2003. Sunday, December 21, 2003

kompletno preuzeto iz Slobodne Dalmacije


Razgovor “Mladi i perspektivni romanopisac” ovih je dana predstavio svoj novi “fantapolitički” roman “Država Božja 2053.”, o kojemu govori u razgovoru koji je s njim vodila ANDREA RADAK. Snimio DAMIR HUMSKI


IVO BREŠAN
Moj novi roman nije protiv Crkve

Ivo Brešan: Neizvjesno je što bi se moglo dogoditi u budućnosti, ali je izvjesno da to neće biti ništa novoOn je samo protiv onih tendencija u crkvenim strukturama koje žele imati vlast, manipulirati ljudima i uplitati se u politiku, a takvih je, nažalost, uvijek bilo. Htio sam upozoriti što bi moglo nastati kada bi Crkva išla dalje s uplitanjem u politiku ili s potrebom da vlada
Država Božja 2053.” peti je roman Ive Brešana, toga “mladog i perspektivnog romanopisca”, kako ga je ne tako davno nazvao Pavličić, dobitnika Nagrade Fonda “Miroslav Krleža” za prethodni naslov “Astaroth”, a koji trenutno radi na “Vražjoj utrobi”, novom romanu s elementima mistike, smještenom u naše vrijeme.
Ovih dana predstavljena “Država Božja 2053.”, pak, fantapolitičko je djelo, koje nas vodi 50 godina u budućnost, kada u zemlji pobjeđuje Hrvatska kršćansko socijalna stranka na čelu s karizmatskim vođom Teom Torlakom. U Hrvatskoj je ubrzo suspendirano višestranačje, zemlja se našla u međunarodnoj izolaciji, osniva se Ured za čistoću vjere koji sanitarizira područja gdje je vjera najugroženija, a to su književnost i školstvo. Auto da fe ponovno je na djelu, od domaćih autora najprije gori Krleža, u školama je Darwinovo učenje zamijenjeno biblijskom Genezom, a vjeronauk je glavni predmet. Uz civilnu djeluje i vjerska policija, građani se bez potvrda o sudjelovanju na misama ne mogu prijaviti niti na hotelskoj recepciji, osniva se nekoliko Zavoda za mentalnu higijenu u kojima se neposlušnicima implantiraju sjećanja, zemlja postaje skladištem radioaktivnog otpada koji iz podzemlja istjeruje štakore, prenosioce kuge, a sve to amenuje sam Crkveni vrh, koji Torlakov režim opravdava ostvarenjem ideje sv. Augustina o Božjoj državi.
Za razliku od nekoliko prethodnih vaših djela, koja je publicirao Nakladni zavod Matice hrvatske, “Državu Božju 2053.” izdavački potpisuje “SysPrint”. Je li do promjene izdavača došlo zbog, kako smo čuli, sadržaja vašeg najnovijeg romana?
Ne mogu reći da se radi o tome jer i u “Astarothu”, koji je izdao Nakladni zavod MH, ima takvih tonova. Bilo je malo kolebanja, ali direktor Nakladnog zavoda, Niko Vidović, nije odbio moj rukopis, nego je prolongirao njegov izlazak, jer je baš nekako u to vrijeme izišla Papina autobiografija, pa je bilo nezgodno da neposredno nakon nje bude publicirana “Država Božja 2053.”. Budući da sam tada imao neku poslovnu obvezu prema “SysPrintu”, koju sam mogao namiriti tako da im dam neki novi rukopis, problem sam riješio tako da sam roman dao njima. Tako da nije došlo do mog raskida s Nakladnim zavodom, a sa “SysPrintom” sam sklopio novu suradnju, i sada imam dva izdavača!
Na samom početku romana pišete kako njime želite upozoriti na to da će svako buduće vrijeme biti isto tako bremenito prošlošću baš kao što je i ovo naše. Na koji ste način odabirali i kombinirali elemente prepoznatljive iz naše nedavne prošlosti - kao što je vojna parada na Jarunu s diktatorom u bijeloj uniformi, spaljivanje nepoćudnih knjiga, kriminalci koji postaju načelnici policijskih uprava itd. - s onima iz moguće hrvatske budućnosti?
Pošao sam od onoga što su tvrdili brojni filozofi, a to je da se u budućnosti nema dogoditi ništa novo, da se u njoj samo može ponoviti ono što je već bilo u prošlosti, naravno, na jednoj višoj tehnološkoj razini. Recimo, talijanski filozof Giambattista Vico još u 18. stoljeću smatra da se povijest ciklički ponavlja, dok Henri Bergson, koga citiram na početku romana, tvrdi da je trajanje jedan neprekidni progres prošlosti, koja nagriza budućnost i koja se nadima idući naprijed. Ta me misao potaknula da brojne stvari iz naše bliže i daljnje prošlosti projiciram u budućnost, tako da je “Država Božja 2053.” više roman o prošlosti viđenoj u budućnosti, nego SF koji bi oslikavao budućnost, a još manje neko proročko predviđanje što bi moglo biti za 50 godina, jer to nitko ne može znati, pa ni ja. A iz prošlosti sam uzeo mnogo toga: u romanu imate i partizansku borbu, zatim pad jednostranačkog sustava i uvođenje demokracije...
