skinuto sa naslovnice 20.11.2006.

pljuc IZA leđa...

*****SHOW must go ON*****

MORAM zapisati: ZBOGOM, Dixie Chicks! To je sada, neki dan nakon izbora, najlakše i najsigurnije. Najzad i ja nešto uradio matemetički. IPAK nije sve to bez neka vraga: ovoga ponedjeljka, 06. Novembra, Dixie Chiks su uživo svirkile i pjevušile ovdi na Sedlo Sajmu, u samu srcu kravograda Kalgarijanskoga! A oni važni izbori su trebali biti sutradan...

Zahvaljujući mojim talibanskošpijunskim i turboliberalnim vibrama ukazala mi se poklonjena karta-dvije za onu ložu sa žderačinom and loklačinom. A i to je bilo MUKTE. Em im tetku proračunatu, nikuj mi nije rekao da taki gosti ne parkiraju javno već na onome lavaletta parkingu đe te oderu za ispod kože. Evo da ću slijedeći put ja njima platti ulaznicu, ložu, ožderavanje and lokanje, a neka ONI platu lakravetta parking! Eto, tolko me to raštimalo: pa za tu vrstu parkinga moš kupti friška mrcedesa! Joj kako sam se raspekmezjo.  Ali NIJE SLUČAJNO – evo da niste znali kako je tzv. obično dnevno parkiranje doli u kravogradu TRICED (brojkama 30) dolarova! Gotovo rezervoar goriva za mojega proždrljiva džipa! Istovremeno ako nećeš da platiš parking i „nasadiš“ se negdje „sa strane“ kazna je DVACETPET (jope brojkama 25) istih tih dolarova. Probo ja. A undak se vrlo brzo odvikao – odvuklo mi auto na sjeverni pol: tako sam se smrzo dok ih nisam našo i isplaćao sve ljepote „treninga“...

Daklem Dixie Chiks u mom kravogradu uoči amerikenjačkih izborova. U ljoži masu pivuše ali i vrancuskijeh konjakova, sircovi ehtra gud&gouda, onaj montrealski pršut i još pokoja stvarčica ALI najbolje: VOTELJE - dublje i šire od olimpijska bazena – slobodno se moš izgubti u tome zlu.

A šta bi, počo žderat. U neka doba. Vjerojatno i prije no šta sam iz lifta ušo u svoju ložu. Ali ovo NIJE bitna činjenica. A kakoš sve to progurat ako ne sa raspoloživom tekućnom. Muzka u liftu i loži ISTA. Nas samo šest u loži. Svi punijeh usta i tek tu i tamo se začuje dubok uzdah da kako je OK, štaviše „nice“. Undak ja po ure po tom otapuhnem pa se složim jjjJessss, žvak, glub, gut...

Ona moja se samo smijulji i nešto gleda kroz onaj velki prozor. Padne i meni na pamet da joj možda neki trubadur ne namiguje ispod toga prozora pa najzad se prišunjam tamo. Uf!, to je bio ŠOKun – (ovdi moram otkrit važnu tajnu – nisam ja baš svaki dan gost u ovim posebnim ložama): doli je bilo grotlo sa masom svijeta, nevjerojatnim svjetlom i meni se učinilo da sve to gledam iz samoga svemira. Tek mi je tada upalilo da smo mi došli na koncert. Ali odmah me zgrčio još jedan ŠOKun – pa mi NIŠTA ne čujemo: ni publiku, ni pjevačove, ništa! I prije no što sam se okrenuo da nekoga priupitnem okuda ta misterija onaj deran šta sa leptir kravatlinom stajaše uz vrata pritisne neki gumbić i ono ogromno staklo samo poče klizit doli...

