pljuc IZA
leđa...
*****SHOW must
go ON*****
MORAM zapisati: ZBOGOM, Dixie Chicks! To je sada, neki
dan nakon izbora, najlakše i najsigurnije. Najzad i ja nešto
uradio matemetički. IPAK nije sve to bez neka vraga: ovoga ponedjeljka,
06. Novembra, Dixie Chiks su uživo svirkile i pjevušile ovdi na Sedlo
Sajmu, u samu srcu kravograda Kalgarijanskoga! A oni važni izbori su
trebali biti sutradan...
Zahvaljujući mojim talibanskošpijunskim i
turboliberalnim vibrama ukazala mi se poklonjena karta-dvije za onu ložu
sa žderačinom and loklačinom. A i to je bilo MUKTE. Em im tetku
proračunatu, nikuj mi nije rekao da taki gosti ne parkiraju javno već na
onome lavaletta parkingu đe te oderu za ispod kože. Evo da ću slijedeći
put ja njima platti ulaznicu, ložu, ožderavanje and lokanje, a neka ONI
platu lakravetta parking! Eto, tolko me to raštimalo: pa za tu vrstu
parkinga moš kupti friška mrcedesa! Joj kako sam se raspekmezjo. Ali
NIJE SLUČAJNO – evo da niste znali kako je tzv. obično dnevno parkiranje
doli u kravogradu TRICED (brojkama 30) dolarova! Gotovo rezervoar goriva
za mojega proždrljiva džipa! Istovremeno ako nećeš da platiš parking i
„nasadiš“ se negdje „sa strane“ kazna je DVACETPET (jope brojkama 25)
istih tih dolarova. Probo ja. A undak se vrlo brzo odvikao – odvuklo mi
auto na sjeverni pol: tako sam se smrzo dok ih nisam našo i isplaćao sve
ljepote „treninga“...
Daklem Dixie Chiks u mom kravogradu uoči amerikenjačkih
izborova. U ljoži masu pivuše ali i vrancuskijeh konjakova, sircovi
ehtra gud&gouda, onaj montrealski pršut i još pokoja stvarčica ALI
najbolje: VOTELJE - dublje i šire od olimpijska bazena – slobodno se moš
izgubti u tome zlu.
A šta bi, počo žderat. U neka doba. Vjerojatno i prije
no šta sam iz lifta ušo u svoju ložu. Ali ovo NIJE bitna činjenica. A
kakoš sve to progurat ako ne sa raspoloživom tekućnom. Muzka u liftu i
loži ISTA. Nas samo šest u loži. Svi punijeh usta i tek tu i tamo se
začuje dubok uzdah da kako je OK, štaviše „nice“. Undak ja po ure po tom
otapuhnem pa se složim jjjJessss, žvak, glub, gut...
Ona moja se samo smijulji i nešto gleda kroz onaj velki
prozor. Padne i meni na pamet da joj možda neki trubadur ne namiguje
ispod toga prozora pa najzad se prišunjam tamo. Uf!, to je bio ŠOKun –
(ovdi moram otkrit važnu tajnu – nisam ja baš svaki dan gost u ovim
posebnim ložama): doli je bilo grotlo sa masom svijeta, nevjerojatnim
svjetlom i meni se učinilo da sve to gledam iz samoga svemira. Tek mi je
tada upalilo da smo mi došli na koncert. Ali odmah me zgrčio još jedan
ŠOKun – pa mi NIŠTA ne čujemo: ni publiku, ni pjevačove, ništa! I prije
no što sam se okrenuo da nekoga priupitnem okuda ta misterija onaj deran
šta sa leptir kravatlinom stajaše uz vrata pritisne neki gumbić i ono
ogromno staklo samo poče klizit doli...