Neki su prizori vrlo filmični: u zadarsko hotelsko naselje “Borik” smjestili ste Zavod za mentalnu higijenu, na šibensku Poljanu gomilu koja priprema lomaču za vješticu, dok polumrtvi klonovi plutaju Šibenskim kanalom.
Da, i Vinko je odlučio prema tom romanu raditi film. Vjerojatno će to biti još jedan naš zajednički projekt, ali još uvijek, dok ne prođu sve ove pripreme oko njegovih “Svjedoka” na Berlinskom festivalu, nismo o tome stigli ozbiljnije razgovarati.
Zašto ste radnju smjestili baš u godinu 2053. i čiji su literarni distopijski svjetovi utjecali na atmosferu Vašeg romana?
Uzeo sam 50 godina kao mjeru kako ne bih bio preblizu našem vremenu, jer ako sam mu blizu, onda se ono neizbježno povezuje sa sadašnjom situacijom, a ako idem u daleku budućnost, onda moram izmišljati neka tehnička čuda. Budući da sam pamtim vrijeme od prije 50 godina, znam da u odnosu na njega od tehnoloških novosti danas imamo samo kompjutorsku tehniku i Internet, dok je sve ostalo uglavnom postojalo i onda, samo nije bilo u takvoj masovnoj upotrebi i na takvoj kvalitativnoj razini kao danas. Jedina tehnološka novost u mom romanu jest psihoemanator koji drži pod kontrolom neposlušnicima ugrađenu, implantiranu svijest, tako da oni postaju klonovi, ali ni to nije toliko neki tehnički izum, neko predviđanje razvoja na temelju sadašnjeg stanja znanosti, koliko literarna metafora.
Kako sam već rekao, neizvjesno je što bi se moglo dogoditi u budućnosti, ali je izvjesno da to neće biti ništa novo, da će to biti nešto već poznato u prošlosti. Tako i pisci SF romana radnju znaju postaviti u daleku budućnost, kada čovječanstvo naseljava čitave galaktike, a da je u tom svijetu društveno uređenje često gotovo srednjovjekovno i feudalno. Tim sam se načelom i ja rukovodio, premda se moj roman ne može nazvati SF-om. Jergović je na predstavljanju knjige našao zgodnu kovanicu: social-fiction, dok urednica Snježana Husić ima svoju žanrovsku odrednicu da je to fantapolitički roman. U “Državi Božjoj 2053.” ima utjecaja razne literature, ona je plod mog čitanja brojnih pisaca, od Bradburyja i “Fahrenheita 451”, do nekih SF romana, kao što su oni Dana Simmonsa, kod kojega se u dalekoj budućnosti mogu naći srednjovjekovna društvena uređenja.
Vaš je roman ujedno i priča o sudbinama brojnih, često ideološki suprotstavljenih, članova obitelji Loko s Malog Iža?
Glavni je junak don Jure Loko, nadbiskupov tajnik, u početku čovjek režima, ali istinski vjernik i sljedbenik prave Kristove riječi, koji malo-pomalo uviđa da je uspostavljeni režim u suprotnosti s izvornim Kristovim učenjem, tako da od čovjeka režima postaje otpadnik. Na kraju shvaća da Božja država uopće nije neka država sa svojim represivnim aparatom, nego da ona može zaživjeti jedino u duhu, i to onom oslobođenom obijesti. A “obijest duha”, kako on kaže, postoji onda kada se svim silama upinjemo kako bi bili iznad drugih. No, kada se u zemlju ponovno uvede demokracija i kada ugleda stranačke lidere okupljene u crkvi, čiji vrh sada slavi dolazak višestranačja, shvaća da je i to obijest duha. Dok je kod tiranina Torlaka obijest duha bila povezana s ludilom, kod stranačkih je lidera povezana s lukavstvom, jer su se dosjetili načina kako će duže zadržati vlast i još pobrati pohvale kao demokrati, te zadovoljiti svoju taštinu.
Na kraju se Loko pred oštećenim drvenim raspelom poklanja istinskom Kristu, jer to raspelo nije simbol ničije moći, nego izraz ljudske boli. Prema tome, teško bi bilo reći da je moj roman protiv Crkve, on je samo protiv onih tendencija u crkvenim strukturama koje žele imati vlast, manipulirati ljudima i uplitati se u politiku, a takvih je, nažalost, uvijek bilo. Htio sam upozoriti što bi moglo nastati kada bi Crkva išla dalje s uplitanjem u politiku ili s potrebom da vlada, ali u romanu ima i likova svećenika i fratara, čak na samome crkvenom vrhu, koji se opiru i postaju žrtvama Torlakova režima.
