Depresije! Prije svega stanje duha, ali i tijela. Mrzim depresije. Naročito kod drugih ljudi. Moja me čak toliko i ne smeta. Mojoj se s nekom mazohističkom sklonošću predajem, usput se slavodobitno cereći životu i onima oko mene, čiji me problemi, htijenja i želje danas ne diraju jer mi je ionako svejedno i jebe mi se za cijeli svijet. Počev od mene pa nadalje. Ako je nekakvih znakova života u umornom tijelu i bilo, dokusurio sam ih s trećim apaurinom. Tako sam sjebao znanje i želucu i srcu i živcima, koji me zadnjih dana, mjeseci i godina bukvalno izluđuju. Onda se konačno dočepaš prave, poštene depresije, onog stanja u kojem ti je svejedno što radoznalo žensko stvorenje u apoteci preko puta nepovjerljivo gleda u tebe kad se već drugi put u samo nekoliko dana ponovno nacrtaš po novu dozu malih, zelenih za smirenje. Jest, za mene je, samodopadno joj odvratim. Uspio sam sjebati i sebe i sve oko sebe. A nije bilo lako. Koliko sam se samo namučio dok sam dogurao do ovog savršenstva kojeg ne razumijem ni ja, ali, hvala Bogu, drugi još manje. I jedan po jedan dižu ruke od tebe, znajući o čemu se radi, zapravo, više naslućujući, ali strah, kao planina, ispriječio se između njih i tebe; njihov strah da ćeš ih povući za sobom, u tu blaženu nirvanu ničega, gdje nema prioriteta, nema zakazanih termina, dogovora, obveza… Tu varljivu iluziju sigurnosti koju tako predano gradimo, dok nam je život, onako usput, iz hira, ne sruši kao kulu od karata. U stvari, nestankom te iluzije ništa se ne mijenja osim što nje nema; sva ta sitna, brižno njegovana obilježja tvoje dojučerašnje svakodnevice i dalje postoje, egzistiraju oko tebe, ali je tebi danas svejedno hoćeš li negdje doći na vrijeme, hoćeš li uopće doći i što će drugi na to reći.
Jedino što ne volim u takvom stanju jest sresti jednog od dva preostala prijatelja u istom stanju jer depresije se međusobno ne podnose. Isključuju jedna drugu. Svaka za sebe sasvim je dovoljna sama sebi. I dakako, ne podnosi onu drugu. Smeta joj. Obojica šutimo, ja ispijajući treću kavu a on tko zna koje pivo, dok se naše depresije sudaraju preko stola, skoro opipljive, boreći se za svoje mjesto pod suncem. Obojica smo svjesni njihovih međusobnih nesnošljivosti, pa mu ja sugeriram da ih rasporedimo po parnim odnosno neparnim danima, po uzoru na prodaju nekih artikala za vrijeme njihove nestašice, u ne baš tako davnoj povijesti ovog naroda. Njemu se ideja sviđa, ali se ne može odlučiti između parnih i neparnih dana. Jednako mu leže i jedni i drugi. Onda lumen dođe na genijalnu ideju da dijelimo depresije po sedmicama. Jednu sedmicu njegova, drugu moja. Može, prihvaćam kompromis, pod uvjetom da je prva sedmica moja. I tu se nepovratno razilazimo. Nijedan ne može izdržati sedam dana bez svoje depresije. I tako i dalje bezlično buljimo u stol ispred sebe, pokušavajući smisliti barem nekakvo privremeno rješenje, kad već nismo sposobni za nešto trajnije ili bar na izgled dugoročnije.
