kompletno preuzeto iz Slobodne Dalmacije
Razgovor “Mladi i perspektivni romanopisac” ovih je dana predstavio svoj
novi
“fantapolitički” roman “Država Božja 2053.”, o kojemu govori u razgovoru
koji je s njim vodila ANDREA RADAK. Snimio DAMIR HUMSKI
IVO
BREŠAN
Moj novi roman nije protiv Crkve
On je samo protiv onih tendencija u
crkvenim strukturama koje žele imati vlast, manipulirati ljudima i
uplitati se u politiku, a takvih je, nažalost, uvijek bilo. Htio sam
upozoriti što bi moglo nastati kada bi Crkva išla dalje s uplitanjem u
politiku ili s potrebom da vlada
Država Božja 2053.” peti je roman Ive Brešana, toga “mladog i
perspektivnog romanopisca”, kako ga je ne tako davno nazvao Pavličić,
dobitnika Nagrade Fonda “Miroslav Krleža” za prethodni naslov
“Astaroth”, a koji trenutno radi na “Vražjoj utrobi”, novom romanu s
elementima mistike, smještenom u naše vrijeme.
Ovih dana predstavljena “Država Božja 2053.”, pak, fantapolitičko je
djelo, koje nas vodi 50 godina u budućnost, kada u zemlji pobjeđuje
Hrvatska kršćansko socijalna stranka na čelu s karizmatskim vođom Teom
Torlakom. U Hrvatskoj je ubrzo suspendirano višestranačje, zemlja se
našla u međunarodnoj izolaciji, osniva se Ured za čistoću vjere koji
sanitarizira područja gdje je vjera najugroženija, a to su književnost i
školstvo. Auto da fe ponovno je na djelu, od domaćih autora najprije
gori Krleža, u školama je Darwinovo učenje zamijenjeno biblijskom
Genezom, a vjeronauk je glavni predmet. Uz civilnu djeluje i vjerska
policija, građani se bez potvrda o sudjelovanju na misama ne mogu
prijaviti niti na hotelskoj recepciji, osniva se nekoliko Zavoda za
mentalnu higijenu u kojima se neposlušnicima implantiraju sjećanja,
zemlja postaje skladištem radioaktivnog otpada koji iz podzemlja
istjeruje štakore, prenosioce kuge, a sve to amenuje sam Crkveni vrh,
koji Torlakov režim opravdava ostvarenjem ideje sv. Augustina o Božjoj
državi.
Za razliku od nekoliko prethodnih vaših djela, koja je publicirao
Nakladni zavod Matice hrvatske, “Državu Božju 2053.” izdavački potpisuje
“SysPrint”. Je li do promjene izdavača došlo zbog, kako smo čuli,
sadržaja vašeg najnovijeg romana?
Ne mogu reći da se radi o tome jer i u “Astarothu”, koji je izdao
Nakladni zavod MH, ima takvih tonova. Bilo je malo kolebanja, ali
direktor Nakladnog zavoda, Niko Vidović, nije odbio moj rukopis, nego je
prolongirao njegov izlazak, jer je baš nekako u to vrijeme izišla Papina
autobiografija, pa je bilo nezgodno da neposredno nakon nje bude
publicirana “Država Božja 2053.”. Budući da sam tada imao neku poslovnu
obvezu prema “SysPrintu”, koju sam mogao namiriti tako da im dam neki
novi rukopis, problem sam riješio tako da sam roman dao njima. Tako da
nije došlo do mog raskida s Nakladnim zavodom, a sa “SysPrintom” sam
sklopio novu suradnju, i sada imam dva izdavača!
Na samom početku romana pišete kako njime želite upozoriti na to da će
svako buduće vrijeme biti isto tako bremenito prošlošću baš kao što je i
ovo naše. Na koji ste način odabirali i kombinirali elemente
prepoznatljive iz naše nedavne prošlosti - kao što je vojna parada na
Jarunu s diktatorom u bijeloj uniformi, spaljivanje nepoćudnih knjiga,
kriminalci koji postaju načelnici policijskih uprava itd. - s onima iz
moguće hrvatske budućnosti?
