emajlirana pisma

...istina, stisniga ili samo informacija...

...iz Sanskoga Mosta mi stigla ova dva pisma sa Floride i iz Winipega. Dok sam čekao Prljavog Dragišu sa Novim Čmarcima za pet osobe, a u po' cijene bilo mi dosadno i PROČITAH oba pisma. Bogami, NISAM BACIO to vrijeme...

Dragi naši,

Ne možemo još da konfirmujemo naš dolazak ovog ljeta, ali kako sada stvari stoje, izgleda da ćemo morati kanselovati tikete koje smo bukirali, jer naš ubi morgidž za taun haus što smo kupili. Doduše, za tikete imamo, ali ne možemo skupiti za prezente svima vama, dajdži i ostaloj familiji. A, jebi ga, bez toga ne ide da dolazimo, jer nećemo da nas smatraju za nekakve pankove, kao što su pričali za Seju i njegove kad su svojima donijeli po 100 dolara, kako su fukara i kako ništa nisu uradili u Kanadi. Mi tako nećemo. Jal' dolazimo kô hadžije jal' nikako.

Zato smo se i dogovorili da sejvujemo što možemo više i da sve odložimo za sljedeći vekejšn.

Inače, mi živimo dosta dobro. Ja radim ful tajm i još dva part tajma, a Razija je našla i treći part tajm preko vikenda, ali smo dobro uskladili šihte pa možemo da se vidamo svakog drugog vika. Možda je to malo nezgodno za Džesiku, ali njoj plaćamo dej ker poslije škole, a odatle je uzima bejbisiterka i dovodi kući na spavanje. Ona, iako je mala, konta da mi ovoliko radimo za njeno dobro i da ovako mora sve dok ne otplatimo morgidž.

Svaki fri tajm koristimo da budemo sa njom, pa smo je tako last samer (ili to bješe pretprošlog?) vodili cijeli dan na Grejt Lejks. Kupili smo joj i hot-dog i ajskrim i od tada stalno svima priča kako joj je bilo bjutiful.

Ja imam dosta posla oko taun hausa - katujem travu, čistim atik i nekako ugrabim par sati dnevno da sredujem bejsment jer hoćemo da ga rentamo i tako povećamo inkam. Kao što vidite, da je lako - nije, ali kad je čovjek hard vorker i kad dobro isplanira skedžual, može na sve stići. Ja sam lijepo dotjerao liniju na 130 paunda, pa se neki naši kokuzi odavde šegače da sam se osušio zato što puno radim i spavam samo četir' sata, ali to je samo zato što su oni dželos na mene, a i ne znaju da ja uvijek ugrabim bar 45 minuta slipa u sabveju. Čovjeku više i ne treba, a i to je samo prvih 25-30 godina, dok ne otplatimo morgidž, a poslije ćemo da uživamo. Sve je lako kad imaš svoj target.

Čuo sam da Sejo i ove godine ide za Bosnu. Jebi ga, može mu se kad već deset godina čuči na velferu i još razvozi picu za keš, a žena mu otvorila bjuti salon u stanu pa ove naše guske navalile kô nezdrave na her kat u nje.

Ali, šta im vrijedi kad ne znaju da investuju nego sve spiskaju na putovanja i neke druge stjupid šeme. Zato će sav život biti fukara koja rentuje svoj apartment, a mi imamo properti i sejving akaunt u banci. On stalno mejk fan od mene i priča okolo kako sam ful i ne znam da živim. Ali polako, doće maca na vratanca i njegovog apartmenta! Ja sam već obavijestio Revenju Kanada o njegovim biznisima, pa ću ga pitati kako se živi kad bude počeo plaćati taksu za sve ove godine. A to što on misli kako mi ne znamo da živimo, malo se zajebô!