Cijeli ovaj rat zvijezda padavica odigrava se u nekoj rupetini u centru Pule, koju je njen vlasnik Hrvoje, mrtav-hladan, prozvao «Cafe bar exclusive», a u čijem se «ekskluzivnom» interijeru mogao rezati dim koji je kuljao oko svih gostiju kao da im je to zadnja cigareta u životu, ona što se dodjeljuje osuđeniku na smrt, minutu prije strijeljanja, pa dok ne dogori do filtera ne prestaju strastveno uvlačiti dim u sebe, ne hajući za upozorenja o štetnosti takvih sklonosti po njihova ionako načeta zdravlja. I potom ga prerađenog i pročišćenog izbacivati oko sebe. Inače, Hrvoje ima ozbiljnih propusta, da ne kažem problema sa svim gramatikama, kojima on, nažalost ili na sreću, i ne pridaje neki poseban značaj. Primjerice, u ovom nazivu «cafe» nedostaje jedno «f», jer je lokalni stručnjak koji mu je izrađivao reklamu držao da se radi o izvornoj hrvatskoj riječi, a u hrvatskom pravopisu, koliko on zna, nema riječi s «duplim» slovima. Malo ga je zbunjivao onaj akcent na «e», ali to je pripisao Hrvojevom pomodarstvu, po kojem je on i inače bio poznat. Recimo, prije 91. i rata koji je tih godina protutnjao ovim prostorima, on se zvao Jovan i bio Srbin po nacionalnosti. I ovaj se kafić drugačije zvao, doduše ne sjećam se više kako. Onda je jedne noći te 91. godine grupica nabrijanih mladaca, pred odlazak na ratište, u pomalo euforičnom stanju, sravnila kafić sa zemljom, s objašnjenjem da neće njima jedan Jovica u jeku oslobodilačkog rata naplaćivati popijeno. I još u centru Pule. A bogami, po pričanju očevidaca, popili su poprilično toga. Vidjevši da zadržavanje tako nezgodnog imena u još nezgodnije vrijeme definitivno ne pridonosi procvatu posla, Jovan iste noći posta Hrvoje, prešalta se u Hrvate, i to one ortodoksne, da ne bi bilo zabune, uze majčino prezime, neko lokalno, ovdje općeprihvaćeno, preuredi kafić, promijeni mu ime, izvjesi hrvatsku zastavu na pola zida, uokviri dvije-tri zahvalnice raznih hrvatskih brigada za nesebične donacije koje je na brzinu priskrbio i nastavi raditi kao da se ništa nije desilo. Možda i nije, tko zna. Možda se čovjek u nekom ranijem životu zvao Hrvoje i bio Hrvat, pa se sad samo vratio onom praiskonskom u sebi, pa promjena i nije bila vrijedna pamćenja. Kako bilo, naš Jovan posta veći domoljub od većine nas, kojima to pravo po prirodi stvari pripada, po rođenju u ovom životu, pa smo ga utoliko doživljavali neupitnim. Barem toliko da ne bismo morali plaćati zahvalnice raznih vojnih postrojbi, koje su ih dijelile neselektivno, šakom i kapom, svakom tko bi im nešto donirao. Koliko se sjećam, nitko nikada nije pitao Hrvoja koliko su ga njegove koštale, ali s obzirom na njegovo porijeklo, bez obzira na novo ime, svi su izgledi da je on ipak morao biti malo šire ruke od nacionalno nespornih «dobrotvora». Inače, nema kavane, pekare ili slične javne ustanove u ovom gradu, u kojoj na vidljivim mjestima u okvirima obojanim zlatnim bojama ne vise takve zahvalnice. Što je ime vlasnika tih prostora s nacionalnog stajališta sumnjivije, to je zahvalnica bilo više. Poznajem jednog pekara Selima, mislim da je Albanac, kojemu nisu bile dovoljne domaće postrojbe, nego je tu aktivnost proširio i po ostatku zemlje, tako je cijeli gornji dio zida prekrio njima, pa se iznad toplih, tek ispečenih štruca kruha kočopere izjave raznih brigada koje zahvaljuju Selimu do neba jer da ne bi njega, tko zna kako bi one preživjele sve one teške i zahtjevne ratne godine. A na ovim prostorima, od pamtivijeka, uvijek vladaju nekakve nestašice, a pogotovu to dođe do izražaja u ratnim stanjima, kad ratne potrebe do krajnjih granica nategnu tanašne mogućnosti ovdašnjih žitelja, pa su ratnici počesto bili ovisni o tim dobrotvorima, priuštili oni taj status milom i silom. E sad, teško je utvrditi motive tih dobrih ljudi kojima su se rukovodili dok su se rastajali od novca, auta i ostalih svojih dobara koji su tog trenutka bili kudikamo potrebniji domovini nego njima, jer je svaki od njih tvrdio da je to dobrovoljan i dugo čekan čin da se tako, barem na simboličnoj razini oduže svojoj državi, kad već od silnih obveza sami ne stignu uzeti pušku i nasrnuti na ljutog neprijatelja. Doduše, možda ovu potrebu tih altruista donekle opravdava činjenica da su svi ratovi na Balkanu, ma tko ih vodio, isključivo obrambenog karaktera, a da se tek usput ruše stare i stvaraju nove države, na istom teritoriju, tako da nakon tih ratova nikad ne ostane prijeratno državno stanje. Jest da se to nas ne bi trebalo ticati jer, ako je suditi po našim vlastima, mi se ne nalazimo na Balkanu, barem ne u političkom smislu, možda malčice geografski, ali i to ćemo riješiti jednim od tih ratova, prije ili poslije. A opet, nova država, makar nastala i na istom teritoriju i s polupromijenjenim vlastodršcima, dok bar malo ne ojača, kao i svatko u razvoju, ima bitno povećane potrebe. Onda konačno odraste na račun generacija i generacija koje su se odricali svega i svačega u korist njenog pozamašnog apetita, da bi je juniori tih istih odricatelja sjebali u nekom novom ratu. I tako iz početka. Srećom ima papira za zahvalnice. I dobrih ljudi koji samo čekaju priliku da teško stečenu imovinu ulože u neki novi državni projekt.
Ah, skliznuh s teme. Nenamjerno. No, dobro, vratit ću se ja još na Jovana, oprostite – Hrvoja. O zahvalnicama ne bih više. A i što bih tome mogao dodati.