Pošao sam od onoga što su tvrdili brojni filozofi, a to je da se u
budućnosti nema dogoditi ništa novo, da se u njoj samo može ponoviti ono
što je već bilo u prošlosti, naravno, na jednoj višoj tehnološkoj
razini. Recimo, talijanski filozof Giambattista Vico još u 18. stoljeću
smatra da se povijest ciklički ponavlja, dok Henri Bergson, koga citiram
na početku romana, tvrdi da je trajanje jedan neprekidni progres
prošlosti, koja nagriza budućnost i koja se nadima idući naprijed. Ta me
misao potaknula da brojne stvari iz naše bliže i daljnje prošlosti
projiciram u budućnost, tako da je “Država Božja 2053.” više roman o
prošlosti viđenoj u budućnosti, nego SF koji bi oslikavao budućnost, a
još manje neko proročko predviđanje što bi moglo biti za 50 godina, jer
to nitko ne može znati, pa ni ja. A iz prošlosti sam uzeo mnogo toga: u
romanu imate i partizansku borbu, zatim pad jednostranačkog sustava i
uvođenje demokracije...
Neki su prizori vrlo filmični: u zadarsko hotelsko naselje “Borik”
smjestili ste Zavod za mentalnu higijenu, na šibensku Poljanu gomilu
koja priprema lomaču za vješticu, dok polumrtvi klonovi plutaju
Šibenskim kanalom.
Da, i Vinko je odlučio prema tom romanu raditi film. Vjerojatno će to
biti još jedan naš zajednički projekt, ali još uvijek, dok ne prođu sve
ove pripreme oko njegovih “Svjedoka” na Berlinskom festivalu, nismo o
tome stigli ozbiljnije razgovarati.
Zašto ste radnju smjestili baš u godinu 2053. i čiji su literarni
distopijski svjetovi utjecali na atmosferu Vašeg romana?
Uzeo sam 50 godina kao mjeru kako ne bih bio preblizu našem vremenu, jer
ako sam mu blizu, onda se ono neizbježno povezuje sa sadašnjom
situacijom, a ako idem u daleku budućnost, onda moram izmišljati neka
tehnička čuda. Budući da sam pamtim vrijeme od prije 50 godina, znam da
u odnosu na njega od tehnoloških novosti danas imamo samo kompjutorsku
tehniku i Internet, dok je sve ostalo uglavnom postojalo i onda, samo
nije bilo u takvoj masovnoj upotrebi i na takvoj kvalitativnoj razini
kao danas. Jedina tehnološka novost u mom romanu jest psihoemanator koji
drži pod kontrolom neposlušnicima ugrađenu, implantiranu svijest, tako
da oni postaju klonovi, ali ni to nije toliko neki tehnički izum, neko
predviđanje razvoja na temelju sadašnjeg stanja znanosti, koliko
literarna metafora.
Kako sam već rekao, neizvjesno je što bi se moglo dogoditi u budućnosti,
ali je izvjesno da to neće biti ništa novo, da će to biti nešto već
poznato u prošlosti. Tako i pisci SF romana radnju znaju postaviti u
daleku budućnost, kada čovječanstvo naseljava čitave galaktike, a da je
u tom svijetu društveno uređenje često gotovo srednjovjekovno i
feudalno. Tim sam se načelom i ja rukovodio, premda se moj roman ne može
nazvati SF-om. Jergović je na predstavljanju knjige našao zgodnu
kovanicu: social-fiction, dok urednica Snježana Husić ima svoju
žanrovsku odrednicu da je to fantapolitički roman. U “Državi Božjoj
2053.” ima utjecaja razne literature, ona je plod mog čitanja brojnih
pisaca, od Bradburyja i “Fahrenheita 451”, do nekih SF romana, kao što
su oni Dana Simmonsa, kod kojega se u dalekoj budućnosti mogu naći
srednjovjekovna društvena uređenja.
Vaš je roman ujedno i priča o sudbinama brojnih, često ideološki
suprotstavljenih, članova obitelji Loko s Malog Iža?