BUM! Oma sam zaboravjo lokanje i žderu, fascinirala me monumentalna televizija na kraju dvorane (ne vjerujem da sam pomišljao da takav monstrum postoji!), zvuk je bio moćan i čist, neko mi je rekao da je u dvorani barem 10-12 000 duša, a ja sam mislio da ih je barem deset puta više. Odjednom me puklo kako lože nisu moj fah – odozgo ne vidiš ništa do glavnih aktera a niti jedno lice više! Najgore mi je bilo kad sam shvatio da niko od njih dolje ne vide MENEmeee lijepa, debela and konstantno zvakutava i glugutava. Beš ložu! Čak i kad je MUKTE!!!!

Dixie Chiks su tek trebale doći. Teško je bilo povjerovat da je ta sjajna glazba bila samo lokalna predgrupa! Onda su se pogasila sva svjetla i krenuo je onaj film - Dixie Chiks kontrasproću rata i prevare i tako to; pravda, poštenje, kruva za sirotnju i čist –da prostiš- environment. Odaički ki „Bitka na Neretvi“. To me otrijeznilo: heba te pa ta „Bitka na Neretvi“ je bila prvi pravi financijski Obrovac bivše i propale države, a niko ništa nije od nje naučio pa su se –i prije no što je film završio- potrčali jopet tamo klat...

Pomišljam da sam pijan pa me safatala bulazan fuljgaris. Dixie Chiks su majke (njizi tri jemaju SEDAM zdrave dječice!), fantastične kreativke i osobe sa vlastitom kičmom. Onda zastanem, loknem, ždernem – više mi se onaj vilm ne gleda – pa mi se bubreg nastavi kotrljat: evo kad ja činim film od 4 minuta za šugavi www.YOUtube.com  teba mi dva rezervara goriva, šest obroka i još sitnica, PODRAZUMJEVAJUĆI da imam svoje dvije kamare, sebe, snimatelja i –ako zatreba- ber jednoga pomoćnika. Svakako i odgovarajući kompjuterski sklop doma sa dovoljno vremena da se sve to obradi. Daklem NIJE ZA DŽABA. Moj 4 minuta vilm je koštao (računam -+.*?) = VIŠE od večerašnjoga parkinga!!!!

Od svih mojih lijepih riječi i utisaka u oči me bode matematika: Dixie Chiks su BUSINESS! Ovdi niti jedan prdac NIJE SLUČAJAN! Kako sam ja genitalan...

Kada je „puko grom“ i svjetla najzad krenula u svim bojama znao sam da su na sceni. Svaka od njih tri je imala „na sebi“ onu specijalnu kameru tako da je na onome ogromnom platnu bilo lako vidjeti i najmanji njihov potez. Niti dva minuta kasnije buljim u glomazni kontrolni pult na sasvim drugom kraju ogromne dvorane i osim tih kamera i drugih kontrolnih čuda primjećujem povelik broj kompjutorskih monitora: POVEZUJEM – SVAKI kadar je ISTOVJETAN sa njihovim komercijalnim TV video-klipovima. Čak i gegovi, sve, sve do detalja. Počinjem se osjećati sliknuto: nekuj bi rekel da je to ki ovca pred klanje, možda ki kurba pred hebanje, ali u kravogradu SVAKO skidanje je OPASNO PO ŽIVOT – niske tremperaturture, rodijak!

Gledam, sada već buljim. Ne slušam glazbu već „snimam“ publiku. Neki su u „afanu“ ali sve ki pod konac – nejma petardi, nejma baklji i NAJTUŽNIJE nikuj se ne tuče A NIJEDNE BREZOBRAZNE RIČI.., hembeš takvu publiku. Masa crveni i bijeli „stetsona“ na sve strane.., AJME – eno turbana!, nabrojo sam dvacettri!

Onda racjonaliziram – pa to je folk, hebaTIpasĆUNKU, okud ja da se na TO nalipin, da šta su mi stavli u radensku i tako to.  Onda onaj drugi misterJOZIN glas mi se javi – a guzco debela kad si im sluša interview sos Larry King oduševja si se, da vrišta si onoj svojoj kako žemske imaju superstealth mudačne i da jih triba podržat, eto nisu svi amerikancovi kenjci iz MESS-o_potamnije (maznuo kovancu i preuredio je po svome od onega Jona Stewarta)...

