fanfare & tambure...

...polako, stari / ne diraj žice / mojoj gitari puklo je srce / nema brodova, nema mornara / pučinom Ljudskog dolar hara..,

neko je bio, pa ga nema / svjetina grakće TO JE CIJENA / a ja se, eto, ne dam na cijenu: jer, tamo gdje samo odlučuje cijena - Čovjeka NEMA..,

čim se Bogu pomolimo - odlazimo / dolazi cirkus neko viče / e Đoko, Đoko, pogledaj kako se SAD diše..,

polako, stari / ne diraj žice / mojoj gitari puklo je srce / nema brodova, nema mornara / pučinom Ljudskog dolar hara...

... nisam primjetio! Izuzev Hrvatskoga brilijantnog tenisačkog uspjeha. Čak me jedan danas telefonski nazvao a da šta ja šutim dok nam generale hapsu...

A onda je došlo jedno malo pismo iz Beča, dvije fotografije i - sve je dolje ispod predočeno do zadnjega slova.

Srbin je Srbin, pa bio on i milion puta iz Beča, rekao bi moj Mick Shibenick, a ja bih samo dodao ETO GA I NA MOJOJ NASLOVNOJ STRANICI. S tugom svakako, ali i iskrenim ponosom. Nikako kao "nacionalni" već kao veliki ratnik Uma, Duha i Sluha sa monumentalnim pobjedama civilizacijskog i djelom i životom kao nuklearnom vječnom porukom zadriglom Balkanu: Civilizacija NE LEŽI u topuzu!

Gospodo i drugovi...

ZBOGOM ČIKA MILO

Ovih dana (točno 05. decembra, op. V.K.) je u Beču u 83.g. umro poznati austrijski književnik, humanist i publicist Milo Dor.

Čovjek koji  se sam opisivao kao: „Austrijanac, Bečanin, Europejac – srpskog porijekla.“

Na pitanje da li  narodi Europe više cijene razlike ili zajedništvo, odgovara sa: “Nažalost, da! Gledajući nogomet ponekada i to razumijem, pošto i ja čak tada dobijem nacionalne osjećaje! No, buni me to da ljudi nisu svijesni činjenice, da se ustvari svaka nacinalna kultura zasniva na iskustvima drugih kultura. Svi su narodi mnogo toga doprinjeli u stvaranju jedinstvene  europske kulture, koja  ima čak i upliva na američku kulturu, pošto su Amerikanci   potomci europskih useljenika.“

Čitam novine  koje komentarišu njegovu smrt sa naslovima „Doyen europske literature „  „Glas razuma..“ ..“Patriot velikog Beča..“ i sjećam se koliko je pridonio  za razumjevanje  problema balkanskih država kroz svoje političke eseje.

Rodjen je Milo – Milutin Doroslavac 1923.g. u Budimpešti u dobrostojećoj srpskoj liječničkoj porodici iz Banata. Od 1933.g. živi u Beogradu, gdje kao gimnazijalac postaje članom  komunističke mladeži Jugoslavije.

1942.g. hapse ga  Nijemci kao člana pokreta otpora, muče ga šalju u logor, a potom 1943.g. na prisilni rad u Beč, gdje na koncu ostaje do svoje smrti.

Poslije završenog  filozofskog fakulteta postaje član  redakcije literarnog casopisa „Plan.“, a poslije toga  je aktivan i u poznatoj europskoj literaturnoj „Grupi-47“ - Günthera Grassa. Suradnik i osnivač je mnogih literaturnih časopisa u Austriji. Njegov cijeli život je bio pun literature, humanosti i dobrote. Iz tih razloga dobija  Nagradu austrijskih književnika, Zlatni počasni križ  grada Beča za dostignuća u kulturi. Bio je dugogodišnji predsjednik austrijskog PEN-cluba, čiji je i počani predsjednik! Zbog toga je i pokopan u  počasnu grobnicu  grada Beča!

No, čime je to zaslužio romansijer, pripovjedač, esejist, prevodioc i filmski autor?

Počeo je kao književnik i journalist 1949.g.

1952.g. izlazi njegov prvi roman: „Mrtvi na odmoru..“ – autobiografski, koji sa  romanima „Ništa osim sjećanja..“, i „Bijeli grad„ čine trilogiju  „Saga Rajkova..“

Roman „Bijeli grad..“ je takodjer  uspješno obradjen kao film.

Imao sam čast upoznati „čika“ Milu u njegovom „domicilu „Caffe Hummel„ početkom 60-tih. U tradicionalnom sastajalištu  bečkih intelektualaca u 8-om „Bezirku“…….iliti  „po naški“…..rajonu, kotaru….općini!

Pokazao sam mu  tada moje radove iz studentskih časopisa, koji su ga tada oduševili i pomogao mi je  da se uspješno plasiram kao publicist u više časopisa na njemačkom govornom području…. No, nije pomogao on samo meni nego mnogima drugim  perspektivnim mladjim autorima, čija djela je takodjer i prevodio….

Pomogao je kao prevodilac da se Europa upozna sa mnogima  jugoslovenskim autorima. Nakon raspada Jugoslavije, u njegov stan  su ulazili književnici; Hrvati, Srbi, Bosanci, kojima je na svojstven način  požrtvovano pomagao. Često smo se sa njime susretali na raznim književnim diskusijama, kao i privatno u „Našoj knjižari“, g. Ljube-Rubena Weissa, takodjer u njegovom ljubljenom 8-om Bezirku, za koga je bio duboko vezan i čiji je počasni gradjanin bio.

Ljubio je takodjer svim srcem, ljude, prirodu, mentalitet i temperament svoga drugog domicila  Rovinja, kojega slikovito opisa u svojem dokumentarnom filmu.

