druže majore, kakim!

...35 ljeta kasnije, ali ZVUČI slasnije...

...na faca-ku-ku (oni pišedu FACE BOOK!) Hare iz Sarajva ovjesio četir slike kule Fazlagića. Za doručak sam, očiju mi ovijeh izbuljenih, piJOJ samo jogurt. Ovdašnji, brez surutke; jedna jača kava od jedva litar i pol, a Đoni me nije poštedio jutarnje tjelovježbe. Koju sam odradio bez gunjđanja, spoticanja i „lupanja“ ofucanih bezzubih viceva punjenim pa ispražnjenim guskama iz moje bliže etnocenoze (JOK tražti ovaj riječ vu riječnik!, nejma ga nit na smetištu – tek da Vam spasim vrijeme...).

Viđaš, rodijak, da sam maksuz biJOJ pri sebi kad sam naltiJOJ na Harisove slike odnekuda iz Istočne Ercegovne.

Odma sam osjetio uštipke sa kajmakom na onoj kuli đe se Zuko rahmetli Džumhur tako često i tako moćno volio sa Ercegovnom, Bosnom i cijelim dunjalukom planetarnijem ne štedeći domaće mehke...

Yebesch kadilak! Yebesch „mek“, na toj Zukinoj kuli sam –sa Dariom iz Gabele- bio samo jednom. Nekada. Ima vijekova tomu, ali kad su me pukle Harisove slike sve se složilo ko kec na desetku! Gotovo me spopala neka sramota čwarkožderna, ali –ljudi moji- ko bi sad krivio čwarkove iz pozadine!!!

Haris, HVALA! Tj. FALA, bolan! I maksuz i vazda!! Ostalo ćemo - disati...

Ovo je moje pedeseto ljeto. Životno.

Eto mi pristiglo buljuk čestitki –fala, hvala, danke, spasiba, thank you i itd.- ali je tehnički još jedanaset dana do toga čarobna datuma pa iz (JOŠ!) prve polovine (ima li crnjega samo-hYUmora!?!) svoJOJga života otimam riječi i dojmove koji su preživjeli sud vremena...

Kiše, gotovo one prave londonske, već danima ne posustaju: preko noći je i ledeno i grijanje radi. Kao da se i samo nebo prepalo – da, Vlado ALI kako pedeset!? Otkuda, od kada, KAKO!?!

Blesave kiše! Ovdašnje, krawogradske, kaubojske! Pojma nemaju da su Moje Kiše ostale na jednom Kvrgiću i terasi otela Ruža. Kome drago, može lahko provjeriti, potražiti. Jedino što je Stari most u svemu tome postao – NAJNOVIJI! MLAĐI i od mene!! Ma čuda rade ove nove tehnologije, ideologije, demokracije! A o slobodama da i ne zborim...

Ovih dana ne sabiram sjećanja: oduvjek su bila tu i moje čuđenje i moja djetinjost nisu izgubili ništa sa kosom koja je definitivno pala i čwarkomasom koja je još definitivnije PORASLA: bar nešto da mi poraste!

Paz ovo: na Proizdu bila (valjda je i ostala, nisam provjeravao u medjuvremenu) golaćka plaža. Jedan stari zastavnik, beogradsko kopile koje se nekako uhljebio u ondašnjoj ratnoj mornarici pozovede me –zapravo začika- e, a da li ja uopće imam „muda“ da se „razgaćim i popijem gol golcat piće u ljetnome baru na vrh toga otočića.

Taj smežurani zastavnik koji je sa povišenim vojnim cokulama bio nekih 155 cm nadljudske visine je zapravo sebi kupovao ugodno ljetnje predvečerje sa besplatnim pićem (naime, ja sam plaćao „nastavu“).

I danas sam uvjeren kako su baš ti zastavnici bili najmudriji i najsposobniji ljudi koje sam sreo u JRM, ali – većim dijelom- i u životu. Kao i zastava i oni su bili otirač za sve moćne „faktore“...

Na malom mulu Proizda sam i sreo i upoznao meni legendarnoga Olivera Dragojevića: ka slučajno pristao uz mulo da pokaže friška zubatca. Ali NIJE skinija gaće! Ka ostali pošten svit Proizda...

Malo kasnije na ljetnjem baru sam upoznao moju trenutačnu ljubav i vrlo aromatičnu otočku anižetu. KAKO mi se DESILA Jesenka i koji tjedan kasnije „Bane“, Palača pravde i Okrugljak ni danas ne pokušavam odgonetnuti. Evo i danas u sred ljeta i na kraju svijeta pod ledenim novembarskim kišama kaubojskim ja samo pomislim na sve to i ODMAH mi sve skoči na najugodnijih 29 u hladovini otočke česmine...

A ti meni o kadilacima, tehnologiji, slobodama, demokracijama, ideologiji!? Ma, daj, čovče, nismo mi svi faktori, čimbenici i nekaki businesmanovi – i mi naivni, djetinji, vazda izgubljeni imamo neki kutak česminske ladovine na vječnih plus 29. Certifirano ekološki, ako nikaj drugega...

Istina, svemu na rep NIJE mogao stati nikakav prljavi rat, nit bombe, prijetnje, bjesnila već jedan jedini i jedinstveni – Jablan. 1974. na drugom katu prvoga ulaza studentskoga dormitorija Mornaričke tehničke srednje vojne škole Lora u Splitu.

