Objavljeno - dp. 2004.

deveta jesen u Alberti...

samo sam u "komadu" vidio devet šibenskih jeseni. Nikada prije, a niti poslije nisam na jednom mjestu "sačekao" čak devet jeseni. Kada bih se ove jeseni svratio do nekih šibenskih kafića i restorana pouzdano znam da bi me možda prepoznala jedna osoba. Šibenik i ja se  nismo rastajali preko nišana. Iza staroga doma ondašnje JNA Dario je rekao A BUDALE, E DA SU TI MOŽĐANE VELIKE KO MUDA TI BI BIJO I EROJ I BOGATUN...

perpendikularium

(a ko bi to moga objasnit!)

nije trebalo, fala...

Hvala, dragi moji! Doista mi je najasno šta na ovim stranicama rade neki divni ljudi iz Bahreina, Tajvana, Senegala, Kine, pa čak i Grelanda!!!

Jedan od onih "naših" intelektualaca mi je onomad rekao da sam ja turac od kompjutoraša kad ne razumijem da ljudi okolo planete "njuškaju" sve i ondak slučajno "ubodu" i moju webosklepovinu. Je, oduševilo me to objašnjenje pa sam onda toga intelektualca pozvao da vidi statistike ove stranice. Onda je on rekao da je i to još veća turčina jer danas svaka budala može nacrtati i DaVinčijevu Madonu u dva poteza, a da ko ne bi mogao glupost od ovih brojki i naziva sklepati sa magičnim "cut & paste" za cirka 5 sekundi (po njemu glupa osoba standard) odnosno "in no time" za običnu, tzv. normalnu osobu...

Konačno se nisam emotivno "podigao" na ove umne opservacije. Prvi put u zadnjih 45 godina! Ne, nisu mi proradile -ne daj Bože- nikakve možđane: osjetio sam na najljepši način kako sam ja debelo ograničena spodoba koja doista ne može ništa dokazati (dobar jutar, Kolumbo!) i opet zdravo uživati u ovom webosklepavanju sa popriličnim brojem izuzetnih ljudi.

Možda bih sada i volio reći NIJE TREBALO, ali cijelim bićem ipak pjevam FALA...

Vladimir Kreća, Calgary 2004

Darija nikad više nisam vidio. U medjuvremenu je postao zauzet važnijim poslovima. Nadam se ne toliko da bi bio bez djece ko ja.

Ja se iskreno gadim "eroja" zadnjih 15-16 godina (a i ono "resto", koliko doživim); ipalo je da nisam štof za bogatuna. Jedino mi smeta što ni ona "muda" nikada nisu bila "te" veličine koja bi se dala "pokazati" (valjda "na djelu")...

Dešavalo mi se da gladan i nenaspavan plačem na dokovima Rajne moleći Boga za samo jedan trenutak Šibenika, Na Švarcvaldu sam se smrzavao u starome passatu i ganjao noćne more slikama Kalelarge, Fafarinke, Pigala, pa i Baldekina. U Bratislavi sam rado izlazio na one dosadne i nezaboravne šetnje od Solarisa do Zablaća.

Kada sam -najzad- 1993. negdje pred Božić nazvao Šimeta shvatio sam kako u meni nema ni trunke čovjeka. I, kako je Šime pojasnio, žohari su vrsta koju je on izučavao cijelih dva minuta u osnovnoj školi. I dan-danas mu je žao. Ta dva minuta. Stoga, odjebi sa mog telefona!

Šime nije bio "žohar". Nikada. Ali jest bio -vrlo često- i pijan i "naduvan" (kaže li se to danas NAPUHAN?). Zvali smo ga -misteriozna koincidencija- "kotrljajući".

Nadam se da je i sretan, i trijezan, i dužnostnik, i tata sretne i zdrave djece, i da je veseo i da će poživjeti...

Armand je bio godinama moj radio telegrafist. Na istom brodu. U maloj brodskoj kabini proveli smo popriličan broj godina. Znali smo svaki kamen u Šibeniku i svakog žohara u našem brodskom obroku.

Kada sam pred Božić devedesetpete sav sretan -na krajnjem zapadu Kanade- sa čistim papirima najzad postao vlasnik stare policijske "Impale" najprije sam nazvao Armanda.

Ko ti je dal broj mojega telkača?! Smrdiš mi na SMB! Takvi kao ti su pobili moje frendaće. Odjebi! Ak preživiš javi se da te otjeram u kurac za jedno deset godina!