Prošle godine nakon ljetovanja u njemu gdje je  radio na svome  nedovršenom romanu, reće mi; “ U posljednje vrijeme imam osjećaj da mi je vrijeme vrlo kratko….. i morati ću se požuriti….. Ali, na drugoj strani, čemu ta žurba? Iako sam već napisao veliki dio…. ne znam, za koga, kome??? Većina mojih čitatelja je već odavno umrla……. a mrtvi imaju bekonačno…. strpljenje…..

Ove godine u maju prilikom dodjele  počasne povelje grada Beča, osjećali smo da je oproštaj već blizu. Čika Milo, vidjelo se zdravstveno već oslabljen, čitao je pred punom salom pretežno mladjih ljudi koje je osvajao svojim šarmom, isječke iz svojih pripovjetki, osjećajno, sa sjetom….. Poslije toga ostao je dugo, dugo…….. sa nama u Baru, pušeći par svojih  cigara, koje mu je doktor već davno zabranio… Slušao nas je pažljivo i duhovito komentirao šeretske primjedbe   „dorćolaca“ Slavka Lebedinskog, književnika i Bode Latinovica, glumca…. No svi smo znali da je to posljednji oproštaj sa  čitalačkom publikom…… pa i on sam!

Opraštajući se od Čika Mile, želim izraziti zahvalnost za sve one prelijepe časove, savjeta, razgovora kultiviranih i intelektualnih diskusija i naputaka, koje neću zaboraviti do kraja moga života!

Zbogom, Čika Milo, od svih nas, Tvojih učenika!

Mislim da se smijem zahvaliti i u ime autora ovoga sajta, koji ga je takodjer poznavao! 

U Beču 8.12.2005

Prof. Branko-Josef-Thomann

Hvala, Profesore, na ovim iskrenim i tako toplim Ljudskim riječima. Možda bih rado dodao: stalo je jedno istrošeno tijelo, tek je zaživjelo jedno još uvijek nesagledivo djelo; a poruka svijetu koji sumanuto trči svakim danom će biti snažnija i jača.

Duh jedne kulture jest duh života. Sveopćeg! Milo Dor je neoprostiva i najteža moguća kazna zadriglom bradonji na Terazijama ispod krupnih slova "žice & Srebrenice". Ono što cijela srpska pandurija nije mogla niti spriječiti, još manje liječiti Milo (a i još neki Austrijski Srbi - Konstantinović, Bogdanović....) je kaznio - ŽIVOTOM! Ovi sa "žicama" će već prekosutra biti sramno izbrisani; Milo je tek - POČEO  da živi...

Da, dragi moji, tako to ja vidim i osjećam. Imao sam neku veliku privilegiju da studiram u carskome (a i konjušarskome; kako se ko snašao ili ponašao) Beču koje iskustvo sam pokušao barem dijelom prenijeti u "konjanički" Kalgari. U zadnjih - sada već jedanaest ljeta - uglavnom sam se razbijao o balkanske konjušare koji još uvijek kroje granice i broje gene (o kojima baš sve znaju!); u ovome gradu živi i jedan od doajena (ostavimo sada ime, može me tužiti jer smo oba kanadjanovi, a ovdašnji zakon nalaže da ga moram zamolit za dozvolu da mu ime javno pomenem) jedne od balkanskih književnosti i - NIGDJE ga nema. Vrhunac divljozapadne balkanštine je i ovdje "u se, na se i poda se". Čak i u kadlidlaku!!!

Zamislite onda moje PRIVILEGIJE i zadovoljstva ako se neki od tih "genetičkih" dilbera naljuti i pročita barem dvi rečenice jednoga Dora! Eto, ja NE ratujem sam...

I, ovaj put samo,  nešto različito za kraj ove naslovne stranice.

Zdenko Bošković, profesionalac i pjesnik iz Holandije:

Blagdan

Nešto mi kvari apsolutni mir

osjećaj više a manje hir.

Fasade sive vani nula

Zagreb mi tada uđe u čula.

Na prozoru magla oštar zrak

vrijema za kavu i kolač mak.

Hladna majica na golo tijelo

Biti sad doma o pusta željo

U kraju mom blagdan je sad

Pune su duše srce i grad

U kraju mom vjera je vječna

i ti bi tamo bila sretna

Vreva tramvaja ljudi i šalova

žena samih i što se vole parova.

Na Kaptol idemo paliti svijeće

na Trgu ćemo kupiti cvijeće.

O tako želim ukras i bor

od hladne sobe načinit dom.

Vinom i kruhom gasiti svijeću

za mir u duši i našu sreću

U kraju mom blagdan je sad

Pune su duše srce i grad

U kraju mom vjera je vječna

i ti bi tamo bila sretna

Idemo dalje! Zdenko, HVALA., HVALA Guzi, Tobi, Jablane, Roberte i još mnogima Vama diljem ove sve manje planete koji ste imali razumjevanja kada ja nisam stizao niti obećano, da o drugome i ne govorim. Nikada Vas nisam zaboravio, a sama spoznaja da Vi meni možete toliko toga tolerirati HRANI me motivom života. Ne znam da li sam to ovdje ikad zapisao ALI, bez Vas ovaj krajičak života što mi je ostao bio bi mi gori od onoga Niškoga zatvora 1980te.

Zato ja večeras ne plačem kada mi moj dragi Profesor napiše da je jedan Srbin dobio bolji grob od Mocarta u Beču. Taj Srbin je bio Duh Dobra. Univerzalnog Dobra, a barem za Božić svako od nas bi trebao učiniti neki SVOJ napor u tome pravcu. Možda da baš (barem) prelista neku njegovu knjigu...

Kao i vazda prije,

uz najiskrenije pozdrave