Dakle, depresije. Valjda su one normalna pojava u četrdesetim godinama, doduše ranim, ali svejedno, četvorka je tu, pogotovu ako živiš u zemlji koja je nedavno preživjela petogodišnji rat od kojeg se tek počela oporavljati, a kako stvari stoje, za mojeg života taj se proces sigurno neće privesti kraju. Usto, moja nesretna generacija je dvostruko najebala. S jedne strane i u ostatku svijeta ulaskom u četrdesete počnu se praviti prve životne revizije, čiji su konačni rezultati uglavnom poražavajući za njene protagoniste. To su godine kad većina već ima pokoji razoren brak ili su pred njegovim raspadom ili im se brak, u najboljem slučaju, nalazi u dubokoj i iskrenoj krizi. Dakle, osobni život – koma. Poslovni život u zemlji gdje je pojam «poslovni čovjek» izjednačen s kriminalcem ili bankrotom, ne vrijedi ni pokušavati analizirati. Priznali to neki naši poslovni geniji ili ne. E sad, ako tome dodamo kao sol na ranu spomenuti rat, a napose njegove duuugoročne posljedice, onda je ova generacija najjednostavnije rečeno – izgubljena. I u vremenu i u prostoru. Nepovratno.
I naravno da kad tako život posloži karte, nemaš nikakve šanse u toj unaprijed izgubljenoj bitki, u kojoj smo svi mi samo «topovsko meso» velikih ideja prohujalih ovim prostorima zadnjih godina. Gubitnici, na ovaj ili onaj način. I što ti onda preostaje nego se svom dragom liječniku umiljavati do donje granice ostatka digniteta, a sve to kako bi ti propisao što veću količinu umirujućih sredstava koji su sve samo ne jeftini. A jebi ga, kad već ne možeš izvući cigarete na liječnički recept, a nije da nisam i to pokušao, onda barem da ovu drugu ovisnost besplatno konzumiram. Uzgred, u vezi s cigaretama došao sam u ozbiljan sukob sa svojim liječnikom. Ako se ovisnici o drogi mogu liječiti amfetaminima, dakle, malo slabijom drogom, koju dobivaju od države besplatno, zašto ja svoju ovisnost o cigaretama ne bih liječio malo slabijim cigaretama, recimo onima s predznakom «light», na račun države, dakako? Tim više sam bio revoltiran njegovim nerazumijevanjem što je i on sam bio ovisnik o duhanu. Ovom prilikom ne bih o razornim posljedicama tog nehumanog pristupa na moj poljuljani ego, od kojeg ionako više nije ostalo ni «e».
Ah, da. Postoje i antidepresivi, od kojih malo živneš, malo progledaš oko sebe, dobiješ krila, poletiš i zalijepiš se u prvu nevidljivu barijeru koje su ovdje uredno posložene svakih nekoliko koraka, pa ako jednu nekako i preletiš, druga je sigurno tvoja. I koji će ti kurac onda antidepresivi – da se još koji put razbiješ, kao da si se malo puta rastočio do sada i bez njih. Zato su depresije zapravo jedini pravi izbor. Dobro, tu se više radi o nužnom zlu nego izboru, ali svejedno. Konačan je ishod isti, bez obzira na početne pozicije, zar ne? I tako lijepo zalegneš u njeno meko, maglovito okrilje i pustiš da život prolazi pored tebe. Živiš, a kao da i ne živiš. Fenomen u svakom pogledu. Dobro, i u ostatku svijeta je to stanje poznato, ali naše depresije su ipak posebnije u odnosu na njihove, kao i mi, uostalom. U našim depresijama satkani su promašeni ljubavni, poslovni i ini snovi, kao i u ostatku svijeta, ali kod nas je sve to zaliveno s finim preljevom od krvi i znoja, mrtvih koji se ne daju pokopati, živih koji ne žele živjeti, granicama starih i novih država koje se u prosječnom životu ovdašnjeg patnika barem nekoliko puta promijene, biblijskim vrijednostima od kojih je i Svevišnji digao ruke još prije dva-tri milenija… Eh, u depresijama nam truli Zapad nije ni do koljena. Kao ni u mnogočemu drugome. Druga je stvar što ih onda oni, uvrijeđeni što smo u tim stvarima toliko superiorniji od njih, proglase nepoželjnim, nedemokratskim, da ne koristim neke teže izraze kojih se oni ne libe nego nas svaki dan zasipaju njima. Puka zavist, ništa više. A da je tome tako uvjerava nas svaka naša vlast, barem od onih koje ja pamtim. Neovisno o trenutnom režimu. Koji su kod nas uvijek bili demokratski, od doseljenja Slavena, pa time i Hrvata, na ove prostore do danas. Barem dok su na vlasti. A vlast je vlast. Naše su vlasti, za razliku od promašenih zapadnih slučajeva, uvijek u pravu. Za one koji ne misle tako, vlasti će već naći načina kako privoljeti tog nevjernika da postane veći vjernik od pape. A što su naše vlasti maštovite! U svakom pogledu. Bivše i sadašnje. Zasigurno i buduće. Pored takvih učitelja ne mogu zakazati sve i da hoće. Ne može čovjek ni sanjati što im sve neće pasti na pamet kako bi svojim dragim podanicima život učinili smislenijim. Bogatijim. U duhovnom smislu, naravno. Naše vlasti ne jebu prozapadne prozaične materijalne kriterije i potrebe za boljitkom u tom prizemnom smislu. Svaka im čast, tu su sve do sad bile krajnje odlučne i nepopustljive, makar od političara načelno ne očekuješ preveliku principijelnost. No, ovi naši su tu doista nepokolebljivi. Ako treba i rat će izmisliti da bi obogatili duhovne nacionalne potrebe. Čak su i sustavne u tome, iako sustavnost inače ne krasi ovdašnje stanovnike…
Postajem zamoran, zar ne? Barem malo? Previše? Dobro, onda se uključimo u svijet ekskluzivnog cafe bara, da vidimo o čemu ostali na glas razmišljaju.
