Ožujsko popodne u preriji
...Bože,
pokvari nam telefone...
...nedjelja je i petnaesti, a nije minus ajme meni i
zečevima. Zazvoni telefon: ...znaš ja znam da se znate još iz Šibenika,
eto, baš mi je i mrsko i žao ali mislim da trebaš znati...
Onda - grom: NAŠLI su
Micka Šibenika u parku gore, žena ujutro šetala psa...
Odmah prekinem čovjeka i kažem dolazim, oću da mi to
kažeš "u facu"...
Vozim sav izvan sebe. Nije više ledeno, samo minus šest
i sve se topi ali opakih komada leda na svakoj krivini. Jedva dvadesetak
kilometara da mojega "telfoniste"...
A tamo on kaže e, reko mi Ivo a ja ga pito, on ne zna
detalje.., evo da ću dati prilog ako neko skuplja.., šta ti znaš...
Idem doma, pa ću saznati.
Prevrnem cijeli Internet i najdem "detalje": glavni
gradski dnevnik Calgary Herald osmi marča je objavio:
A homeless man was found dead this morning in a downtown park.
Around 9:50 a.m. today, a citizen was walking their
dog in a small park in the 600 block of 1st Street N.E. and
discovered the body of a man in the bushes.
Police said the man, believed to be about
53-years-old, died overnight in the park.
Foul play is not suspected and the actual cause of
death will be determined by the medical examiner's office, which
will also release the man's identity at a later date.
© Copyright (c) The Calgary Herald
A onda odmah najdem i ovaj članak od deveti marča:
Foul play ruled out in death of 53-year-old
Drmne me GROMOVSKI iako imena nigdje u članku nema!
Onda pozovem moju gospođu pa se skupa pomolimo i
odlučimo poslati sućut njegovoj sestri. Jedinoj osobi od njegove rodbine
kojoj znamo adresu...
Vrlo teško sam to podnio: šta ako sam ja prvi koji
donosi tu strašnu vijest? Šta ako.., i tako miljardama puta u razornom
krugu nemoći i bola...
Onda me zovu. Ovi ovdje. Sada sam nekako glavni jer
se trenutačno saznalo kako baš ja sve znam. Cijela tajna je u tome što
ti koji me zovu NE ČITAJU Calgary Herald. Prava je tajna što ti ljudi -
NE ČITAJU...
Pobjegnem za mojim reponjom van. Mogu šetati,
mobilni sam bacio pod krevet...
Vratim se. Smrznut ali nekako sam disao. Opet idem
na internet da provjerim, MOŽDA sam samo sanjao, pogriješio.., MOŽDA to
ipak nije istina.
Otkrijem
"Knjigu gostiju" za pokojnike: sada NA ŽALOST imam i puno ime i
prezime... Upišem se. Ne volim vidjeti da sam i prvi i jedini.
...i onda šutim, pa opet ne vjerujem. Vani već mrak i približava se
večera. Ona me zove već pola sata, a meni vrijeme - stalo...
Opet lutam po internetu i tražim. Ko zna što. Ali - NAĐEM!!!
Nađem da je sve to IPAK puno drugačije:
mrko
zastrašujuće - čovjek jest mrtav ali svi datumi i sve drugo je daleko od
onoga prvoga!
Šta sad!?, - NISAM POMISLIO! Nekako me pregazio jedan od ovih novijih
tramvaja. Nekako sam otišao i sa brda ZAVIDIM Čovjeku koji je upravo
otišao na vječna lovišta...
...da, kada sam "sletio" nazad opet sam do besmisla iščitavao sve ove
napise, sve detalje i opet sve iznova. Ne mogu ništa objasniti. Najprije
sebi.
Moj crni nikad u jednom dijelu kompjutor je pozamašna nakaza. U svakom
pogledu. Ali - radi uvijek. Čak i ono što ja hoću da radi. Malo sam
VJEROJATNO i nastran. Ali - ja volim svoj kompjutor.
Danas smo obojica i crni i u komadima. Ali smo tu i radimo. Čak i ono
što nam niko nije tražio da uradimo. Primjetio sam da je Robert upravo
poslao YC53.
Profesoru sam rekao da me ništa ne pita. ON je ljubazno i shvatio i
otišao.
Evo se i smrklo. A temperatura je PORASLA! Sada smo na samo minus tri.
Osmoga marta, točnije noći osmoga marta ove godine sa tzv. windchill-om
je bilo skoro minus 40. Ne samo liječnici već i domaća tradicija i
znanje govore da je "prerijska smrt" tiha, slatka i bezbolna.
Osobito na tako beskompromisnoj hladnoći...
Emin je bio prvi koji je rekao da je ljudski pamtiti DOBRO.
Ožujsko popodne u preriji je odavno finilo. Nema zvjezdica na nebu i sve
je sivuljavo.
Davno sam naučio koliki sam dušmanski lišaj bio na časnu krešimirovu
gradu. Nikada mi nije bilo jasno da sam sebi dozvolio slušati bezbrojne
ogade i diskvalifikacij na svoj račun.
Bilo je podugo vremena prje no što sam izašao iz svojih noćnih mora i
prepustio sva moja šibenska sjećanja lokalnoj kanalizaciji.
I opet mi ničeg nije žao i ničeg se ne stidim: dok sam ja ranih
osamdesetih prodatu JNA nazivao kako je zvrjeđivala svi su mi nekako "namigivali",
a istovremeno pominjali kako je tako OPASNO.
Kada sam koncem osamdesetih (1989.) najzad svojom voljom sve to napustio
samo je Dario rekao: sve budale su budale, a opet pari da baš imaju
dupla muda...
Ožujskoga popodneva na preriji ja SAM SA SOBOM iskreno tmulim za jednim
originalnim i fetivin - Šibenčanon...
A ujutro i barem ove neđelje ću i na kolina svoja. Moje gorčine nikada
nisu bile grče, moje ljubavi nikada nisu bile iskrenije i veće.
Ne vjerujem da Vas zanimaju detalji. Čemu?
Mick mi je obeća dvaput mi se na grob posrat ako prvi ode tamo. I ja sam
se - smijao!
Sada se ne smijem.
A sutra, nakon molitve, cijeli dan ću navijat Pattieru, Škendera,
Kalogjeru pa onda dva milijuna puta "Amigo" od Arsena, ajme i onu od
Ujevića "tamo da putujem" i ...
Je, oprostio sam sve ali zaboravio nisam ništa.
Prokleo me neko. Onako baš ozbiljno, a vidi se i djelotvorno. I ja sam
to onda i zavrijedio. Bogu HVALA da sam uvidio kako drugih krivaca osim
mene nema.
Bogu HVALA što sam se sjetio Šibenika kad me "spucala" vijest o Mickovoj
sudbini.
Ostaje mi da zaključim ovaj članak, udahnem i primjetim kako grijanje
još radi. Telefon je pod krevetom. A ja na jedanaestom kolosjeku
šibenska željeznička kolodvora čekam MOJE ožujsko popodne u preriji.
A di ima prerije ima i kauboja. Di je kauboja i neki Vinetu svrati. Samo
me ne pitaj otkuda šibenskom željezničkom kolodvoru JEDANAESTI kolosjek:
MOŽDA bih onda rekao neku nepopularnu o drogi, alkoholu i.., ali, to
doista NIJE za ovo ožujsko popodne u preriji...
Kao i vazda prije,
uz najiskrenije pozdrave
od Vlade iz
Kanade.