1944-oj. Volim moga đeda i danas, ali sam tu - meni ni krivu ni dužnu - 1944. zamrzio "korjenovito" i zauvijek. Čak do te mjere da sam u par navrata "popušio" vrlo neugodne kečige u obrazovnom procesu koji se dešavao značajno poslije 1944...

Mene danas ne zanima ni 1944., a još manje 2004. Možete mi pripisati i nalijepiti naljepnicu po Vašoj želji no, moja nezainteresiranost za kalendarske "naslovnice" nije slučajna. Još manje senzacionalna i neočekivana.

Ako se iz slike stanja uklone "đinđuve" tzv. modernoga doba (ok, pojasnimo - razni tehnološki gargameli i štrumfovi, moralno-politički žongleraj, ekonomsko-politički dribling i još uvijek marginalno a monstruozno skupo njuškanje po svemiru) onda i znatno optimitičnija njuška od mene mora zaključiti kako pitanje KUDA IDU DIVLJE SVINJE još uvijek nema odgovora.

Lovci, kao i uvijek, kao i svugdje, imaju svoje specijalne priče, bajke i legende ali, svi znamo da one piju vode tek pošto se zaborave u bolnom mamurluku. Skraćeno rečeno - smućaj pa prolij.

I ove godine milioni presitih će potrošiti milijarde na mršavljenje. Istovremeno na drugoj strani milijarde gladnih će gledati kako milioni umiru. Jer nema hrane.

Dobro, da ne davim - nije to sve jednostavno pitanje sitih i gladnih, bogatih i siromašnih. Lako ćemo se složiti da je to pitanje poprilično kompleksno i neuhvatljivo jednostavnom formulom sreće KO RADI NE BOJI SE GLADI.

Zanimljivo je primjetiti da oni koji DOISTA IMAJU zapravo ne rade. Uopće.

Još je zanimljivije primjetiti da svi čuvari morala, ćudoređa, pravovjere, nevinosti, raznih čistoća i nedodirljivosti, svetosti, itd. uglavnom imaju predugačku jezičinu. Opako me zanima šta ti iluzionisti vide kada im se omakne da barem rano ujutro pogledaju u ogledalo. Svoje...

Prava je fešta promatrati genijalce koji štite, brane, a i grade neku specijalnu svoju naciju, partiju, državu. Ti klovnovi (morebit da i tu ima izuzetaka; pokažite mi neki) ne pomišljaju da neko drugi može biti u pravu. Čak i ako je to sasvim "epizodna" činjenica bez direktnog pogotka u njihovu funkcionarsku fotelju.

OK, sad vidimo da se 1944. i 2004. suštinski ne razlikuju. Da li sam Vam ja to morao reći?

Kao što Vam je i bez mene bilo jasno, više je no očito da se izmedju ove dvije čudne godine, u periodu koji broji jedva 60 godina nagomilalo barem 60 milijuna besmislenih i nepotrebnih leševa na "svijetskom bijelom licu". Nezgodno je što se ovaj "trend" - unatoč "nepopularnosti" i moćnom "potkazivanju" od najbrilijantnijih umova našega vremena - nipošto nije niti umorio, a još manje usporio.

Ako nas kao pojedince može usrećiti 100 dolara povišice, dvije sportske pobjede reprezentacije, novi auto ili kompjutor, eventualno (epizodno iliti šminkersko) pojeftinjenje benzina.., a da pri tome niti ne "pisnemo" o sirovostima monstruozne mašinerije (nije to samo politika, ideologija, religija...) koja će još koliko sutra i nas same "pljucnuti" u neki smrdljivi "usputni" kanalizacijski kanal (povijesti!?) ONDA - grebi njega ili ga - kakva je razlika izmedju ove 2004. i/ili one 2003. i/ili 1944.???

Optimizam je generalno dobra orjentacija. Biti optimističan samo zato što je to "generalno dobro" i usput žmiriti na očito sumnjive i bolesne činjenice naše svakodnevnice nije ništa drugo no kanibalizam zdrava razuma. Korak kasnije - samo kanibalizam...

I gospodo i drugovi još je gluplje i razornije pomišljati na bilo kakovu revoluciju. "Stvar" je krvavo "popušena" i sasvim kontraproduktivna.

Šta, za Boga miloga, onda možemo sad?

Šta god hoćemo. Bolje - šta god možemo i što prije. Otkrivati toplu vodu istine, pravde i jednakosti pod kapom nebeskom je masturbacionizam koji mora biti sasvim stran odraslom čovjeku.

Evo taze godina koju možete pokušati "uštedjeti" na bilo koji način, a ipak će Vam procuriti kroz prste prije no što kažete "keks". Pa zar upravo tako nije bilo sa 2003.? I onom prije te? I onom prije te one....

2004. je ipak olimpijska godina. Za vrlo skupe pare neki će dripci u ime slave, blah, blah, itd. skakati preko Vašega skupoga TV ekrana zahvaljujući ne baš jeftinoj TV pretplati i Vašemu vlastitom vremenu ukradenom od vlastite familije. To mnogi neupitno podrazumjevaju kao "duh olimpizma". Za mene bi to bio početak "trtljanja" koje je neuporedivo pismenije artikulirao onaj bečki Židov Victor Frankl. No, to bi se odužilo preko podnošljivih granica obične internetske pričice.

Zato - završavam ovaj članak upravo na ovom dijelu. A sad - 2004.......

 Uell, kao i vazda prije,

sasvim lično & internetično