Niko nije mamuran, niko nije financijski "skiknuo", svi su prozori čitavi i skoro je dosadno.

Otpočela je Nova 2004.

Kako smo je proslavili?

Iskustvo iz ranijih godina nas je pripremilo da se nikada ne nadamo ničemu za tzv. Novu godinu.

Na samom početku našega "Kanadovanja" bili smo žrtve nostalgije i pokušali slaviti sa "našim" svijetom.

To je bilo toliko mizerno iskustvo da smo slijedećih pet Novih godina proveli totalno izolirani od svega i svačega što bi moglo barem i mirisati na neke "naše"...

Onda su došli u posjetu (2002.) Eminin otac i majka. Pozvali su nas da 2003. dočekamo s njima u sasvim privatnom okruženju njihova doma.

I - najzad se desila neka ljudska proslava na kakve smo već bili posve zaboravili.

Ove godine, kada smo već bili sigurni da ne mrdamo iz kuće i Emina i Nisvet su nas pozvali da slavimo sa njima. U klubu. Bosanskom.

"Izdavio" sam Nisveta uzduž i poprijeko nastojeći saznati da kakav je to klub, kakvih manijaka i "fiksera" tamo mogu očekivati i kakve sve legitimacije trebam pripremiti za razna dokazivanja, objašnjavanja a i prepucavanja.

Moram priznati da me Nisvet nikada nije "žedna preko vode preveo" ali sam ipak ostao skeptičan - on je sve tako lijepo ispričao da sam ja bio siguran kako to sve - ne postoji.

Ona moja voli Eminu i odmah je "poduprla" ideju da zajedno slavimo. Pa, ako treba, i na Marsu!

Nisam otišao tamo iz ubjedjenja, ali previse dobra nisam ocekivao...

Školska dvorana, skromno uredjenje, čisto i puno djece okolo. Svijet familijaran, na stolovima domaći specijaliteti, u kutu dvorane kompjutor sa pomalo raštimanim "do daske" zvučnicima i - zabava može početi.

Primjećujem samo par pivskih boca i ništa više od alkohola. Svijet pristojan i uravnotežen, gotovo hladan. Da ne svira "gara koja se garila nekada" bio bih sasvim siguran da tu nema "našega" svijeta. Kostimi i garderoba općenito su svjetski, glasovi sasvim umjereni, lica ugladjena kao da smo u operi...

Ha, tu smo - mislio sam - lako je biti fin u 20:00h, vidjeću ja Vas oko ponoći! Izadjem vani da otpalim moju nužnu a nepotrebnu cigaretu. Snijeg počinje, hladnije je i noć se potmulo "zahuktava"...

Ne bih o tome šta sam vidio na parkingu. Nije bilo niti politički, niti nepristojno. Ne mogu niti o onim pomenutim specijalitetima - bilo ih je previše i svi su bili sjajni, a ja ih ne bih znao ovdje nabrojati. Ne bih o kompjutorskoj muzici - možda je i moglo bolje, ali ono šta je bilo pogodilo je "u sridu", a niti jedne "žestoke i zadrte" nije bilo!

Desilo se jednostavno i nenadmašno ljudsko slavlje u kojemu sam najzad uživao.

Prvi put nisam "skraćivao" zabavu zbog posla ili glavobolje u zadnjih gotovo 10 godina!

A, da - gdje sam ja to bio? Kalgari, svakako. "Domaćin" je bio Bošnjački Fudbalski Klub. Pogledajte njihovu internetsku prezentaciju ukoliko Vas zanimaju detalji.

Meni ostaje da im se ponovno najiskrenije zahvalim i čestitam na besprijekornoj organizaciji. Možda u mojemu oduševljenju ima i nešto od Jablanova pisma koji mjesec ranije.

Napiše on meni B.O.B.

A ja njemu, da koji ti je vrag taj tvoj BOB? Znam da smo u srednjoj pomorskoj tamo negdje sredinom sedamdesetih upotrebljavali te skraćenice: Budala Ostaje Budala i itd.

Ondak se on javi meni sa samo tri riječi:

Bosanac Ostaje Bosanac.

Mislim da sam najzad razumio poruku. I - drago mi. Nikad draže...

 Uell, kao i vazda prije,

sasvim lično & internetično