Glavni je junak don Jure Loko, nadbiskupov tajnik, u početku čovjek
režima, ali istinski vjernik i sljedbenik prave Kristove riječi, koji
malo-pomalo uviđa da je uspostavljeni režim u suprotnosti s izvornim
Kristovim učenjem, tako da od čovjeka režima postaje otpadnik. Na kraju
shvaća da Božja država uopće nije neka država sa svojim represivnim
aparatom, nego da ona može zaživjeti jedino u duhu, i to onom
oslobođenom obijesti. A “obijest duha”, kako on kaže, postoji onda kada
se svim silama upinjemo kako bi bili iznad drugih. No, kada se u zemlju
ponovno uvede demokracija i kada ugleda stranačke lidere okupljene u
crkvi, čiji vrh sada slavi dolazak višestranačja, shvaća da je i to
obijest duha. Dok je kod tiranina Torlaka obijest duha bila povezana s
ludilom, kod stranačkih je lidera povezana s lukavstvom, jer su se
dosjetili načina kako će duže zadržati vlast i još pobrati pohvale kao
demokrati, te zadovoljiti svoju taštinu.
Na kraju se Loko pred oštećenim drvenim raspelom poklanja istinskom
Kristu, jer to raspelo nije simbol ničije moći, nego izraz ljudske boli.
Prema tome, teško bi bilo reći da je moj roman protiv Crkve, on je samo
protiv onih tendencija u crkvenim strukturama koje žele imati vlast,
manipulirati ljudima i uplitati se u politiku, a takvih je, nažalost,
uvijek bilo. Htio sam upozoriti što bi moglo nastati kada bi Crkva išla
dalje s uplitanjem u politiku ili s potrebom da vlada, ali u romanu ima
i likova svećenika i fratara, čak na samome crkvenom vrhu, koji se opiru
i postaju žrtvama Torlakova režima.
Ne jednom mjestu u knjizi čak zaoštravate tezu do te mjere da sam
diktator Torlak shvaća kako nije Crkva u službi države, nego da je
država, pa i on sam, u službi Crkve i njezine želje za moći?
Tako je, u povijesti je bilo i toga. Svjetovni su vladari znali slušati
Crkvu i biti joj podložnima.
Koliko je na vaš roman utjecao duh vremena u kojemu su ideološki sukobi
zamijenjeni onima s vjerskim predznakom?
Danas već postoje čisto vjerske države. Što je drugo Iran nego upravo
to? Tamo već postoji sve ono što opisujem u romanu: vjerska policija,
drakonske kazne za one koji se ogriješe o šerijatski zakon. Što su pak
sve radili Talibani? Dakle, sve to već postoji u današnjem svijetu, ja
sam samo htio upozoriti na to kako bi stvar izgledala kod nas, u našim
uvjetima, jer tko nam jamči da cijeli svijet neće ići u tom pravcu.
Svijet postaje globalna zajednica, a malo je jamstva da će to donijeti
napredovanje u smislu ljudskih odnosa, jer su se odnosi među ljudima
vrlo malo promijenili u ovih dvije tisuće godina. U osnovi, ljudima
vladaju isti nagoni, samo što u civiliziranom društvu postoje načini da
se oni suzbiju. Upravo zato što ni na koji način ne možemo predviđati
kako će teći budućnost, moguće je sve.
Jedna epizoda romana, pomalo zafranovićevska, odvija se na otoku Ižu
gdje jedan dio drže nekadašnji pripadnici stranke Novih komunista, a
drugi paneuropski fašisti koji traže “čistu Europu”. U njoj je vidljivo
da, za razliku od vlasti u fikcionalnoj Hrvatskoj iz 2053., pravite
razliku između crvenih i crnih?
Naravno, jer u toj je epizodi riječ o čovjeku koji se nekada bavio
politikom, a sada brani svoj goli život i spreman je radije poginuti
nego se neprijatelju dati u ruke. A prema ideji komunizma, za razliku od
povijesne prakse, prema izvornoj Marxovoj misli, imam poštovanje jednako
kao i prema onoj Kristovoj, i držim da su bliske, dok prema fašističkim
idejama nemam ama baš nikakvog poštovanja.
Što mislite o držanju naše Crkve u bližoj povijesti u odnosu na, recimo,
njezinu ulogu u Poljskoj, ili pak u nekim zemljama Latinske Amerike?