Ne jednom mjestu u knjizi čak zaoštravate tezu do te mjere da sam diktator Torlak shvaća kako nije Crkva u službi države, nego da je država, pa i on sam, u službi Crkve i njezine želje za moći?
Tako je, u povijesti je bilo i toga. Svjetovni su vladari znali slušati Crkvu i biti joj podložnima.
Koliko je na vaš roman utjecao duh vremena u kojemu su ideološki sukobi zamijenjeni onima s vjerskim predznakom?
Danas već postoje čisto vjerske države. Što je drugo Iran nego upravo to? Tamo već postoji sve ono što opisujem u romanu: vjerska policija, drakonske kazne za one koji se ogriješe o šerijatski zakon. Što su pak sve radili Talibani? Dakle, sve to već postoji u današnjem svijetu, ja sam samo htio upozoriti na to kako bi stvar izgledala kod nas, u našim uvjetima, jer tko nam jamči da cijeli svijet neće ići u tom pravcu. Svijet postaje globalna zajednica, a malo je jamstva da će to donijeti napredovanje u smislu ljudskih odnosa, jer su se odnosi među ljudima vrlo malo promijenili u ovih dvije tisuće godina. U osnovi, ljudima vladaju isti nagoni, samo što u civiliziranom društvu postoje načini da se oni suzbiju. Upravo zato što ni na koji način ne možemo predviđati kako će teći budućnost, moguće je sve.
Jedna epizoda romana, pomalo zafranovićevska, odvija se na otoku Ižu gdje jedan dio drže nekadašnji pripadnici stranke Novih komunista, a drugi paneuropski fašisti koji traže “čistu Europu”. U njoj je vidljivo da, za razliku od vlasti u fikcionalnoj Hrvatskoj iz 2053., pravite razliku između crvenih i crnih?
Naravno, jer u toj je epizodi riječ o čovjeku koji se nekada bavio politikom, a sada brani svoj goli život i spreman je radije poginuti nego se neprijatelju dati u ruke. A prema ideji komunizma, za razliku od povijesne prakse, prema izvornoj Marxovoj misli, imam poštovanje jednako kao i prema onoj Kristovoj, i držim da su bliske, dok prema fašističkim idejama nemam ama baš nikakvog poštovanja.
Što mislite o držanju naše Crkve u bližoj povijesti u odnosu na, recimo, njezinu ulogu u Poljskoj, ili pak u nekim zemljama Latinske Amerike?
U različitim narodima Crkva je igrala različite uloge. Kod nas se u Drugom svjetskom ratu nije baš iskazala, bez obzira što su pojedinici, pa i Stepinac, pomagali ugroženima. Većina klera, koja vjerojatno nije bila na ništa višoj razini od svojih župljana, često je s vlašću dijelila uvjerenja. U Južnoj Americi pak imate svećenstvo koje je čisto ljevičarsko, pa i u mom romanu vatikanski kardinal kaže glavnome junaku kako je bilo svećenika, biskupa i kardinala koji su u Južnoj Americi dizali revolucije s komunistima. Prema tome, teško je crkvi pripisati jedno ponašanje. U Poljskoj je odigrala briljantnu ulogu u doba Drugog svjetskog rata, kada je pružala otpor fašizmu, i u doba Solidarnosti. Dakle, različito je njezino držanje od naroda do naroda.
Crkva je u tom pogledu vrlo nejedinstvena, bez obzira na to što je pod kapom Vatikana. Kakvo će biti djelovanje pojedine nacionalne crkve ovisi o mentalitetu ljudi. I vjera se, kao i sve druge ideje, može shvaćati različito, ovisno o mentalitetu. Baš kao što je i ideja komunizma u nekim zemljama, npr. u SSSR-u u Staljinovo doba, pa i kod nas u jednom razdoblju, shvaćana na primitivan, rigidan, totalitaristički način, a može se shvaćati i na način, recimo, talijanskih komunista.
Očekujete li zbog svega neke negativne reakcije iz crkvenih krugova?
Ne znam, no nema sumnje da će mnogi ljudi, koji ne gledaju na literarni, nego na ideološki način, kao što je svojedobno Partija gledala na moju “Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja”, prema tome sigurno imati odbojnost. Ne vjerujem da će Crkva reagirati, nisam primijetio da to čini, no pitanje je kako će reagirati neki ljudi koji nisu njezin dio, ali se smatraju njezinim braniteljima i apologetima. A to ovisi o njihovu intelektualnom nivou: ako će “Državu Božju 2053.” shvaćati na razini nekadašnjih komiteta, onda će reagirati negativno, premda je to roman koji se zalaže za izvorne kršćanske vrijednosti.
 
