ha, i ovo je objavljeno

ćeif...

SARMINIX (daLI) TEMPORARIS

(neki divni Ljudi Tamo....)

 

DRAŽAN GUNJAČA:
BALKANSKI RULET
Predgovor Srdje Orbanića, Uvod autora. Prijevod s hrvatskog: Srdja Orbanić i Danilo Škomerčić, Fara Editore 2004, 80 str.

Srbin Petar i Hrvat Mario, kapetani JNA i dugogodišnji prijatelji, dva su protagonista ovog djela Dražana Gunjače. Ima formu dugog dijaloga čija je središnja tema - kao i u prethodnim tekstovima istog autora - balkanska tragedija.

Povrijeđena Petrova ljudskost, kome je početak rata oduzeo identitet i njegove najmilije, prožima ovo djelo od početka do kraja, uzrokujući u čitatelju duboke osjećaje zaprepaštenja i nevjerice. Još se dramatičnijima
čine njegova neriješena pitanja o smislu časti i odanosti državi na koje ga osuduje njegova etnička pripadnost: Naši su vladari, od srednjeg vijeka do danas, uvijek govorili da država nema cijene. I nema, sve dok se ne radi o tvojoj djeci. A kad ih izgubiš, koja granica, koja zastava, koji grb ili simbol su toga vrijedni?.

Ne može mu pomoći ni Mario. On se nalazi na suprotnoj strani. A Petru ne preostaje drugo osim igra balkanskog ruleta. Ta igra ne ostavlja nadu jer se igra pištoljem, a ne revolverom poput ruskog ruleta (Petar si puca u sljepoočnicu i pada preko fotelje na pod, sav krvav).

Gunjača s jedne strane ovakvom diskretnom sintezom, što nije lako u samo 78 stranica, prikazuje tragični period u povijesti bivše Jugoslavije, putem karaktera i ponašanja raznih likova, no s druge nas dobro informira o raspadu ljudskih odnosa do kojeg je doveo rat.

Na kraju knjige, osim užitka čitanja, ostaje osjećaj da smo otkrili nesto novo, u čemu nam pomaže i sam predgovor u kojem mr.sc. Srdja Orbanić naglašava glavne značajke.

Sve u svemu, Balkanski rulet je novi djelić one suvremene povijesti koju je autor odlučio ispričati u formi drame.

Marilena Genovese (Punto di vista, br. 45/2005, Italija)

 

 

DRAŽAN GUNJAČA:
SVI SU LJUDI BRAĆA


Predgovor Renza Agnelli. Na naslovnici fotografija autora. Grafička
realizacija I. Campisi. Edizioni Universum, Trento 2004., 64 str.


Lucidna ali beskompromisna analiza vrijednosti i značaja kojeg danas ima riječ rat: tako možemo definirati ovaj traktat hrvatskog autora koji temeljito, uz tisuću pitanja ali i deliričnih istina, istražuje motive koji ljude naganjaju na takvo ludilo i na njegovo stalno besmisleno ponavljanje sve do opće apokalipse mučenja.

Autor kao polaznu točku takvog promišljanja uzima stravični balkanski rat kojeg je prošao (rat koji je trajao pet godina, kako sam više puta ponavlja izmedu redaka), i koji je fizički i iznutra razorio zemlju u kojoj i dalje živi i piše svoje romane, i za koju gaji neshvatljivu ljubav. Taj je rat za mnoge već odavno prošlost, no autor tvrdi da zapravo nije nikad ni završio, ili barem ne bi trebao završiti u svijestima ljudi: rat nije samo stvar države, već opsesija za koju je odgovoran, osim sudionika, i sav ljudski rod (Ako nijedna normalna osoba ne želi rat, zašto je rat postao normalna pojava?).

Žestoka ali iskrena kritika civiliziranog svijeta, usmjerena na razbijanje indiferentnosti koja obavija toliko mnogo ljudi dok se radi o tužno aktualnoj temi. Tema je to koja se po Gunjači ne može izraziti u množini: u vrijeme galopirajuće globalizacije nije logično govoriti o mnogim ratovima. Svi oni imaju previše sličnosti, toliko da nas nagone na pomisao da je rat beskrupulozni vladar, pakleni demon koji opsjeda dušu, razum i sve materijalno na svijetu. Postoje li zaista velikani u sukobu, ili je to On, stravična personifikacija, koja vlada vladarima? To je posljednje u nizu pitanja koja autor postavlja sebi a retorički i čitatelju ovih 14 kratkih priča pisanih živim jezikom, ali nikad neiskreno ili konformistički.