Ja nemam puno defekata. Ali neki su temeljiti i definitivni. Smrtno opasni. To popodne samo jedan mi je pobjegao iz kontrole i BEZ IKAKVE MISTERIJE našao sam se JEDNOM RUKOM podignut na ladnom zidu navedene sobe, rečenoga objekta...

UfFf!!!, i danas se smrznem kako je to intenzivna emocija bila! A nikakve poezije, ZABOGA ni „lj“ od neke ljubavi: ŽIVOT mi je DOSLOVCE visio u čeličnoj šaci toga Zagora-Te-Neja koji je samo koju godinu kasnije sportsko-takmičarski pomlatio SVE koji su mu se „nacrtali“ na ring...

Nakon par odužih vijekova rastajanja sa životom (heba im I DANAS pas mater jugoslovensku i komunjarsku ZAŠTO KA pošten svijet američki i kenjadski nisu radili draywall /gips/ vengo su svi zidovi bili od ARMIRANA BETONA!!!!!!) – ispustilo me!

Niti psovke, još manje prijetnje.

NIKADA se više nisam našao na zidu! Ma ni danas niti jedna moja SLIKA nije na zidu, eto kako sam zapamtio „lekciju“.

A Jablan? Jablan je NA SVAKOM KORAKU zadnjih triespet ljeta DOKAZAO i POKAZAO kako snaga klade NE valja: on me približio i Bogu i meni samome!

Nekih 25 ljeta se nismo nit čuli nit vidjeli. A onda je izronio na internetu. Užasno sporo tipka i još uvijek ne daje nikakav popust na ringu. Sa tako velikim šakama i još većim srcem evo mi i sad drži kišobran kontra ovih mojih novembarskih kiša u sred ljeta.

Pa ti sad reci da je meni u pedesetoj ledeno! Kako bi moglo bit!?!

Danas gospodin bojnik, a u ona vremena major Ante Č. je bio naš apsolutni šerif. Mene je glatko i po Zakonu iz te mornaričke priče MOGAO eliminirat svakog dana bar desetak puta. A on je na jeftinu vinu eliminirao fiata 850. Svoga. Sa svojim moćnim strategijama! Čovjek koji je doslovce čitao kroz oči i ponašanja stotina mlađahnih mornarčića primjećujući ka brižna mater nevjerovatne detaljčiće NIJE primjetio da pijan ne smije na Kaštelansku cestu...

Ma, ne da nismo idealni – nikada nećemo bit ni blizu ALI ja i ovoga momenta IMAM problema POVJEROVAT kako jedan Ante Č. MOŽE –samo dvi bukare kasnije- sam sebe skršit na vazda opasnoj i prenapučenoj kaštelanskoj cesti...

SASVIM PERSONALNA NOTA: Dragi moj druže gospodine majore bojniče, HVALA TI. Ako ništa drugo Tvoj fiat 850 mi je ZAUVJEK zabranio da i sa čašom jogurta viška NE SJEDAM za upravljač! Niti romobila!! A nije da nisam ODAVNA načinio gotovo svim drumovima planete dobrano više od milijun kilometara.

NAMJERAVAM i SVAKOME preporučam: bez obzira na zakone, države, politike, SVE – NIKADA NITI POD KAPLJU alkohola, droge i sl. NE UPRAVLJAJTE sa bilo kakvom mašinerijom. Čak niti romobilom!

I NE MORATE biti majori, još manje komunisti. Neka Vam je ovo dosadno i poznato ALI, ako Boga znate, nema veće snage no zaustaviti – SEBE!

Hvala, svim srcem, Ante Č. (ovo nije „č“ od tamo neki četnik, dapače!)

Vidiš, kakim I DANAS, druže majore...

Prva vojna vježba nas je u rane jutarnje sate septembra 1974. potjerala od Lore do Marjanske šume. Pod punom vojnom opremom. Teškom.

Svi oznojeni i zadihani zauzeli smo strateško-taktičke položaje, undak je onaj picajzla poručnik od sto godina mladosti Klašnja išo od jednog do jednog do drugog drveta da provjeri kako smo se pripremili za doček dušmana crnoga e kad je sve bilo gotovo naredilo nam da se strmeknemo doli na asfalt da nas postroji, prebroji i potira u marš na Loru.

A mene trčanje, zbunjenost i straj potirali – srat. Što sam uz moje strateško-taktičko drvce oma počeo izvršavat. Ali, stvar se iskomplicirala u pustoj vojnoj opremi: treba se svega toga otarasit dok uopće moš doć u poziciju za „pucanje“...

Oni doli se već postrojili, prebrojili i oće marševat – pa nit po ure je do doručka, gladan svit. A ja u mraku šume marjanske, da prostiš, serem...

Odjednom pukne, ki metak fijukne: Krečo, silazi, nemoj da ti ja dolazim!

Teška srca sam morao to spriječavat: ne dolazite!, druže majore – kakim...

...ništa dramatično, ništa epski, dobro je: tek mi je (uskoro) pedeseta,

Gospodine bojniče, kakim! I danas.

Šta se DOISTA promjenilo, barem meni, ostaje misterija. Ja sam naučio da niko oko mene pojma nema šta je fiat 850, da je Stari most bez ikakva smisla postao MLAĐI od mene i da ispravljanje krive Drine nije nikakav vic već sve teži besmisao razorna bjesnila.., da su oni koji su plakali što su im komunjare ukrale Boga i religiju tog istoga Boga i religiju ISKORISTILI kao kandžiju i..,

JEST, BogaMi – jest: druže majore ja samo kakim. I danas...

Kao i vazda prije,