BUM! Oma sam zaboravjo lokanje i žderu, fascinirala me
monumentalna televizija na kraju dvorane (ne vjerujem da sam pomišljao
da takav monstrum postoji!), zvuk je bio moćan i čist, neko mi je rekao
da je u dvorani barem 10-12 000 duša, a ja sam mislio da ih je barem
deset puta više. Odjednom me puklo kako lože nisu moj fah – odozgo ne
vidiš ništa do glavnih aktera a niti jedno lice više! Najgore mi je bilo
kad sam shvatio da niko od njih dolje ne vide MENEmeee lijepa, debela
and konstantno zvakutava i glugutava. Beš ložu! Čak i kad je MUKTE!!!!
Dixie Chiks su tek trebale doći. Teško je bilo
povjerovat da je ta sjajna glazba bila samo lokalna predgrupa! Onda su
se pogasila sva svjetla i krenuo je onaj film - Dixie Chiks kontrasproću
rata i prevare i tako to; pravda, poštenje, kruva za sirotnju i čist –da
prostiš- environment. Odaički ki „Bitka na Neretvi“. To me otrijeznilo:
heba te pa ta „Bitka na Neretvi“ je bila prvi pravi financijski Obrovac
bivše i propale države, a niko ništa nije od nje naučio pa su se –i
prije no što je film završio- potrčali jopet tamo klat...
Pomišljam da sam pijan pa me safatala bulazan fuljgaris.
Dixie Chiks su majke (njizi tri jemaju SEDAM zdrave dječice!),
fantastične kreativke i osobe sa vlastitom kičmom. Onda zastanem,
loknem, ždernem – više mi se onaj vilm ne gleda – pa mi se bubreg
nastavi kotrljat: evo kad ja činim film od 4 minuta za šugavi
www.YOUtube.com teba mi dva rezervara goriva, šest obroka i još
sitnica, PODRAZUMJEVAJUĆI da imam svoje dvije kamare, sebe, snimatelja i
–ako zatreba- ber jednoga pomoćnika. Svakako i odgovarajući kompjuterski
sklop doma sa dovoljno vremena da se sve to obradi. Daklem NIJE ZA
DŽABA. Moj 4 minuta vilm je koštao (računam -+.*?) = VIŠE od
večerašnjoga parkinga!!!!
Od svih mojih lijepih riječi i utisaka u oči me bode
matematika: Dixie Chiks su BUSINESS! Ovdi niti jedan prdac NIJE
SLUČAJAN! Kako sam ja genitalan...
Kada je „puko grom“ i svjetla najzad krenula u svim
bojama znao sam da su na sceni. Svaka od njih tri je imala „na sebi“ onu
specijalnu kameru tako da je na onome ogromnom platnu bilo lako vidjeti
i najmanji njihov potez. Niti dva minuta kasnije buljim u glomazni
kontrolni pult na sasvim drugom kraju ogromne dvorane i osim tih kamera
i drugih kontrolnih čuda primjećujem povelik broj kompjutorskih
monitora: POVEZUJEM – SVAKI kadar je ISTOVJETAN sa njihovim
komercijalnim TV video-klipovima. Čak i gegovi, sve, sve do detalja.
Počinjem se osjećati sliknuto: nekuj bi rekel da je to ki ovca pred
klanje, možda ki kurba pred hebanje, ali u kravogradu SVAKO skidanje je
OPASNO PO ŽIVOT – niske tremperaturture, rodijak!
Gledam, sada već buljim. Ne slušam glazbu već „snimam“
publiku. Neki su u „afanu“ ali sve ki pod konac – nejma petardi, nejma
baklji i NAJTUŽNIJE nikuj se ne tuče A NIJEDNE BREZOBRAZNE RIČI..,
hembeš takvu publiku. Masa crveni i bijeli „stetsona“ na sve strane..,
AJME – eno turbana!, nabrojo sam dvacettri!
Onda racjonaliziram – pa to je folk, hebaTIpasĆUNKU,
okud ja da se na TO nalipin, da šta su mi stavli u radensku i tako to.