 
Otac FAK-ovac
Sudjelovali ste na nekoliko FAK-ova, u Zagrebu ste čak za trajanja jednoga u klubu Gjuro II. slomili ruku. Kako gledate na nedavne polemike oko FAK-a i proglašenje samoukinuća Festivala?
- Svi ti dečki, bez obzira na kojoj strani u ovom sukobu, bili su mi vrlo simpatični i dragi i volio sam se družiti s njima, premda se ne mogu smatrati članom FAK-a, jer sam malo prestar za njih, većini bih mogao biti otac. Drugo, sam sam na neki način još davno bio FAK-ovac, jer sam vrlo često svoje tekstove čitao javno: svaku svoju dramu, nakon što bih je napisao, u Splitu bih čitao velikom krugu ljudi iz teatra i književnosti. Obično smo se sastajali u atelijeru slikara Vinka Bavčevića, a nakon čitanja uslijedio bi razgovor i padale su primjedbe. Dakle, bio sam FAK-ovac i prije FAK-a, i njihov mi je poziv dobrodošao.
Ono što je na FAK-u bilo simpatično, bilo je upravo to što se nije gledalo je li nešto literatura ili obična zabava. Po tome je FAK bio raznovrstan i možda je upravo zbog te raznolikosti znao trajati i osam sati, a da ljudima ne bude dosadno, da strpljivo slušaju. To je bila jedna simpatična manifestacija, koliko simpatična toliko i korisna, jer je na neki način približavala knjigu širokom čitateljstvu i popularizirala je. Sada se to odjednom raspalo. Da se tu radi o sukobu svjetonazora, ili nekih estetskih načela, pa da postoje dva FAK-a, to bih razumio, ali imam osjećaj da su razlozi prebanalni da bi bili vrijedni toga da se jedna takva manifestacija ugasi. I zato sam preko televizije, a činim to i sada, pozvao “svoje mlade prijatelje”, jer takvima ih osjećam, da prevladaju osobne povrijeđenosti i da se svi opet nađemo.


Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2003

Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2003

horizontal rule

U međuvremenu internetično & patetično, uell - i sasvim lično,

 Idemo dalje.

Uz najiskrenije pozdrave

     iz Kanade od Vašega Vlade.

Povratak na glavnu stranicu

This site was last updated 04/26/06