare, objesite svoju sliku na zid. I
onda pokušajte to trpjeti (gledati) slijedećih 12 mjeseci...
Kao i vazda prije,
uz najiskrenije pozdrave
od Vlade iz
Kanade.