Književni sukus djela je razuvjereni apel da pogledamo stvarnosti u oči i razmislimo o gorućim temama. Ima li zaista smisla u naše vrijeme govoriti o inteligentnim bombama, kad su one same očajnička uvreda životu? Kako može rat biti razuman izbor? Dileme koje ističe autor ne pogadaju samo sudbinu njegove zemlje već se dotiču i drugih stvarnosti: New York nakon 11. rujna, Irak, Afganistan.

 

Čitatelja se navodi na razmišljanje o vlastitoj ulozi i o svojim obavezama prema svijetu, što Gunjača naziva svojom najvećom i najbolnijom iluzijom. Rat na žalost pripada svima, a ne samo onima koji su njegovu dramu proživjeli u prvom licu. Naslov knjige može na kraju izgledati kao neobičan paradoks: koja su to braća o kojoj se govori? U istoimenom odlomku objašnjeno je da je to citat govora Svetog Oca Ivana Pavla II u posjetu autorovoj zemlji. Gunjača se ograničava na priznanje da su svi ljudi braća, a iznimke to potvrđuju.

Deborah Benigni (Punto di vista, br. 45/2005, Italija)

...dobro je što se nadaš; još bolje što vjeruješ - P(r)OGLEDAJ: čemu, u što KOLIKO pretjeruješ...

Ne pitaj za moje zdravlje OZBILJNO šta ćeš sa SVOJIM; varljivo je i znanje i slavlje JA SE ZABLUDE BOJIM

Pravda, istina, mir POŠTENJE.., Bogovi za dolar NUDE spasenje!, nastavi lagati, zašto ne griješiti: ako ne dolar BUZDOVAN ĆE SVE TO RIJEŠITI...

stigla jesen. A srpskoj košarci - zima. Čuda. Meteorologije!

Recimo u damskoj državi konzervativni parlamentarac se jafno žalide šta je zakonom odobreno nešto para za intimno usrećevanje invalida. Kaže da je to podržavanje prostitucije. A šta kažu invalidi? E, to ni mene više ne zanima...

Dobro, znam da ste u ovomu "broju" očekivali Titu. I ja sam. Ali, požalio mi se čouk da nije baš OK da se "pečimo" po trulokapitalističkim tamo nekima Country Golf Clubs kad narod nikad lošije nije živjo. Ja mu kažem da ajde Tito, pa ovo je druga zemlja, drugo vrijeme, šta sad nazadnjački serektariš, a on se jadan oma iznervirao i slupo svoj auto ki komzervu od sardine. Ne, niti jednu nogu nije ozlijedio, A ima i' obadvije. Iako neki i danas mislu drugčije...

Ondak je Tito otišo kupti novi zeleni kamijon i nove suncokretno žute cipele. Čim sredi osiguranje i još neke sitnice kaže da će mi dati taj hebeni intervjew ali neće da se slika. Nit sa Sofijom (Loren, a kojom drugom, blagi Bože!?!)nit brez njojze!

Poklonilo mi knjigu! Evo da se nisam rasplaka! Miljenko Jergović. Sad to treba pročitat.

 

Je, u zanji deset (lahko i neku više) ljeta knjigom me je oduševio originalni maestro duha i karaktera Dražan Gunjača, jedan moj gotovo izgubljeni i divni rodijak mi je iz Olandije poslao meni najdražu knjigu od svih (Stojane Kreća HVALA!) i - tu je nekako "zapelo": moš dobti auto (jest, dobio sam pravu pravcatu Imaplu Classic!), moš dobti kompjutor, moš dobit sve; čak i po čipki ALI knjige nejma, pa nejma.