Šibenik nije kriv šta je mene neka gruba greška sudbine izbacila na njegove ulice. Nekih punih dvadeset godina ja sam više volio Šibenik no sebe. Sada znam da se gradovi ne vole kao ljudi. I da mi grad, ma koji, ma čiji, ma kakvi, NIŠTA ne duguje. U bilo kojem smislu. Ali - ja dugujem sebi puno više no mogu objasniti...

Nakon devet godina Kalgarija Dario se nije javio, Šime je, čujem, poprilično "poslovan" čovjek koji se "usrećuje" na malo sofisticiranije načine no prije. Armand se javio pismom prošloga ljeta. Kaže kako sam ja za njega i dalje "ofca" i da mu je pun kufer i crnih i crvenih, ide mu se vanka da malo vidi i zaradi te da bih ja mogao tu učiniti koji potez. Za njega. Nije komentirao SMB, još manje onih deset godina.

Je, "grčio" sam se jedno dva tjedna. Sam sa sobom. Ponovo propušio lažući onoj svojoj da su me oni pederi kanadjani jopet iznervirali na poslu. "Probudio" sam se oko Božića. Ja i ona moja otišli sami u Radium na kupanje. Znao sam da ćemo nazad i iduće godine. Bez žohara, mudonja i itd...

Ima ozbiljnih indikacija kako su "vjetrovi" sa one strane Atlantika "otoplili" sproću mene. Nikada prije ova stranica nije bila čitana ni izdaleka toliko puno na Balkanu kao u Kanadi... To, samo za sebe, doista ne mora značiti previše. Ali jest - indikacija.

U devet godina Kalgarija ja sam učinio i potrošio sve da svoja lijepa domovinska sjećanja zadržim i rekonstruiram ovdje. Vjerojatno se potajno nadajući nekakvom povratku.

Kanađani su za mene bili žohari isto koliko i ja za njih. Gubio sam poslove na tekućoj traci. Bivao izbacivan i napuštao posao u istom danu. Nikada se nisam ustezao da im pokažem kako sam ja tu što moram i kako mi se gadi što su tako svileno "uljudni" dok mi deru kožu sa glupostima.

"Pribježišta" -bar ona psihološka, ako ne duhovna- sam tražio u društvu tzv. naših ljudi.

Kada mi se "ukazlo" kako ti "naši" ljudi samo liječe svoje komplekse i strahove gledajući agoniju budaletine bez šanse - zatvorio sam vrata. Zbogom "naši" ljudi.  Niti šest mjeseci ranije.

Odjednom sam primjetio da u kući svega više ima - od vremena do mira i odmora. Odjednom sam primjetio da se oko mene pojavio snažan krug uspješnih kanadjana koje ne zanima niti minut moje prošlosti već što ja i kako mogu učiniti SAD...

Ne, glup sam ja, doista glup - nisam ja to isplanirao. Jednostavno se - desilo. I kada se desilo čak i tupanu mojih ograničenosti nije bilo teško razlučiti šta je bolje. Ove devete godine u Kalgariju ja sam doživio PRVO ljeto u mojemu životu bez "drvene filozofije" o balkanskim pravicama, povijestima and ratovima uz večeru, izlet, doručak, kavu...

Najzad - kao potrošena i ofucana žoharčina (barem za Balkan) - ja primjećujem da me moji kanadski sugrađani vide u jednom svjetlu koje sam ja prije odbacivao kao "nemoguće", primjećujem da moja članska karta Calgary Winter Club-a "servira" laskave i ugodne večeri sa prijatnim licima pouzdanih karaktera. Je, pomalo su hladnjikavi ali ih sve više volim jer nema trača, pametovanja, ubjeđivanja i ako ih za deset godina nazovem iz Afganistana apsolutno sam siguran da mi niko od njih neće pomenuti nikakve žohare...

Ne znam ko je kome platio kavu više. I još puno toga. Ne zanima me više. Ovaj svijet koji sam ja pljuvao tupavom uobraženošću balkanskog seljačine široko mi je OPET otvorio vrata. Čak ni ja nisam tako velika budaletina a da ne primjetim šta mi je odabrati.

Kalgari i ja - ma devet nam je godina, tek.......... 

Uell, kao i vazda prije,

sasvim lično & internetično 

iz Kanade od Vašega Vlade.

Povratak na sadržaj www.VladimirKreca.com

This site was last updated 04/26/06