Skoro svaki satrdej uveče ja i moja Raza popijemo kejs piva - onaj mali od siks. Doduše, ona popije samo jedno zato što mora na najt šift od devet, ali se zato ja rileks i smažem sve ostalo jer u sandej radim tek od osam ujutru. Zato, kad ga vidite, nemojte vjerovati šta priča jer on nije čovjek za rispekt. To je rizon što vam nisam poslao dolare po njemu, jer znam da će reći da sam goljo i da grabim samo za sebe. Vi znate da to nije zbog toga, nego zato što sam temporari šort, ali i to je samo dok ne otplatimo morgidž, prvih 25-30 godina. Poslije ćemo svi uživati.


Pozdravlja vas sve vaš brat

Ibro iz USA

...a onda je stiglo i 

Novo Pismo Bosanca iz Amerike: 2009

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi; izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života.

Uspomene i sjećanje me najviše yebu. Da nije njih, poslije ovih 12 godina provedenih ovdje, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih glup, radio bih od jutra do mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i stedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na put oko svijeta.

Dobio sam novi broj telefona. Yebe me i taj broj pa sam pozurio da ga javim staroj raji širom svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zaključio da bi bilo najbolje da im svima kažem da ih vise neću zvat sa onog starog broja nego sa novog. Yebe me i ta odluka, i stara raja, a yebe me i to što nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj broj. Ima u svakom zlu i malo dobra.

Sve mi smeta. Yebe me sto mi je žena, kako je starija, sve sličnija svojoj mami. Yebe me sto mi djeca neće u Bosnu. Kažu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu. Eto, yebe me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad.

Yebu me i Havaji, jer se i meni yebe za Havaje. Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrošio silne pare i yebe me i to jer sam mogao mirno živjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad yebe i dug. Yebe me i to što mi nije žao para, a kad mi nije žao,
vidim da ću još dugo ostati samo skoro Amerikanac.

Yebe me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam. Zato najradije šutim. Yebe se njih odakle sam ja. Vrućina na Floridi i uragani me pravo yebu. Na plaže ne idem već godinama. Od kad su zabranili pušenje u restoranima, jedem samo kući.

Yebe me što ne mogu pušiti gdje ja hoću, a yebu me i cigare od kojih sve teže dišem.
Yebe me američka unutrašnja i vanjska politika. Yebu me američki predsednik i svi oko njega i do njega. Yebu me visoki porezi, skup benzin i slab odnos dolara prema euru.
Yebu me crnci, Španci, Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika. Yebe me i to što više ne mogu slušati ni našu muziku. Yebe me američka televizija, američki filmovi, a yebu me i naši novi filmovi koji su svi kao, ono, poučni.

Kad mi je teško i kad mi se skupi, idem trošit pare - kupovat. Tako se ovde prazni. Yebe me to što ne znam drugačiji način da se ispraznim, osim da kupujem. Yebe me što više ne pišem i što nemam motiva. Yebe me što osjećam da sam postao glup i što mislim da prije nisam bio. Možda me to najviše yebe.

Svoj stav više nemam. Izvlačim iz sjećanja ono što mi odgovara pa pravim neke teže i zaključke.

Yebe me rat u Bosni. Yebu me priče iz tog rata. Yebu me Srbi, Hrvati i Muslimani, oni sadašnji i prošli. Yebu me priče o herojima, lopovima i političarima iz tog rata. Yebe me rat, a sad me yebe i mir. Yebe me što ništa nije kao prije, što ni ja nisam kao prije, što mi nismo kao prije i yebe me to nije.

Budućnost, sadašnjost i prošlost me opako yebu. Gdje ću biti za godinu ili 5, pojma nemam. Yebe me što ne znam gdje bi. Yebe me što mi se ne ide nazad u Bosnu i što mi se ovde ne ostaje. Yebu me obziri prema sebi i prema drugima. Sadašnjost me razvaljuje, pomiješana sa prošlošću, a ova budućnost čeka iza ćoška da prevagne.

Prije neki dan sam uselio u novu kuću. Na silu priveo dvojicu da mi u lice kažu kako im se kuća svidja. U novoj kući imam i novi broj telefona. Do sad me još niko nije zvao, ali sigurno hoće. Nemaju ljudi vremena i para. Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kažu: ovo je vaš sretan dan, hoćete li novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio?
Yebu me ovi što sve znaju, pa i telefone. Yebe me tehnika. Novi tv ne kupujem. Koristim ovaj star 10 godina. Sumnjam da sad svaki u sebi ima kameru. Yebe me špijuniranje svega što se kreće i živi, a tek da misli... Doduše yebu me i veliki računi za telefon. To dok sam svima javio.

Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapišu na komadić papira. Yebe me i to što svakom Amerikancu moram objašnjavati da su kod nas bolnice i škole bile besplatne i da su nam komarci k'o njihovi, a ne veliki ko rode.

Yebe me što mi ne vjeruju kad im pričam o uspomenama. Toliko su lijepe da je u njih i teško povjerovati. Yebe me i to što me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam više ni sam.
Yebe me nesvjesna laž i svjesna istina. Yebu me bivši gradjani i sadašnji papci. Yebu me njihove životne priče i istorije. Yebe me prostor bivše Jugoslavije sa kojih su ti došli. Yebu me i zemlje koje su nastale na tom prostoru. Yebe me i ujedinjena Evropa. Yebe me Njemačka bez marke i Italija bez lire i Ponte Rosa. Yebu me i Rumunija i Bugarska koje su tu u Evropi.
Yebe me Prag sa svim našim izbjeglicama u njemu. Yebe me što Madjarska i dalje nema mora. Fudbal više ne znam gledati. Yebe me doasadni NBA i glupi bezbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti.
Yebu me i auto dileri u bijelim košuljama i sa velikim znojnim flekama ispod pazuha. Američko školstvo me pravo yebe sa djecom koja uče 6 predmeta cijelu godinu, od kojih čak tri biraju po želji.

To što je Zenica imala 3 pozorišta i 30 dimnjaka me pravo yebe, jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorišta, a kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije čuo za čovjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes. Yebu me i američki homlesi, koje tinejdjeri ubijaju svakodnevno k'o kerove po ulici.
Yebe me i američko pravosudje, gdje ima prava samo onoliko koliko ima para. Yebe me i to što me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osudjivan, pa ih se yebe što i ne govorim engleski.
Yebe me što nema Boema.

Yebu me i rap i djez i bluz. Narkomani svih vrsta me pravo yebu. Yebu me i njihovi doktori, koji će ti do kraja života držat' gips na slomljenoj ruci, samo da bi ti naplaćivali slijedećih 100 godina.
Yebe me americki lazni moral i sto k'o čovjek ne mogu vidjet' ženske gole sise na televiziji.
Yebe me sto moram stalno gledati kako neki pilama sijeku drugima glave. Yebe me ta pila i te sise. Svejedno je.
Yebe me mafija jer je više nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa laptopima u ruci, a ne sa pištoljima. Yeb'o Ameriku bez mafije.
Yebu me izbjeglice svih boja i vrsta. Yebe me njihova nada i priča o Americi kao zemlji gdje možes uspjeti.

Rasizam me pravo yebe. Mrzim sve boje ljudi - od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski rasista. Dedo mi je takodje bio rasista.
Rasizam je nasljedan, a i to me yebe. Yebe me priča o našim kamiondžijama što mlate lovu i pišaju u boce od Gatorada. Yebe me i priča o jednom našem što je bez prekida
radio 72 sata pa onda pao u nesvijest.

Yebu me ovi nasi sto hodaju u trenerkama i sto voze Fordove Mustange. Yebu me i njihovi roditelji, što ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili 2.

Yebu me bosanska djeca što izmedju sebe pričaju engleski, bez akcenta. To što sam ja volio Selimovića me pravo yebe kao i to sto znam napamet puno toga sto je on napisao.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi; izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života.
Dave se i osporavaju neprestano…

...ovo drugo pismo IMA potpuno i pravo ime autora. Sa email adresom. Javio sam se Čovjeku da pitam mogu li vako i tako to. Čekao sam. Jok, ni habera. A maksuz sam pokuš'o.

DakleM MOŽEMO se složiti: ako nikaj drugega, taj Čovac JEST Bosanac!

Idemo dalje,

Kao i vazda prije,