Hrvoje! – viknu moj prijatelj Fabio, onaj s depresijom, s druge strane omanjeg kavanskog stola za kojim smo sjedili. – Hrvoje!
Koji ti je moj! – zlovoljno se oglasi oličenje ugostiteljske ljubaznosti. – Što ti je, što vičeš? Nisam gluh.
Pa, javi se kad nisi gluh – poluljutito će Fabio.
Eto, javio sam se. Reci!
Daj mi još jedno pivo!
I zato vičeš – predbaci mu Hrvoje.
A što bi ti? – sad će ovaj već ljutito. – Da umjesto piva tražim da mi recitiraš Bodlera?
Jebo te Bodler. Hoćeš veliko ili malo pivo?
Veliko – odvrati Fabio, a potom se zagleda u mene. – Koji mu je kurac danas? Uvijek pijem veliko.
Udarilo jugo – promrsim ja, tek toliko da nešto kažem. – A kad jugo zapuše, znaš da većina prolupa.
Fabio – javi se iza susjednog stola Ranko, koji je očito pratio ovu našu malu diskusiju – znaš li ti da su u Dubrovačkoj republici, prije nekoliko stotina godina, jugo uzimali kao olakotnu okolnost kod ubojstva?
Kod nas zadnjih godina i nije bilo otežavajućih okolnosti za ubojstva – zlovoljno će Fabio. – Jedino si mogao najebati ako si kome pomagao. Pogotovu ako prije toga nisi proučio njegovo rodoslovno stablo.
E, jebi ga – progunđa Ranko i vrati se ostalim sugovornicima za svojim stolom.
Eto, toliko o dubokoumnosti kavanskih razgovora. Makar, ruku na srce, ima i tu trenutaka koji svojom lucidnošću znaju uljepšati dan, doduše, rijetko, ali se dešava. Tog trenutka u bar uđe Loredana, Rankova supruga, koja je u ove predvečernje sate uobičajeno navraćala, popila svoju votku-tonik, pokupila Ranka i potom kući. Kako je kod Rankova stola bila gužva, sjedne za naš. Prije nego se ona raskomotila, piće za nju je već stiglo.
Kako nju tako brzo uslužiš? – svadljivo se Fabio obrati Hrvoju.
Jebi ga, ona ja patolog – pravdao se ovaj.
Kakve to veze ima s brzinom usluge? – istim tonom će Fabio.
Pa, ona će me zadnja obrađivati – odvrati ovaj. – Mislim, ona će me posljednja vidjeti golog.
Vrlo važno, ionako ćeš tada biti mrtav – zlovoljno progunđa Fabio.
Svejedno, neugodno mi je – odgovori Hrvoje. – Unaprijed.
Dobro, s obzirom na tvoj apolonski izgled još mi je i razumljiva tvoja nelagoda – pomirljivije će Fabio, djelom uvažavajući njegove razloge. – Nego – obrati se Loredani – stalno da te pitam, pa zaboravim. Zašto Ranko ne dolazi po tebe, nego ti uvijek po njega?
Zato da ga ne zamijeni s nekim klijentom – dobacim ja.
Čuo sam te – dovikne mi Ranko.
Kako ćeš Ranka, kad rikne, moći mesariti? – opet će Fabio.
Lako – mirno odvrati ona. – Koliko je inače pun života, ionako neću primijetiti razliku.
Čuo sam i tebe – ponovno će Ranko.
Da moja bivša žena radi na patologiji, najprije bi mi izvadila srce, a onda skakala po njemu par sati – javi se Hrvoje. – Za svaki slučaj.
Normalno kad si je odjebao u osmom mjesecu trudnoće – dobaci mu Fabio.
Jebi ga, nisam mogao ranije kad sam tek tada saznao da nisam sretni tatica – slegne ramenima ovaj.
Kako to da ti je priznala? – radoznalo će Fabio.
Pritisnuta argumentima, nije imala izbora – odgovori Hrvoje.
Kakvim argumentima?
Fizičkim.
Aha! – bio je Fabijev komentar. – To mogu razumjeti. I je li ti nedostaje?
