svjetski
dan poezije...
Svjetski dan poezije
(15. October) prođe jučera. Moram priznati da sam taj fakt
"naučio" dan prije instalirajući linuks. Kako su čudni puti "znanja"...
koji dan ranije osvanulo je bijelo, mećovito & gadno smrznuto. Moj moćni
4x4 se ispostavio kao prilično trapava balerina, ali nije sletio sa
ceste. Na putu do posla vidio sam takvih desetak "rasutih" okolo
ceste...
ma nije da se pravdam, ali jesam impresioniran (i često gadno preplašen)
kada mojih 40 000 dolara & 200 turbo konja onako bez najave i bespomoćno
samo otkaže poslušnost. Vazda se - u tim "zgodama" - pitam a kojega
vraga mi je trebalo da se natežem po ledu. Pa makar i sa svih 200 turbo
konja...
ako ćemo o poeziji uvijek se sjetim svojega poluproizvodnog stokeca i
renola 18 kojega sam samo sanjao i ponekad iznajmio, a kupiti nisam
mogao niti za deset života. I ukoliko pitate gdje je tu poezija onda
moram jasno reći da je nema u limu već u činjenici da sam Tamo barem dva
života mogao komotno preživjeti bez ikakvih turbo konja & kojekakve
limarije. Pa makar to bila i vrijedna limarija.
Poezija onoga života nije bila u predimenzioniranosti nepotrebnog,
izvirala je na svakom koraku iz nevine direktnosti posnog &
izfantaziranoga. Koliko je to (bilo) lijepo tek sada naslućujem u
sjećanjima koja se povlače pod teretom godina & trauma.
Loša vijest je što nemam problema da sagledam koliko je sve to bilo
skupo. Bolje rečeno preskupo...
I
ne pitajte me šta je bolje. Nisam ja tamo neki usoljeni autoritet čijim
se mišljenjima i verbalnim sklepotinama mora ukazivati neki respekt.
Ipak, ja pišem i onda se desi da nešto kažem. Omakne se to i
nepismenijima od mene...
Već mjesecima pišem "Na kahvi kod Emine". Nisvet se još nije bunio, a
čisto zdravstveno gledano baš on bi mogao da me prevaspita u "iš"
vremena.
I
Nisvet i Emina su "izronili" u moje kaubojske godine & prostore prije
samo godinu dana. NIKO za ovih sedam godina moje kaubojštine nije uspio
snažnije da me podrži i motivira u pravcu pjesme.
Oni su bili prvi ovdje kojima nisam morao crtati a šta je pjesnik htio
"kasti". I to je bio moj svjetski vječni dan poezije. I - nepomućeno
traje.
U
to ime raste jedan fantastičan opus pod radnim naslovom "Na kahvi kod
Emine".
Znaš, negdje je još uvijek jesen i lišće tek žuti. Ovdje ga nema. Kao
niti moje kose koja se jednostavno preselila na neka druga mjesta.
Recimo raste ki bedasta iz nosa, ušiju.., a ništa više po glavi...
Nadam se da ćete imati najbolje Martinje u životu baš ove godine.
Vjerujem da će svatovi ove jeseni biti veseliji no ikad prije i da se
mladi vole iskrenije i više no ikad. Kada smognem vremena ukradem neku
pjesmu od Tamo s interneta i obećam sebi da ću je dekodirati za kućni
CD.
Sve češće "otkrivam" masu tih obećanja potopljenu mojim poslovima,
klijentima, projektima.
"Na kahvi kod Emine" je ipak nešto sasvim drugo - nekako iznova, svaki
dan, izraste nova zelena grana na tome drvcu života kojim hranim svoje
olinjale četrdesete. I osjećam se kraljevski dobro mada pojma nemam da
li će (i kada će) Nisvet i Emina imati vremena da vide šta ja to radim.
Oni su (ali ne više iz nedostatka nekih drugih) takovi kakovi jesu
POSLATI da budu moji dobri duhovi. A to nije poezijal, to je puno više.
Više i od samoga života.
Ako niste znali da je 15. oktobra svjetski dan poezije, nemojte se
nervirati. I meni je trebalo preko četrdeset da skužim da ima i toga.
Nisam primjetio da ga neko slavi.
Pomislio sam pomenuti neka sjajna i vječna imena. Odmah sam se ugrizao
za jezik. I nije to iz straha da ne uvrijedim neka pravila nacijonalnih
ključova. Prosto, ako ste ikada imali jedan jedini stih koji Vam je
ostao u srcu i nakon što je ljubav prošla Vi ste sveti i priznajte sebi
da je vrijeme da tome stihu dodate još jedan. Pa makar bio i Vaš...
Odoh na spavanje. Možda mi u san svrati neka od onih jeseni bez leda &
mećave, jeseni koje su bile plodne, raspjevane i zlatne. Možda se i ne
probudim sanjajući da strasti jesu kancer onog čime se najviše kunu -
ljubavi...
U međuvremenu internetično & patetično, uell - i sasvim
lično,
vazda veselo i sretno,
iz
Kanade od Vašega Vlade.