Onda onaj drugi misterJOZIN glas mi se javi – a guzco debela kad si im
sluša interview sos Larry King oduševja si se, da vrišta si onoj svojoj
kako žemske imaju superstealth mudačne i da jih triba podržat, eto nisu
svi amerikancovi kenjci iz MESS-o_potamnije (maznuo kovancu i preuredio
je po svome od onega Jona Stewarta)...
Uslijedila je neka balavada i počeli su se palti neki
svitci. Izgledalo je ki na rano veče na Sisvete, gori na Mirogoju – puno
svića, a svaka sa svetačkim obolom. Sjajile su gori do samoga Boga. Oma
sam se oduševjo tim svićama – goru, a ne smrdu. Kažem onoj mojoj
bilježi, kupujemo vagun ovi svića! A ona – šuti. PONOVIM već istrižnjen
a ona ladno – te tvoje sviće što ne smrdu su – CELULARNI TELEFONI! I
„upali“ onaj naš. A nije tribala. Razumjo sam ja to i prije al sam moro
provirit a šta ona zna o tome...
Zgovane Čmarkiću, sjetija sam se tebeTE – ti si lipo
govorja da se seljačna poznaje po folku i da Lepa Brena jednoč jest Lepa
Brena zavavjek. Ti si govorjo da ko sluša narodnjake ne pere noge. A
zube nit slučajno. A ja znam neke ljude koji i zube peru. Pa sam ti
onomad u našoj zadnjoj and povijesnoj svađi reka da Čmarkićev teorem ne
more postojat jerbo se karamDOnot prodaje i u Gornjim Čeprkčićima. Ali –
došlo doba da se tvoja teroema proba: pogasiše se svitla i muk zavlada
sekundu-dvije duže od vječnosti. Prve note nisam čuo jerbo je izgledalo
da je prasnula nuklearna bomba „NOT READY TO MAKE IT NICE“...
Gledalište se i definitivno – izgubilo. Na monstruozno
velikom ekranu kao krv na bolno bijelom platnu slijevalo se nešto kao
crna od najcrnje tinte. Ogromna dvorana se tresla i podrhtavala. One
pomenute turbane nisam više vidio, a i podosta šešira je isparilo po
mračnim kutovima gledališta. Sve je disalo ĐORĐE BUŠ, KUŠ!
Svi ti bijednici će sutra zorom nazad na svoja radna
mjesta i onda glasati za –u ovom momentu- omraženoga Đoku Grmalja. Ja
znam da ta masa nema SVOJEGA mišljenja – 40% gledališta je popunjeno sa
biranim kretenima mojega tipa kojima se daje VENTIL i da ih NEKO iz lože
„odmjeri“. Već na izlazu iz dvorane će gledati svijetleće i druge
reklame da vide a đe je to sutra rasprodaja da uštede koji cent, NIKO se
neće usuditi porazgovarati a ZAŠTO su tako sretno pukli 4 minuta na tamo
neki „NOT READY TO MAKE IT NICE“...
Svaka mazga TREBA svog jahača. Nije moguće da to Dixie
Chiks nisu znali i PRIJE no što su razvukli svoje „nevine“ osmjehe preko
70-metarskog HDTV platna! A onda TO postaje ROBA. I (ili) oružje. Ovisi
kako koristiš. KORISTIŠ...
Prosta matemetika običnog građanina najdemokrutskije
demokrucije na planeti nema nikakvu dilemu: sa svime se „svojevoljno“
slažeš i veseliš. Jerbo morgidž NEKO treba platiti. A ako imaš dovoljno
novca ONDA ne bjesniš jer ih je dosta sa više novca i PUNO više moći. Tu
i tamo neke Dixie Chiks pobjegnu šablonu i kažu što morgidž većina i zna
i misli i osjeća. Onda one od toga napravu nešto dolarova, gazde
zamavaju i narodu i svijetu ETO, IMA SLOBODE! A sve je to, NE oprosti MI
– SHOW only.
Zato, ZBOGOM, Dixie Chiks!