čwarak-torta rođendanska

...sad smo starci, napred - čwarci...

...iz pouzdanih izvora mi je dojavljeno kako samo nakazni i prebogati uopće mogu preživjeti pedesetu. Svi ostali su u to doba već uredno u svojim grobnim usadama ne pomišljajući da nešto pitaju ili NE DAJ BOŽE svoju vlastitu djecu izlože još po nekome izdatku za hranu i tamo nekakvu medicinu. Jasno je da poslije pedeset svaki od nas postaje trošak i kao neisplativa investicija MORA se ukloniti.

Koštali smo i za života: zamisli koliko je to samo ručaka u pedeset ljeta! A bilo je i veselijih izdataka. Sve je to platila naša familija i država: mi smo samo konzumirali i zanovjetali da šta nam ne DAJU još. Interesantno je kako niko nije primjetio koliko su nam naše vlastite familije i države glupe, zatucane, šupljoglave – nikada nam ništa nisu uskratili, a bilo im je jasno od samoga početka kako smo im trošak, teret i uzaludna navada...

Čwarak-tortu mi je servirao jedan fini gospodin koji je taj zanat izučio u starom Sarajevu. On je nekako bezbolno provozao i 60tu, a kaže da se ne plaši niti 600te! Izučavao je čwarkologiju od Makarske do Trogira! Čovjeku i danas smeta što ga je razočaralo da toliko izvanserijskih umova (barem sa toga područja) nikada nisu našli učinkovito rješenje za njemu tako razorne, besmislene i vazda tužne šumske požare.

Nikada ga nisam pitao za detalje ali sam siguran da rješenje toga problema nije u novcu, još manje u nekakvoj ideologiji! Nije mi jednom ponovio: kad se hoće, onda se i može. Ne samo sa požarima: evo i čwarak tortom rođendanskom opet je dokazao...

Nije mi namjera prosipati recepte, ali –ako samo pokušate- primjetićete kako je na cijelom pustom internetu nemoguće naći recept za čwarak tortu rođendansku! I – kad vam serviraju to čudo kulinarstva – otkrijete kako je ne samo moguće već i slasno!

A meni je ovo ljeto bilo prepuno požara: gorilo je i što nikad prije nije. Nikakvo čudo što sam svaki slobodni moment koristio da zalutam na Stjenovite planine. Istina, nisam se grudvao niti činio vratolomne uspone ali jest bilo istinskih snježnih radosti. Sve dok mi moj 12godišnji GMC Jimmy nije kihnuo.

Ovaj put, a nakon nekih 352 000Km transmisija je počela sa čudnim hip-hop zvucima. Srce mu je još uvjek pjevalo tako da i danas vjerujem kako bi taj motor sasvim lako učinio još 352 000Km. Svratio sam do mojih dolje u GMC-u. Je, tako je – potvrdili su...

Odmah je pala računaljka: transmisija je $7000, možda još neka „sitnica“ i –ako baš sve hoću da bude 100% za nadolazeću bezdušnu zimu- treba računati na oko 10tak tisuća „zelembaća“. Njima se zadesilo da imaju sasvim novi model GMC-a koji čak i manje troši, a gotovo je 300 „konja“. Plus maestralna garancija...

Fino, kažem ja, ali to je barenko $50 000!

Je, kažu, ovaj o kojem govorimo je preko te brojke!

Daklem, hvala Vam, gospodo, nemam sitno, idem u popravku!

Stani malo, cakani: dojdi da pogledamo brojke iz bliza!

Onda počnu redati sve i ispadne da taj novi GMC za mene može bit $36500!!!

OK, pristanem ako mi daju KONAČNU brojku. Kažu – to je ta jerbo ovo plus ono i moje godine sa GMC-om te još poneki „tajni ingridient“ daju baš tu brojku!!!

Provozam to novo čudo. Uslikam sve odmah i čim sam stigao doma pitam Roka emailom da šta on misli. Fala mu – odmah je odgovorio: da šta ja mislin o yebenom autu!? A, viđan da je novo. Onako sve i u komadu i šljašti. Oš platti, plati, pa se vozi; nisan ti ja neki stručnjak, a i ne zanima me...

Pročitam i pomislim: ajme kako pametna pitanja serviram poštenu svijetu! Mora bit da će me strefit i nobelova ako 'vako nastavim okolo...

Ujutro telefon: darling gospare Krejkka, sve je „cakum-pakum“ spremno samo dojdite, dajte nam stara GMC-a, potpišite papire i odmah možete na najviše planine po Vašemu izboru.

Da, oću! Samo da popijem kavu i pojedem komad čwarak-torte rođendanske! Da i Vama donesem, da probate?

