obljetnica četrnaesta...

...voli Vlada ta Canada...

...kanadske godine su lude! Evo da nemaju kočnicu, nemaju onaj glasoviti "naš" temperament (HA, to mora da IM bolno falili!), nemaju posebna bloga nit Boga, ma, ništa nemaju.., a opet ki da us se najele nekih raketli. Onih najbržih...

Slika jedan. Klikni na tu malu da viđaš velku. Tu sliku...

Bila je 1993. Na toj gore sličici i ostala. Kako je lik sa te slike izgubio svaku dlaku na glavi, nijednu na jeziku - ostaje misterija kojom se nije trljati lan. Bilo koji a kamo li svaki dan...

Istina, Zlatko Pejaković je "Etidu" otpjevao znatno ranije, a siguran sam da će potrajati...

Slika dva. Ona i on. Onaj sa prve slike se sakrio...

Ma, nikako poradi godina kojih je u medjuvremenu "bljesnulo" PETNAEST! Naime ovaj sa četiri noge ima visoko podignuti rep, puno kose i baš je lijep. Istina, ne snalazi se sa tehnologijom...

Slika tri: da, to sam ja. Kao zadnja godina studija. Bože moj, već su me neki "namirisali" da bih mogao načinit koji dolar pa sam bio čašćavan i "mašćavan" - jelo se! Najzad! I to je to slatko vrijeme: bio sam NAJZAD sit, ali ne premasan. Kosa je bila tu, a da sam bio napredniji intelektualac nipošto ne bih izbrisao onu kost provučenu kroz nos!

Ma, drago mi zbog Vaše djece. Nikako im ne recite da sam ovdje ispao tako fin i bez kosti poradi onoga što oni već znaju: photo-editing...

Slika četiri kazuje KO je Muški u našoj kući. Da, i ne samo u kući... Turčin je baš nemastan i opako čupav. Pretpostavljate da ne voli tehnologiju? Da, u pravu ste: ja trčim za usisivačima svih vrsta. I to je samo početak. Njemu je ponekad dosadno. To su oni momenti kada ja pobjegnem u krevet. Da se - odmorim...

SLIKA bez broja: davno svršeno vrijeme koje voli fantazirati. Meni pokazuje ljepote crne. Kose. Iz čega ja rado izvlačim zaključak da moram od moga Turčina naučiti kako se ignorira tehnologija sa svim onim svakako nepotrebnim detaljima. Slijedeća slika pokazuje naše pregovore koji su počeli ovoga proljeća:

...nisam siguran ko je umetnuo ovu veliku facu na prizor naših ozbiljnih pregovora. Za svaki slučaj ostavio sam to tako kako jest. Mislim taj umetak mi baš izgleda zadnjom šapom tu uguran ki nekakav komentar no, Turčinu nit riječi! Nezgodan je kad ga se naljuti....

...ova lijepa mlada gospoda su tu od rane 1993. Mladi gentlman je zaradio polomljenu ruku u žaru palmena koji je bio gorući. Ne vjerujem da se pokajao. Mlada gospoja u njegovu naručju ni do dana današnjega nije iskazala nikakve simptome traume ili nekakva žalbovanja.

Neki ozbiljni autoriteti su govorkali okolo kako je i samo "Prljavo kazalište" -a u svjetlu viđenoga na ovoj fotografiji - spjevalo moćnu pjesmu SVE JE LAKO KAD SI MLAD!

Meni je - TEŠKO! Što se NISAM USUDIO "ofarbati" ovu sliku: htio sam samo njegovo lice zamjeniti mojim. Ona moja mi je rekla da nema problema. Samo neka onda idem s njom...

Danas se sjećamo četvrtka 12ti oktobra 1995te. Tada smo došli u Calgary.

Konačno, tu je i zadnja slika ovoga kratkoga  osvrta. Najljepša slika koju sam ikada "škljocnuo"!

Ova slika ima moć samoga sunca: u najtežim momentima minulih - sada već i decenija- ova slika, baš ova slika, donosila je toplotu nadanja i blaženstvo uvjerenja da baš ništa nije tako važno: uhvatiš li ISKRENO i SPONTANO jedan jedini momenat u životu, ne treba drugih imanja, priznanja, titula...

Neki jaki umovi su mi to pokušali OBJASNITI kao moju naivu i slična "veselja". Složio sam se sa njima. Bože moj, kako se uopće daju zažepiti gubice sveznalicama i autoritetima!?

I prije no su oni otišli, ja sam se okretao - Suncu.

Osobama, PRELIJEPIM osobama, sa ove fotografije se nisam zahvaljivao: nisam htio biti tehnički korektan. Onda mi je palo na pamet da se Božansko diše. I radi. I živi. Vraga, ne ide! No cijela života pokušavaš.., i - nije ti krivo. Još manje dosadno ili besmisleno...

Evo će uskoro ovdje pod mojim prozorom i prava pravcata olimpijada. Bušivoye Gramljevič ganja gargamele pohlepe i drombulja o demokraciji i slobodi...

...svijet je postao konzerva mesnoga narezka za vojne potrebe: sve se kao zna, a uvijek neka demokratska "veličina" zaboravi da se konzerva NE stavlja u mikrovalnu. Pećnicu.

...mojima najdražima dušmanima poručujem kako su nezanimljivi: nema više niti jedne etikete koju mi mogu "prišiti", a da to nisu učinili prije. A ja preživio i kažem: neka i njih Bog blagoslovi. Možda smisle da nešto dobro i ljudsko mogu učiniti za sebe.

Mojim prijateljima bilo kojega statusa i geografske pozicije: jest, ni Vama nije bila tajna kako ću dio Vas zauvjek odnijeti sa sobom. Istom, dio, VAŽAN DIO, mene je zauvjek ostao sa Vama...

A sad Kanada ili Kandahar, Beč ili Grmeč, svejedno: ne možemo imati ognjište na svakom ćošku svijeta. Sa malo iskrena samopoštovanja i poštena respekta za Ljudsko ZAJEDNIČKI ulazimo u vječnost. I - mir...

Je, svi smo tako daleko od Doma Topla, mirna, mila.., a niko da kaže Istinu...

Kao i vazda prije,