U različitim narodima Crkva je igrala različite uloge. Kod nas se u
Drugom svjetskom ratu nije baš iskazala, bez obzira što su pojedinici,
pa i Stepinac, pomagali ugroženima. Većina klera, koja vjerojatno nije
bila na ništa višoj razini od svojih župljana, često je s vlašću
dijelila uvjerenja. U Južnoj Americi pak imate svećenstvo koje je čisto
ljevičarsko, pa i u mom romanu vatikanski kardinal kaže glavnome junaku
kako je bilo svećenika, biskupa i kardinala koji su u Južnoj Americi
dizali revolucije s komunistima. Prema tome, teško je crkvi pripisati
jedno ponašanje. U Poljskoj je odigrala briljantnu ulogu u doba Drugog
svjetskog rata, kada je pružala otpor fašizmu, i u doba Solidarnosti.
Dakle, različito je njezino držanje od naroda do naroda.
Crkva je u tom pogledu vrlo nejedinstvena, bez obzira na to što je pod
kapom Vatikana. Kakvo će biti djelovanje pojedine nacionalne crkve ovisi
o mentalitetu ljudi. I vjera se, kao i sve druge ideje, može shvaćati
različito, ovisno o mentalitetu. Baš kao što je i ideja komunizma u
nekim zemljama, npr. u SSSR-u u Staljinovo doba, pa i kod nas u jednom
razdoblju, shvaćana na primitivan, rigidan, totalitaristički način, a
može se shvaćati i na način, recimo, talijanskih komunista.
Očekujete li zbog svega neke negativne reakcije iz crkvenih krugova?
Ne znam, no nema sumnje da će mnogi ljudi, koji ne gledaju na literarni,
nego na ideološki način, kao što je svojedobno Partija gledala na moju
“Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja”, prema tome sigurno imati
odbojnost. Ne vjerujem da će Crkva reagirati, nisam primijetio da to
čini, no pitanje je kako će reagirati neki ljudi koji nisu njezin dio,
ali se smatraju njezinim braniteljima i apologetima. A to ovisi o
njihovu intelektualnom nivou: ako će “Državu Božju 2053.” shvaćati na
razini nekadašnjih komiteta, onda će reagirati negativno, premda je to
roman koji se zalaže za izvorne kršćanske vrijednosti.
Otac FAK-ovac
Sudjelovali ste na nekoliko FAK-ova, u Zagrebu ste čak za trajanja
jednoga u klubu Gjuro II. slomili ruku. Kako gledate na nedavne polemike
oko FAK-a i proglašenje samoukinuća Festivala?
- Svi ti dečki, bez obzira na kojoj strani u ovom sukobu, bili su mi
vrlo simpatični i dragi i volio sam se družiti s njima, premda se ne
mogu smatrati članom FAK-a, jer sam malo prestar za njih, većini bih
mogao biti otac. Drugo, sam sam na neki način još davno bio FAK-ovac,
jer sam vrlo često svoje tekstove čitao javno: svaku svoju dramu, nakon
što bih je napisao, u Splitu bih čitao velikom krugu ljudi iz teatra i
književnosti. Obično smo se sastajali u atelijeru slikara Vinka
Bavčevića, a nakon čitanja uslijedio bi razgovor i padale su primjedbe.
Dakle, bio sam FAK-ovac i prije FAK-a, i njihov mi je poziv dobrodošao.
Ono što je na FAK-u bilo simpatično, bilo je upravo to što se nije
gledalo je li nešto literatura ili obična zabava. Po tome je FAK bio
raznovrstan i možda je upravo zbog te raznolikosti znao trajati i osam
sati, a da ljudima ne bude dosadno, da strpljivo slušaju. To je bila
jedna simpatična manifestacija, koliko simpatična toliko i korisna, jer
je na neki način približavala knjigu širokom čitateljstvu i
popularizirala je. Sada se to odjednom raspalo. Da se tu radi o sukobu
svjetonazora, ili nekih estetskih načela, pa da postoje dva FAK-a, to
bih razumio, ali imam osjećaj da su razlozi prebanalni da bi bili
vrijedni toga da se jedna takva manifestacija ugasi. I zato sam preko
televizije, a činim to i sada, pozvao “svoje mlade prijatelje”, jer
takvima ih osjećam, da prevladaju osobne povrijeđenosti i da se svi opet
nađemo.
Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2003
Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška:
NETmedia
d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2003 |