Telefon je misteriozno – zaćutao.

A onda su u priču uletjeli – sateliti! Naime, papiri i formalnosti su sređeni očas posla, a vrlo ljubazni gospon je preuzeo ključeve i pozvao nas u naše novo auto. Bio sam uvjeren kako će mi pokazivat sjedala, rezervne gume i ostale ljepote nova auta. Dobro je šta nisam ništa govorio.

Zamolio nas je da uđemo i zatvorimo vrata. Onda je pritisnuo neki mali gumbić i jedan umilan ženski glas je procvrkutao: dobro došli u svoje novo auto gospođo i gospodine Krejka!

Taman sam zaustio da se pobunim, a glasić je još ljubaznije priupitnuo – a da li sam Vam prezime ispravno izgovorila?

Hvala na pitanju, niste: ja sam Vladimir Kreća!, nekako sam to izgovorio pristojno i dovoljno uljudno da ni Helena nije primjetila koliko sam proključao na ono vječno Krejka, Kreca, Kreka...

Tako smo se sprijateljili sa glasom koji nas je onda poveo u vožnju za koju sam već bio siguran kako će biti dosadna! Naprotiv – odmah je počelo ZANIMLJIVO i još zanimljivije: naime, zahvaljujući GPS-u i još nekim tehnološkim sitnicama auto je pod permanentnom prismotrom GMC-a. Neke od tih sitnica uključuju praćenje svega što se dešava sa autom! Npr. ako je jedna guma poradi bilo čega ispod tolerantne napumpanosti „glasić“ odmah alarmira, a na posebnom ekranu pojavljuje se i vizualni dio „priče“; ako auto sleti sa puta, „glasić“ odmah ponudi pomoć i ako odgovora (mojega) nema na tu točnu poziciju stiže policija i hitna pomoć!

Je, ima još nešto: ako ja uzmem auto i odem gdje se meni ide, moja draga može pitati I DOBITI točno gdje sam išao, kojom brzinom, kojim putem, vrijeme, datume i SVE!!!

Nemam u planu nikakve „akcije“ toga tipa, ali mi nikako nije jasno da sva ta čuda tehnologije NISU niti usporila krađu i ovakovih automobila. Ova informacija nije moja proizvoljna cinička kontra: naime gotovo sva redom privatna osiguravajuća društva rado objavljuju svoje rashode: jedan od najvećih minusa u njihovu poslovanju su – ukradena auta!

Impresivna tehnologija koja ti može očas razoriti brak nije u stanju spriječiti uličnu lopurdu kojoj se tvoj novi auto svidi! Ne pomišljam se prekvalificirat u te mahere besplatna prijevoza po vlastitu izboru, ali istinski MISLIM kako to da te moćne kompanije i vrhunski mozgovi tehnologije barem ne pokušaju zaposliti nekoga od tih auto kradljivaca pa da im čovjek lijepo kaže KAKO on to tako lako sve može zaobići. Samo ako mu se prohtije...

Izgleda da je misterija dijaloga najmoćnije tehnološko čudo koje ne može razumjeti čwarak-tortu rođendansku. Izgleda da je moj kalgarijanski rodijak iz Sarajeva sasvim u pravu kad kaže ako se hoće, onda se može.

Sasvim je sigurno da na svaku moć mi dodamo dvonemoć. Valjda da nam život ne bude dosadan...

A meni prošla pedeseta i nisam se raspao! Čestitali su mi svi kojima sam išta značio: najmoćnija moć! Osjećam se sitan sa svojim HVALA, osjećam se VELIK sa tim čestitkama jer na „spisku“ su od Nisveta do Roberta sve redom Ljudine!!!

Ima poneko MENI VELIKO ime koje se nije pojavilo u svim ovim čestitkama – to me nije razočaralo: ljeto je i ljudi su veseli, rastrčani okolo, a puna kuća gostiju.

Razumijem ja to: raduje me da se radujete jer je jesen već skoro tu. A ova jesen će nekako biti i gluplja i skuplja od one prošle. Zato ljeto treba iscjediti do zadnje kapi radosti, spontanosti i topline.

Ako pomišljate da sam se šalio sa onim na početku ovoga zapisa – pogledajte još jednom: mi svoju povijest rado odbacujemo čim nam ponude bolje i jeftinije, a novo. Za naše pare. I čim sjednemo u novo otkrijemo da novo postavi svoje zahtjeve. Koje opet mi moramo platiti. Čak i kada nas pokradu.

Pa mi sad reci da čwarak-torta rođendanska nije PRAVI rođendanski dar....

Kao i vazda prije,