Ona? – protupitanjem će Hrvoje, pa odmah nastavi – Ne. Ali mi očajnički nedostaje njezin češalj.
Njezin…što? – zbunjeno će Fabio.
Češalj – ponovi Hrvoje. – Znaš one dugačke ženske češljeve od pola metra. Na vrhu zupci, ni oštri ni tupi. Taman kako treba. I onda se navečer vratim umoran, uvalim u kupatilo, dočepam tog zubatog čuda i udri grebanje po leđima. Eh, to je bio gušt. Odnese se ga sa sobom. A stvarno mi nedostaje. Sad svaku večer počne svrbjeti da poludiš, sto puta gore nego prije, ko da zna da češlja nema. Znoj me probije pa se češem o ovratnik, ali nije to to. Ni blizu. Ah! Neću prežaliti taj češalj nikada.
Jebi ga! – bio je jedini Fabijev komentar.
Fabio – javi se Loredana – čujem da si jučer slavio.
E, da – potvrdi on, sretan što se riješio diskusije o Hrvojevom češlju. - Nakon deset godina sudovanja, uspio sam se konačno i ja razvesti. A svečano sam pokrenuo parnicu još početkom rata. Završi rat, prođe i petogodišnjica njegova kraja, ali moj se brak ne da. Sve ima svoj kraj osim njega. Već sam digao ruke od svega, kad jučer dobih presudu da je konačno preminuo u miru božjem. Sad, s obzirom na to da mi je ovaj tvoj bio advokat – nastavi on, pokazujući na Ranka – još sam dobro i prošao.
Pa, kako da te razvedem, promašeni slučaju, kad si do nedavno živio s njom u istom stanu – odbrusi mu ovaj.
Kakve to veze ima? – nato će Fabio.
Nikakve, osim što je ona tvrdila da te voli, da se uredno tucate i da nema pojma zašto se ti želiš razvesti – zajedljivo će Ranko. – A kako nismo mogli organizirati držače svijeća koji bi ustvrdili suprotno, bilo je - tvoja riječ protiv njene. I nakon tri godine parničenja ti na raspravi na sudu priznaš da si većinu netom protekle noći proveo na njoj, sjećaš se?
Da, ali sam posebno istaknuo da sam tada bio pijan i da me je iskoristila – nije se dao Fabio.
I tako svake godine barem nekoliko puta – odvrati Ranko. – Taman toliko koliko je parnica trajala. I da ti očuh nije nedavno cijuknuo i ti se vratio kod stare živjeti, ne bi se razveo do kraja života.
Što su ovi pravnici sjebani – reče Fabio malo tiše, Loredani i meni. – Je li takav i s tobom?
Užas – mirno će Loredana. – Kad god zariba, a kako godine idu to mu sve češće uspijeva, uvijek na kraju ja ispadnem kriva za njegovu neučinkovitost.
Ej, ostavite se mene – dobaci nam Ranko. – Danas mi je ionako dan «D».
Zašto? – upita ga Fabio.
Cijeli dan pokušavam utjerati barem kakav mali dug od brojnih dužnika, ali, kojeg god nazovem kao da je u zemlju propao. Nijedan se ne javlja. Nevjerojatno! Kao da znaju da ih danas zovem zbog dugovanja i nijedan da se javi taman da ti je o glavu. A još jučer si ih mogao dobiti kad god poželiš.
E moj stari – upadnem ja – na ovim sjebanim prostorima su ti svi razvili do savršenstva sedmo čulo koje reagira samo na vjerovnike. I tako ti svog dragog dužnika možeš dobiti u svako doba dana i noći, osim kad odlučiš naplatiti dug. I svaki od njih tim čudom od čula osjeti najmanje dan ranije tvoju namjeru, tako da možeš samo stati i plakati nad gorkom sudbinom.
Morat ću promijeniti strategiju – zamišljeno će Ranko.
Možeš, samo tako da zaboraviš dugove – dobaci mu Fabio.
Baš ti hvala na sugestiji – odvrati zlovoljno ovaj.
Fabio – prekine ovu diskusiju Loredana - hoće li tvoja nova knjiga konačno ugledati svjetlost dana?
Za sada je osuđena samo na svjetlo žarulje od 75 vati u onoj mojoj sobici – odvrati on.
Zašto? – nastavi ona.
Zato što je, ako je suditi po mišljenju mojeg izdavača, ispala sasvim solidna u književnom smislu, pa bi je stoga, književnosti radi, svakako trebalo objaviti.
Pa? U čemu je onda problem?
U tome što on izdaje zbog publike, iliti čitatelja, a za dobru književnost ga boli lijevo uho. Usput mi uručio knjižicu «Seks i grad», s krajnje dobronamjernom sugestijom da dobro proučim što se danas prodaje.
I što ćeš sad? – radoznalo će Loredana.
Ostaviti sve isto, samo ubacit u svaku glavu po koju stranicu nasilnog seksa.
Pa, kako će se to uklapati u ovo što si napisao? – sada je bio red na meni da zadovoljim znatiželju.
