|
|
objavljeno
2004,
gost...
Dražan Gunjača ili, kako ga ja i vidim i osjećam - hrvatski
Gabriel Garcia Markes. Taj kršni sinjanin sa stalnom adresom u Puli,
brilijantni odvjetnik sa iskustvom elektroničkog specijaliste, u svoje
dane i fantastičan sportaš, u ratne dane i ratnik i mirovnik, opet
Ljudina vazda i zauvjek, raste u jednu od najvećih hrvatskih
humanističkih i kulturoloških legendi gotovo ignoriran doma (aktivne
JAVNE prijetnje ubojstvom još nisu "razriješene!) i široko prihvaćen od
šire međunarodne javnosti (u vrlo kratkom razdoblju više od 30-tak
međunarodnih priznanja) na moj osobni ponos i radost danas gostuje na
mojoj naslovnoj stranici sa zapisom čija je "premijera" originalno
objavljena na - TALIJANSKOM!?! 'aj sad reci da ja ne znam nas...
perpendikularium
(a ko bi to moga objasnit!)
ROBERT Marić
Dragi
prijatelju,
Možda ti se
javi jedan moj prijatelj, genijalac, po meni najbolji satiričar
u Hrvatskoj, Robert Marić iz Splita. Izvanredan dalmatinski
humor. Naročito njegov satirički roman BEZ KOLESTEROLA.
Inače,
najebo zbog pisanja...
Poslat ću ti
tu njegovu knjigu. Izvanredan humor. Nakon Smoje, najbolji.
***********
ne, nije mi ovaj gore (istina
malo skraćeni email) poslao Robert Marić. On se javio noćas i
poslao mi izdašan paket fantastičnog materijala kojega u roku
MUNJA natakinjem na ove stranice. Pogledajte rubriku
ORIGINAL INDIVIDUALS i uživajte! "Paket" je vrijedan preko
200 stranica. I sve nešto razmišljam: da se Robert zove Joe
Blowe i da živi u USA on bi već do podne vozio kadilaka, živio u
svojoj kući, popodne bi ga njegova agencija molila da se pojavi
na nekom od "Late Shows" i.., ali Robert je Rvat i živi u Rvacku
a to piscu neulizičkih kvaliteta garantira samo jedno -
najebaće.
Ali - ja ne dam da najebe! Izmedju
ostaloga i sa ovom svjetski izloženom stranicom ja nastojim
pokazati da niti jedan kreativan rad i razmišljanje NISU nikakav
napad. