gađenje, zgađenje, zAgađenje

...svaki dan - Pakistan!...

Te gdje živim je poprilično okej: iako sam često uljepšavao i preuveličavao (interesantno – UVIJEK pred „našim“ svijetom) uistinu se radi o tipičnom gradskom naselju koje je u doslovce svemu onaj većinski Kalgari. Najkraće i najpoštenije: upoznaš li moju ulicu, upoznao si srce i dušu Kalgarija.

Sada sam na toj adresi već sedmu godinu te od kuće do kuće znam ko tu zapravo živi: imamo čak i jednoga rođenog kalgarijanca! Svi ostali su ovdje došli. Radi se o nekih 200tinjak kuća, 201 nacionalnosti, 205 religija i dvije političke stranke (u realnosti samo jedna „drma“, sve ostalo je ukras i popunjavanje formalne definicije demokracije).

Stvarno odlučivanje i kvaliteta života ovise najprije o količini dolarskih novčanica.

Još nisam sreo nekoga ozbiljnoga koji bi na moju specijalnu nacionalnost i zvučnu diplomu pristao da odriješi kesu i položi svoj novac.

Istovremeno doslovce polupismena postarija čistačica sa kraja moje ulice ovoga je proljeća kupila svojemu sinu moćnoga Hummer-a! Tajna, ako je uopće ima, je poprilično pravocrtna: radeći naporno prvih desetak godina u Kanadi rodila je četvoro djece, novac je vazda kontrolirao muž (Bože moj, KO BI DRUGI!?), a ona je „popunjavala rupe“ e da bi se samo preživjelo. Onda je došlo vrijeme kad se gosn muž nedodirljivi obijesnio, propio, prokockao i konačno ON više nije imao razloga da dođe doma nazad: naime, djecu je trebalo hraniti, kredite plaćati, a njemu je trebao novac za NJEGOV život…

U to doba ona je najzad znala nešto engleskoga i nije mogla izbjeći nuždi a da ne pita šta može (valjda to moderno) DRUŠTVO učiniti za njenu djecu. Bila je spremna na sve, samo za djecu. Njoj samoj više nije bilo do nikakvih muževa, čak nije pomišljala ni šta ni kako s njim: pritisak gologa preživljavanja je bio mašina za mljevenja i mesa i kostiju, a ona je imala samo EGZISTENCIJSKI cilj – da djeca nekako pežive i da im se u životu ne desi ništa slično…

Od njega više nije mogla dobiti ništa, a računi za NJEGOVE dugove su pristizali svaki dan na – NJENU adesu!

Odmah je shvatila da će je to potopiti: novac koji ona nikada nije vidjela, sada je pristizao - sa ne malim kamatama - NJOJ na naplatu.

Umjesto plakanja prošetala se okolo i saznala za „pro bono“ odvjetničke kancelarije. A tu je dobila ključne informacije: odmah se razvesti (iako je tradicionalno i religiozno bila svim bićem kontra toga ODMAH je razumjela na kojoj strani odluke je budućnost njene djece!), naći drugoga „pro bono“ profesionalca za financijska pitanja te razrješiti sve financijske „repove“ bivšega muža, otvoriti njen vlastiti bankovni račun i početi plaćati svoje obaveze REDOVITO i planski.

U školu nije mogla: četvoro djece, od kojih je najstarije bilo tek devet godina, nisu razumjeli scenarij u kojemu mama nije tu kad je oni trebaju. Uglavnom je čistila po kućama. I uvijek je falilo. Vremena i dolara…

Sa jedne strane novac je dobijala uglavnom u gotovini po završenom poslu, da bi - odmah po tome - otkrila kako ona za svoju banku – NE POSTOJI! Naime, novac koji je dobila na ruke te istom u lokalnoj samoposluzi potrošila za hranu i druge potrepštine BANKA nije vidjela i automatski ona nije imala kredita, još manje kreditnoga rejtinga.

Na kraju te prve godine je umalo – BANKROTIRALA!

Opet je MORALA zakucati na nekakva vrata. Ovaj put sa novim problemom i novim pitanjima.

I opet je SVE bilo „na bubnju“, sve, baš sve na samom rubu propasti…

Sada je najzad saznala da nedokumentirani novac „ne postoji“ ALI i da je to nezakonito (utaja poreza) te da osim kreditnih limitacija i vrlo vjerojatnog bankrota „stvar“ uopće nije bezazlena te je može odvest u - zatvor.

Skupila je sve informacije te temeljito prostudirala: nije trebalo nikakve više matematike da shvati kako sa PROSJEČNO deset sati dnevno čišćenja njoj treba barem 3 do 5 godina da stekne nekakav kreditni rejting i najzad se kvalificira da kupi svoju kakvu-takvu kuću i otarasi se barem velike rente…

Te noći je prvi put POMISLILA o nekakvom muškarcu koji radi i ne pije. Odmah se „probudila“: „sveti“ muški nikad više neće dobiti niti šansu da je „šiša“ po njegovom „svetom“ receptu!

Mislila, mislila i smislila: računajem je izbistrila da njenoj familiji dnevni troškovi „jedu“ barem 100tinjak dolara, a povrh svega još je plaćala auto bez kojega nije mogla na posao. Sve skupa, sa desetak sati naporna rada, na kraju SVAKOGA dana ona je bila dužna još nekih i do 50tak dolara.

Odmah je shvatila da će joj uzest djecu ako ne pokrije taj nemilosrdno rastući dug!

Sjetila se nekih drugih žena iz svoje ulice koje su bile iz staroga kraja i kojima je ona tako zavidjela jer su njihovi muževi radili i donosili novac doma. Sjetila se kako joj one nisu mogle pomoć osim rijetko i kradimice dati šta hrane i pokoju „krpu“ za djecu. Bože moj, pa MUŽEVI su SVE kontrolirali.

Iako su njihovi životi – gledano izvana  - bili sasvim OK, ona je bila svjesna koliko toga te iste pokorne žene i vole i žele ali – ne mogu si priuštiti niti u snu! Istovremeno, stojeći uglavnom doma, njihov engleski je bio loš ili nikakav. ALI – znale su čistiti! I bile su pouzdane: ništa razbiti, ništa oštetiti, a nit slučajno ukrast ili posao ne obavit.

Daklem, negdje pred samo svitanje ona je kroz suze radosnice zaključila:

Ako imam deset žena koje rade za mene samo tri sata dnevno svaka i ja im uzmem tri dolara po (njihovom radnom) satu onda ja NE RADIM čišćenje već MANAGEMENT! Kako one nemaju auta onda ih ja vozim i naplatim vožnju po cijeni gradskog autobusa, a one ne moraju čekati, presjedati i snalaziti se koja linija kad i gdje. Taj uslužni dio priče učvršćuje moj odnos sa njima, a meni ipak na kraju dana donese dodatnih i čistih 20tak dolara. Onda, kao registrirana kompanija, ja otpišem svoje troškove i na poreskim olakšicama TOGA ISTOGA dana zabilježim i do 50tak „novih“, a tako slatko POZITIVNIH dolara. Već sutradan, ja mogu kupiti sve alate i pribor za čišćenje na veliko (znatno povoljnija cijena), dodati novih deset žena…

Jedanaest godina kasnije ona svome najstarijem sinu parkira nova Hummera tu ispod moga prozora. Njena kuća je BEZ hipoteke (istinski rijedak slučaj, NIKAKO samo u mojoj ulici), a ona najzad ove godine ide i na pravi godišnji odmor.

Putuje u – Multan. I ništa čudno šta putuje u Multan OSIM da je išla na Havaje „stvar“ biu koštala PET PUTA MANJE!

Ali, ona nije havajka već ponosita pundžabajka.

Takvi su pravi KANADSKI businessman-i…

E, sad, ako zapišem kako je cijela Alberta (Provincija) dva i pol puta veća od bivše i raspadnute Jugoslavije, a CIJELA (Alberta) ima MANJE stanovnika od njena rodna GRADA Multana (za koji ja NIKAD u životu nisam čuo dok mi nije rekla!) onda te, dragi čitaoče ovih redaka, već vidim kako odmahuješ rukom DA, ŠTA JE TO…

Ajde, i ja krkam čwarkove, pa ćemo se složiti (kuku mene da i ovđe guram vodu uzbrdo: ipak sam ja govnjetički balkenjac)..., slažemo se i kvit!

Ipak, barem je meni zanimljivo pomenut da je ta gospoja OSTALA tradicionalna Muslimanka u SVEMU! Njena garderoba i danas ne štrči na ulicama njena rodna Multana! Istovremeno njena praktičnost i poslovnost na ulicama Kalgarija također – ne štrči!!!

No, kad mi je onomad jedan naš svratio da mu prevedem sudske papire od njegova razvoda i hitno se uvrijedio jerbo sam mu ja rekao da ON NIJE uradio što je trebao i da će ga njegova žena ZBOG TOGA KOŠTATI duplo više no je planirao, on je ODMAH vrisnuo kako je mislio da bar meni nije dala (ne bih ŠTA, malo mi muka – od jutros sam kresnuo dvi kile čwaraka; nejmam ti ja nekakvog morala, samo stomačna, drob i tako to)…

Unatoč svemu sam pokušao da ga urazumim i objasnim kako OVDJE ZAKON nešto znači, evo pogledaj ovu Pakistanku iz moje ulice šta je sve ni kriva ni dužna „zaradila“ razvodom, pa se iz praha digla do uspješne i svoje kompanije…

…i tu me „sasjekao“ – koji je tebi, pjeeesniče (ovo je i zvučalo i značilo pljesnivče, ali dao Bog čwaraka, pa to nisam niti treptajem oka primjetio) pičke znaju đe leći treba! Probudi se, lupaš ki pubertetlija, a tolke diplome i pedeset na grbači!!!

Je, dosadan sam sebi: „naguzim se“ za sve te uvrede i profanosti besmislene VJERUJUĆI da bi bar jedan naš mogao primjetiti kako uspješne žene ne moraju automatski biti zlobne kurve, a još puno manje tamo neke „pičke“; PONADAM se da bih mogao bar dobiti šansu da im pokažem moju susjedu i odmah NE dobijem u facu dijagnozu nezreloga, mekanoga, PROMAŠENOG…

I danas se sjećam kako mi je ovaj gorepomenuti rodijak posavjetovao kako ti zabrađeni mudžahedini imaju svoje rupe i ciljeve te da bi ja mogao s njima biti oprezniji jer se nikad ne zna…

Obaška, nije se ustezao naglasiti, jebeš kurve, sve se to kupuje ki krumpir na pijaci…

Čuo sam kasnije kako je za taj „moj“ prijevod PLATIO – svakako na drugom „mjestu“ - ozbiljnih dolara, a nema niti dva tjedna kako me nazvao da me časti jer da sam ja ČOEK KOJI ZNA ŠTA GOVORI.., zahvalio sam jer upravo dobih projekt u Arizoni, a ne znam kad ću biti u gradu…

Svakako sam lagao: nemam nikoga i ništa u Arizoni.

Po glavi mi se vrtio – MULTAN! Listao sam po nekim papirima i otkrio da je Pakistan nuklearna velesila sa 150 miliona duša.., i još puno toga  što našu čovjeku NE SMIJEŠ reći jer OTKUD TI SAD TO!?!

Evo da bih sve što imam mogao staviti na opkladu kako jedan obrazovan Hrvat nema niti ideju koliki je broj uspješnih (barem poslovno) Pakistanki dolarskih multimilijunera (u i izvan Pakistana), a POSEBNO kakav je njihov stvarni uticaj na sveukupni napredak pakistanskog društva i države, kulture…

Ne, nisam postao Musliman! Nit blizu! Ali, ZAR NIJE VRIJEME, da barem primjetimo kako Islam nikako nije jeftin vic iz našega svakodnevnog života/govora, vic kojim se MI sprdamo – SEBI SAMIMA?!

I, dok mi gonjamo komunjare and šugonostalgičare, nastojeći erojske sile Osovine „Uanđelisati“, NAŠE žene monumentalno gube još jedan cijeli rat ovjeravajući time naše demokurčenje do balčaka. Šta pičke znaju!

Kako tamo nekakva istina još ni izbliza nije popularna riječ (baška SADRŽAJ, NAČIN!) nama i dalje ostaje GAĐENJE (prema njima, šta pitaš, rodijak!?), ZGAĐENJE (koje su nam ONI ostavili and nametnili; to ZNA SE!) i ZAGAĐENJE (koje je, Bože moj, nusprodukt NAŠEGA valjda dinamoMIČNOga razvitka….).

Tu gdje živim je poprilično okej. Samo je pomalo drastično i SASVIM NEDISKUTABILNO da ako nemaš dovoljno dolarova moraš naći neko drugo mjesto za disanje i ostale aktvinosti.

Dolarovi kao i čvarci ne rastu u okolnim parkovima! Ali poreski sistem RADI. I ako neka Pakistanka, Englezica il' Bosanka ZARADI sukladno tim pravilima ONDA ona za taj sistem DOISTA predstavlja uspješna businessman-a. Drčnom junaku, pa makar on i brižan muž bio, ako NEKA brezobrazna riječ padne na pamet taj isti sistem ODMAH odreže kesu do bola ili, one samo malo agresivnije pošalje na zatvorsko hlađenje.

Pitam se, pitam: ako ja NISAM nit Muslimanka, još manje feministkinja OTKUD ja onda sve ovo vidim kao ČVRST temeljac i sutra jako čvrste, bogatije i zdrave Kanade…

NAPOMENA: Željo, ako ovo pročitaš ne piši mi kako sam prodana duša i peder: jest da sam premastan, ćelav i ružan ali nisam glup pa da zaboravim onih TVOJIH pedesetak ANONIMNIH emaila. Mislim, dosadno je – il' mi smisli neku novu etiketu ili „sjaši“ već jednom sa tih ružnih pedera. Možda TI se ukaže neki bolji život. TVOJ i za TEBE.

Svima drugima: možete li samo na momenat zamisliti da autor ovoga članka NIJE ciljao da nikoga čak niti eventualno postidi?  Doista, možete li?

Možete li primjetiti da IMA sve naprednija svijeta IZVAN CNNa, Olivuda and McDonaldsa? Ili vas je prpa gole pred Vaše vlastito ogledalce TRIJEZNI stati… 

Kao i vazda prije,