Nasilno – mirno će on. – Rekoh ti da se radi o nasilnom a ne o normalnom seksu.
Meni bi dobro došao bilo kakav – nato će Loredana.
Čujem te – opet se javi Ranko.
Tko kaže da to mora imati veze s tobom – odvrati mu ona. – Govorim o živima, a ne o mrtvima.
U zadnjim godinama mojeg braka suputnicu mi je stalno boljela glava, pa i ono što smo imali, ne znam kako bih krstio – ubaci se ponovno Fabio, ustajući i polako odlazeći prema WC-u. – U to ne računam onih nekoliko puta kad me je beskrupulozno tjelesno iskoristila u nesvjesnom stanju, za potrebe parnice.
Bolje ikako nego nikako – procijedi Loredana, više za sebe, i nastavi. – Nego, Ranko, kad smo već kod toga, kakvo je tvoje zdravstveno stanje večeras?
Sve me boli, a ne samo glava – brzo će on.
A bračna prava? – dobaci mu ona. – Pravo na…
…ljubav – dopunim je ja.
E, da – složi se ona – moglo bi se i tako reći. Za neke bi trebalo propisati zakonom ispunjavanje tog prava barem jednom mjesečno. U fizičkom smislu, dakako.
Ej – sada će pomalo zlovoljno Ranko - nije ovo naša spavaća soba, nego kavana.
Nije kavana nego kafe bar – dobaci mu Hrvoje u povratku.
Aha, s naglaskom na francuski šarm – zlobno će mu Ranko.
Fabio će riknuti od kašlja – reče Hrvoje, ignorirajući Rankovu opasku, dok je slušao mješavinu zvukova koji su dopirali iz WC-a, nešto između kašljanja i krkljanja. – Fabio, jesi li živ? – vikne pored vrata. – Moram i ja unutra.
Čekaj! – stenjao je ovaj iznutra. – Samo da pluća vratim natrag.
Jebi ga, ovaj je gotov – promrsi Hrvoje, cupkajući ispred vrata. – Iskašlji se ujutro, kao i svi drugi.
Prerastao sam tu fazu – procijedi Fabio pomaljajući se iz WC-a, sa žućkasto-zelenkastim izgledom lica. – Sad mogu u svako doba dana i noći.
Tebi bi tvornica duhana u Rovinju mogla platiti barem pogrebne troškove kad uskoro rikneš – progunđa Hrvoje gurajući se pored Fabija da što prije uđe unutra.
Da barem daju popust onima koji puše preko dvije kutije cigareta dnevno – procijedi Fabio, vraćajući se za stol.
Brzo ćeš ti kod mene, u radnu posjetu, nastaviš li ovako – dobaci mu Loredana gledajući ga.
Tko ga jebe – preko volje odvrati on. – Barem ću znati o čega riknjavam, a ne kao Ivan, prije mjesec dana, otkaza mu srce, a u životu nije zapalio. Zar nije on bio vegetarijanac? – upita mene.
Pojma nemam – promrsim. – Ali, zar on nije stradao od posljedica saobraćajke? Zaspao za volanom i sjebao se, ili tako nekako?
Točno – potvrdi Fabio. – Ali, da je pušio, ne bi zaspao za volanom. Znaš onaj slogan: «S cigaretom nisi sam». E, vidiš, da je dimio, ostao bi budan i još bi živio dvadesetak ili koju godinu više i onda kao i ostatak normalnog svijeta riknuo od infarkta ili raka pluća.
Fabio – javi se Ranko – ne poznam nikog tko ima sjebaniju životnu logiku od tebe.
Ni ja sjebanijeg advokata – nije mu ostao dužan Fabio.
To mi je hvala za deset godina besplatnog rastavljanja – predbaci mu ovaj.
Toplo ti preporučujem da se ne hvališ time okolo, ako želiš ostati u toj profesiji – nastavi Fabio.
E, ovo je kap koja je prelila čašu – sada će pomalo ljutito Ranko. – Nakon svega što sam…
Daj, smiri se – nasmiješi se dobroćudno Fabio kojemu se polako počela boja vraćati u lice. – Znaš što je problem s tim kapima koje preliju čašu? Ne znaš. Kad se pretvore u svakodnevne mlazove koji nekontrolirano liju na sve strane, kao što je kod mene slučaj. Zato se smiri i ne padaj u vatru za svaku glupost koju lupnem.
E, jebi ga – zlovoljno će Ranko, nemoćno sliježući ramenima.
Za večeras mi vas je svih dosta – prekine ovu jalovu diskusiju Loredana. – Ranko, diži dupe, idemo kući, dosta mi je ove rupe za danas. S obzirom na atmosferu, mogla sam ostati i na poslu.
E, ali tamo nema votke s tonikom – dobaci Hrvoje.
To ti misliš – odvrati mu ona. – Zamisli sebe ohlađenog, na stolu kod nas. Jesi li zamislio. Jesi. Lijepo. A sad promisli tko bi te takvog mogao sjeckati pri potpuno svjesnom stanju.