 

Ipak jedna moja mušterija dođe večeras i donese mi neki kuverat. Ono pomislin da hebale Vas te vaše tamo kartoline and Thank You notes - imam toga barem dvi kašete! A, nije! Mislim - jest: baš simpatična Thank You note i ondak u sasvim maloj kuverti kreditna kartica. Pomislim - da kako sam je izgubjo, a svaki dan sa njojze mavam po restoranima, benzinskima i tako to. Pogledam bolje kad ono poklon kartica za kniško carstvo!!! Fala, Dona!

 

Nisan van nikad priča o CISCO routerima (ovo je poprilično "sumnjiva" kategorija; moj stari dobri Rvat od 29. Novembra 1991., Antiša Budimir BUĐONI bi oma reka Krečo, ne simplificiraj!). E, neću ni sad - moglo bi ispast da ja čak tu nešto i znam. Kanadjani misle da je to tako. I ondak me još i plate.

 

E, dovatim se ja tako jednoga od tih kutijetina i zamavam čarnijem mi znanjem. Žica se proteže od Kalgarija do Halifaksa. Ono ki baš važna frka i tako to. Moja kompanija prodaje nekoj drugoj kompaniji neki handrak, a ondak taj handrak mora biti zaštićen dok šilji kroz neke tamo žice okolo Kanada.

 

Hebo te miš - ubodem! Fercera sve se puši. Dojde konzilij suradnika i gleda moYU prezemtaciju a ja ki tica.

 

Zanji korak na nekom handraku šta se ovdi zovede komzola i ja povučem krivu kartu. Ode sve u - Zanzibar. Prestanem dijat i pogledam a da đe su najbliža vrata. Odjednom moj šef dojde drito kod mene.

 

Daj, stari, pomislim, ne žagaj, pusti me, vidim i ja nešto. Nije da sam krepa od morala i tako toga, znam šta slijedi i oću brate samo da izađem ni ček mi ne moraš poslat...

 

Mr. Kreyka, it's time for frickin' cofee!

 

Dva dana kasnije kaže da ne mogu ovoga tjedna u North Caroline jerbo je vrijeme dolje malko zamrsilo stvari. Je, oma me prekine i reče da (ovo je moj "slobodni prijevod") ne sterem nikaj, viđo je on i veći budalaština i štete, moj poso je siguran jer je on otkrijo da meni može - vjerovat!

 

Interesantno, NISAM primjetio ono o sigurnosti posla. Ali sam i danas sretan što sam OSJETIO da ON može meni VJEROVAT!

 

Hebo te, izgleda da je neko najzad primjetjo od ovi ladni kanađanova da ja nisam samo tamo neka uvozna radna roba već neki turac od ljudskoga bića! RASPLAKANTNO. I - barem za mene: NEPROCJENJIVO...

 

Ona moja oma uleti i sgrebe mi raspoloženje: a šta nisi iskoristijo the momenat da ga pitaš za povišcu!?

 

Reko sam joj da se razvodimo. Prošlog tjedna.

 

Ni danas me ne sluša...

 

Večeras me neke njene poslovne frendice izvuku u kino. Ka ja san in simpatičan, tako neobičan i drag. Da oće sa menon razgovarat. Oma sam reka da u slobodno vrijeme ne razumin nikaj osin Rvacki jezk, pa taman i da Papa oće da me petkom naveče nekuda VODI.

 

Njima je to (I TO!) bilo - simpatično!!! E, živote!

 

Ovdi sam ne samo naučijo već i debelo NAMUČIJO koliko je podlosti i smeća iza nasmijani faca i lijepi riječi. Već pustu deceniju u mojemu domu derogativi su upravo te riječi. Zalutam u neka čudna društva kad mi se da vremena samo da čujem nešto DIREKTNO i nelijepo. Definitivno ne vjerujem epitetima i finoći. Zovem ih i osjećam genocidom smisla i terorizmom zdrava razuma.

A, sad, ko zna šta je smisao i kuj jebede taj tamo neki zdravi razum!?

 

E, taj sport NIJE jevtin! Ali - ka i sve druge budalaštine u mojomu životinjarenju JA to i rado i svjesno plaćam. Ako ponekad pod tijem teretom i stenjem (pa i štopgod gore) teško da ko vidi ili zna...