Uslijedila je neka balavada i počeli su se palti neki svitci. Izgledalo je ki na rano veče na Sisvete, gori na Mirogoju – puno svića, a svaka sa svetačkim obolom. Sjajile su gori do samoga Boga. Oma sam se oduševjo tim svićama – goru, a ne smrdu. Kažem onoj mojoj bilježi, kupujemo vagun ovi svića! A ona – šuti. PONOVIM već istrižnjen a ona ladno – te tvoje sviće što ne smrdu su – CELULARNI TELEFONI! I „upali“ onaj naš. A nije tribala. Razumjo sam ja to i prije al sam moro provirit a šta ona zna o tome...

Zgovane Čmarkiću, sjetija sam se tebeTE – ti si lipo govorja da se seljačna poznaje po folku i da Lepa Brena jednoč jest Lepa Brena zavavjek. Ti si govorjo da ko sluša narodnjake ne pere noge. A zube nit slučajno. A ja znam neke ljude koji i zube peru. Pa sam ti onomad u našoj zadnjoj and povijesnoj svađi reka da Čmarkićev teorem ne more postojat jerbo se karamDOnot prodaje i u Gornjim Čeprkčićima. Ali – došlo doba da se tvoja teroema proba: pogasiše se svitla i muk zavlada sekundu-dvije duže od vječnosti. Prve note nisam čuo jerbo je izgledalo da je prasnula nuklearna bomba „NOT READY TO MAKE IT NICE“...

Gledalište se i definitivno – izgubilo. Na monstruozno velikom ekranu kao krv na bolno bijelom platnu slijevalo se nešto kao crna od najcrnje tinte. Ogromna dvorana se tresla i podrhtavala. One pomenute turbane nisam više vidio, a i podosta šešira je isparilo po mračnim kutovima gledališta. Sve je disalo ĐORĐE BUŠ, KUŠ!

Svi ti bijednici će sutra zorom nazad na svoja radna mjesta i onda glasati za –u ovom momentu- omraženoga Đoku Grmalja. Ja znam da ta masa nema SVOJEGA mišljenja – 40% gledališta je popunjeno sa biranim kretenima mojega tipa kojima se daje VENTIL i da ih NEKO iz lože „odmjeri“. Već na izlazu iz dvorane će gledati svijetleće i druge reklame da vide a đe je to sutra rasprodaja da uštede koji cent, NIKO se neće usuditi porazgovarati a ZAŠTO su tako sretno pukli 4 minuta na tamo neki „NOT READY TO MAKE IT NICE“...

Svaka mazga TREBA svog jahača. Nije moguće da to Dixie Chiks nisu znali i PRIJE no što su razvukli svoje „nevine“ osmjehe preko 70-metarskog HDTV platna! A onda TO postaje ROBA. I (ili) oružje. Ovisi kako koristiš. KORISTIŠ...

Prosta matemetika običnog građanina najdemokrutskije demokrucije na planeti nema nikakvu dilemu: sa svime se „svojevoljno“ slažeš i veseliš. Jerbo morgidž NEKO treba platiti. A ako imaš dovoljno novca ONDA ne bjesniš jer ih je dosta sa više novca i PUNO više moći. Tu i tamo neke Dixie Chiks pobjegnu šablonu i kažu što morgidž većina i zna i misli i osjeća. Onda one od toga napravu nešto dolarova, gazde zamavaju i narodu i svijetu ETO, IMA SLOBODE! A sve je to, NE oprosti MI – SHOW only.

Zato, ZBOGOM, Dixie Chiks!

Uell, kao i vazda prije,

sasvim lično & internetično 

iz Kanade od Vašega Vlade.

Povratak na sadržaj www.VladimirKreca.com

This site was last updated 11/20/06