Auuf – gadljivo će Hrvoje. – Sjeba mi dan načisto.
I sebi – promrsi Loredana ustajući i odlazeći.
Ranko se polako odgegao za njom. Umorno odmjerim Fabijev žućkasti, neobrijani profil, točnije, njegovu bradu koju je samo dva puta godišnje brijao, što mu je već prešlo u naviku, iz tko zna kojih pobuda. Čisto sumnjam da ih je i on znao. A nakon toga bi je opet puštao, onako već solidno osijedjelu, a što se i nije toliko primjećivalo od žutila koje je stvarao dim cigareta. To je bio još jedan od razloga zašto nije mogao prestati pušiti. Naime, zahvaljujući dimu brada mu nije bila bijela, nego je imala nekakav žućkastozlatni sjaj, malo tamniju varijantu, koja ga je, mislio je on, vidno pomlađivala. On je pak počeo poluzainteresirano pratiti sportski blok vijesti na televizoru smještenom u gornjem uglu kafe-bara, koji je uredno odrađivao cijelo radno vrijeme kafea, od otvaranja do zatvaranja. Jedna od onih stvarčica koje ti se samim činom svog postojanja uvuku pod kožu, a da ni sam ne znaš zašto i za koju bi sutra, da je netko makne, osjećao kao da je nestao neki stalni gost, samo što se nikako ne bi mogao sjetiti koji. Čisto sumnjam da itko od prisutnih ima blagu predstavu što se to na TV-u vrti, osim pokojeg skijaškog slaloma Janice Kostelić, koju, dakako, svi zdušno podržavaju. Ako ni zbog čega drugog, ono zbog načina na koji je uspjela u svijetu sporta, beskrajnim samoodricanjem i napornim radom. Jest da nikome ovdje ne pada na pamet upustiti se u takvu životnu pustolovinu, ali dobro je znati da i takva mogućnost postoji, zlu ne trebalo. A do eventualnog pokušaja da netko i sam nešto slično pokuša napraviti, na bilo kojem polju, ostaje mu da Janičine uspjehe doživljava kao vlastite. Naša Janica. Eto, tko kaže da nema i nekakve koristi od nacije. Uvijek se možeš poistovjetiti s nekim njenim uspješnim pripadnikom i zadovoljiti ono malo prikrivenog ega. Svejedno je da li mašeš zastavom u gledalištu ili na pobjedničkom tronu, glavno da je netko dao priliku da se njome maše. A mahati višemetarskom zastavom na nekom od svjetskih skijališta, ispred svih tih svjetskih ignoranata, pokazujući im tako da mi, jer Janica je mi, dakle, da mi možemo kad hoćemo biti bolji od svih njihovih silnih stručnih, preplaćenih timova zajedno, e, to je zadovoljstvo zbog kojeg bi dobra većina domaćih dvonožaca prodala ono malo duše što su uspjeli sačuvati u svim silnim iskušenjima kojima je ona svakodnevna izložena na ovdašnjim pustopoljinama. Rekoh ja da su mojim sunarodnjacima duhovne nacionalne blagodati važnije od svih materijalnih dobara ovog svijeta. Doduše, zasluga za toliku produhovljenost i ne pripada toliko njima koliko mudroj državnoj politici koja je napravila sve pa i više od toga kako ni u primisli ne bi došli na ideju da si svojim radom mogu priuštiti nešto više od pukog preživljavanja. I mahanja zastavom. Naravno, kao i u svakom pravilu i ovdje postoje iznimke. U našem slučaju radi se o onima koji su se neplanirano okoristili zadnjih godina baš po zapadnim mjerilima bogatstva, koji se stečenog ne žele odreći ni po cijenu višegodišnje robije. A nju im je sadašnja vlast prije zadnjih izbora i pobjede blagonaklono obećavala, a onda, kad su izbori prošli, naglo shvatila da onaj tko ima novac ima i moć, makar i ne bio na vlasti, jer se s novcem može kupiti sve, a naročito moć i utjecaj, pa se s pravom okomila na zatucani narod kao i oni prije njih, ne razumijevajući kako taj narod ne može shvatiti i prihvatiti jednu tako prostu i očitu činjenicu. Nego i dalje pila i proziva ih zbog njihovih predizbornih nebuloza. Tko uopće može biti toliko lud da sluša, a kamoli još i da povjeruje u predizborne fatamorgane, pitali su se čudom oni. Mi, odzvanjala je jeka kroz gudure i kanjone diljem zemlje iz grla milijuna pripadnika odabrane nacije. I ostalih građana koji životare uz odabrane. A potpuno isti problem s narodom imala je i ona vlast ranije. Čudno je sve to skupa, s vlasti i narodom. Tako se vole i razumiju prije izbora, a nakon njih kao da nikad nisu čuli jedni za druge. Iako nakon izbora nijedno od njih ništa novo nije saznalo o onom drugom, a da to nije znalo ili moralo znati i prije izbora. Pa sad ti tu budi pametan.