 

Ne daju mi platti ulaznicu za kino. Topu se oko mene. A, hebala vas mayka, đe ste bile kad sam bijo tricet. Pa i tricetpet!?

 

Odjednom vidim curicu iza nekog od milijun video automata. Na impresivno velikom ekranu slika monumentalnog grizlija. Polako prilazi. Ondak BUUUUM.., i crvena boja se razlije po onomu glomaznu ekranu. Slijedeći kadar - mama medica sa dvoje medića. Sa "menija" na desnoj kolumni ekrana mala krhka curica odabira neki gadno artiljerijski shotgun i ponavlja "akciju". Odjednom primjetim ruku na njenom ramenu. Podignem pogled - mama ozarena lica bodri svoju kćerkicu GO! GO! GO!

 

Moj film je tu - završio...

 

Večer je ipak zdravo spašeno sa neOlivudskom slikarijom (a iz Medicina Hat-a, Alberta, Canada!) Roberta Redforda. Zamisli film danas brez komjutorskoga mambo-đamboa! Ja sam mislijo da to više ne postoji. A zdravo sam se zaribal! Fala Crveni Forde Robertiću!

 

Sad treba poć spavat.

 

Eno sam se sjetio da mi je Jablan u dvi i pol riči  u čudu od emaila (total 21 slovo!) ispriča cijelu ljetnju priču o posjetu "staromu društvu" u Splitu.

 

Ne znam zašto, ali mi ledeno svuda kad samo pomislim kako je to tamo izgledalo. Oma sam mu sa dvostruko većim brojem upotrijelbljenih slova ukazao na činjenicu da ja vrlo rado ostajem u Kanadi i da ne kanim čak niti blizu Atlantika, a kamo li prijeko tamo.

 

Ima već poduže da ne odgovara. A krivo mu. Bar bi on mora znat šta sam ja to reka...

 

Je, stiglo mi je i neko pismo iz Olandije. Ovaj put od jednoga Mostarca koji čita ovo moje webosklepovanje. Svidio mi se čovik. I oma sam mu preporučio da svoje vrijeme uništava na drugi način.

 

Itno mi je odgovorjo da jok. Definitivno. Ondak sam ja njemu napiso aj ti - kad se već Marić ne javlja - preuzmi ovu kolumnu i piši. A šta da pišem, pita. Eto, velim ja, ni sam nisam znao da je toliko našega svijeta gori u Olandiji. A onda, za one sam zna sve su bili kurve i narkosi. Sad mi ti i dokazuješ i pokazuješ da gori u Olandiji ima našega normalnoga i uspješnoga svijeta. Pa, ajde, gukni malo o njizinim dogodovštinama i svakodnevnici. Evo da ću barem ja svaki od tih napisa dvaput dnevno čitat...

 

Misteriozno se više nije javio.

 

Ja i dalje čekam.

 

Sa mojoga prozora centar Kalgarija se viđa ki na dlanu. Ta moja kućica je na jednom povlaštenom mjestu sa kojoga se puno toga vidi. Recimo ovega ljeta u centru grada je niklo nekoliko novih impresivnih građevina.

I još po nešto.

 

Malo je onih koji će to komentirat. Evo su i sve noune jučera na naslovnoj stranici masnim slovima objavile kako ćemo svaki od nas uskoro od Alberte and Klajna (premijera) dobti 400 dolara po glavi! Nikoga nisam čuja da je išta o tome guknuo.

 

Kalgari je svakako jedinstvena zabit na ovoj planeti - nemali broj kalgariđana je monstruozno bogat i čine i nemoguće da se to ne vidi, a nedo Bog da neko nešto prokomentira. Ostatak bijednika mava kreditnim karticama (samo da bi barem izgledali bogatiji). I čine i nemoguće da se to ne vidi, a nedo Bog da neko nešto prokomentira.

 

Zašto je tomu tako ovdje ne može biti pitanje. Još manje misterija. A kad se Lud i Zbunjen sretnu e, tutekarce počinje kolosalni and strogo moj prifatni ĆEIF...

Kao i vazda prije,

uz najiskrenije pozdrave

    od Vlade iz Kanade.

Povratak na sadržaj www.VladimirKreca.com

This site was last updated 04/27/06