Janica danas opet prva – prenu me Fabio iz razmišljanja. – Svaka joj čast. Ovo treba zaliti. Hrvoje, još jedno piće. Trebao sam se baciti u sportaše, možda bih i ja nešto napravio u životu, a ne otići u kulturnjake. Morao sam se baviti nečim gdje postoje egzaktni parametri, pokazatelji uspjeha, kao Janica; za toliko i toliko sekundi ili stigneš ili ne stigneš do cilja, i nema zajeba sa strane. A ovdje stigao ne stigao do cilja, nitko te ne jebe. Zapravo, tu i nema cilja. Samo stotine i stotine puteljaka kojima vrludaju izgubljeni slučajevi kao ja, i onda dođu na svoj brežuljak i tamo naglas zavijaju da nekako nadglasaju one s drugih, okolnih brežuljaka. I od silnog zavijanja i njegove jeke nitko nikoga ne razumije što lupeta.
Je l' možeš išta odgledati, odslušati a da to ne dovedeš u vezu sa sobom? – upitam ga pomalo zlobno ja.
Mogu, ali tu ti se analogije nameću same po sebi – promrsi on. – Htio ili ne. Na vlastitu štetu, dakako.
Čovječe, riješi se već jednom tih svojih frustracija ili se konačno saživi s njima.
Kako da ih se riješim? – podigne on glas. – Nisam se ja zalijepio za njih, nego one za mene. One rukovode mojim životom, a ne ja njima. Nisam ja stvarao ni postavljao njihove gabarite, nego drugi. Ja sam samo uletio u njih, jer je polje mojeg djelovanja, mojeg zanimanja, smješteno unutar njih. Dakle, naprosto nisam imao izbora.
Bit će bolje – lakonski odvratim ja.
Kada? – žustro će on.
Otkud znam – odbrusim. – Za deset-petnaest godina? Valjda!
Pazi oličenja optimista – gorljivo će on. - Za deset-petnaest godina, ako ih doživim, meni će trebati samo stan u prizemlju udaljen maksimalno trideset metara od apoteke. S time da apoteka ne smije biti preko puta, da ne moram prelaziti cestu, jer…
Dobro – prekinem ga ja – uvjeti života i rada su frustrirajući. To želiš reći. Pa je onda normalno da i taj rad proizvodi vlastite frustracije u okviru postojećih, generalnih, objektivnih ili kako već da ih nazovem. Svejedno. Ali, kad je već tako, dovoljno si pametan i realan da akceptiraš tu činjenicu i da je prihvatiš kao nepromjenjivu i nađeš modus suživota s njom.
Aha – sada je došao red na njega da pokaže malo zlobe. – Ti, pametan i realan, kakvog te već Svevišnji dao, to si, naravno, shvatio i sada živiš u harmoniji sa svim tim svojim objektivnim čimbenicima, zar ne? To se naročito vidi iz onih pisama što si joj još donedavno pisao. Ili pokušao pisati, što je još gora varijanta.
Jebi se ti, čimbenici, pisma i ovakva diskusija zajedno – nemoćno odbrusim ja.
He, he, he – samozadovoljno se počeo cerekati on. – Hrvoje, hoćeš donijeti to piće već jednom. Je li, Hrvoje, kako ti stojiš sa svojim objektivnim čimbenicima?
S čime? – pomalo zatečeno ga odmjeri ovaj.
Objektivnim čimbenicima koji omeđuju djelokrug tvog zanimanja – pojasni Fabio.
Dobro – promrsi čimbenik. – Subjektivno ih stjeram u trokurac odmah ujutro, čim stanem na noge junačke, onako, u sebi, potiho, a objektivno, oni me nategnu čim otvorim vrata ove rupetine, onako, naglas, bez zadrške. I rokaju me tako sve dok ne zatvorim okice i usnem snom pravedne žrtve. Zadovoljan odgovorom?
Pazi, bogati – zamišljeno će Fabio gledajući Hrvoja. – Morat ću se ja malo više družiti s tobom.
Teško – odvrati Hrvoje. – Jedino da se potpuno preseliš k meni. A što god skrivio Bogu i ljudima, takvu kaznu nitko nije zaslužio, pa ni ja.
Baš ti hvala – promrmlja Fabio, kojem je i ono malo raspoloženja opet naglo splasnulo nakon Hrvojevog komentara.
Nema na čemu – odvrati ovaj.- I drugi put.
Čuješ – obrati se Fabio sada meni – hajde da večeras više ne otvaramo usta.
Dogovoreno – složim se ja.
E, jebi ga – promrsi on, pušući u prst koji je upravo uspio opeći cigaretom.
Dugo si se držao dogovora – iskoristim ja priliku da ga prekorim.
«Jebi ga» nije kršenje dogovora. To mu ga dođe kao uzdah, vapaj, krik, najkraća definicija sjebanog duhovnog stanja, nešto kao…
Zaveži!
Dobro.

GUNJAČA, Dražan

 Uell, kao i vazda prije,

sasvim lično & internetično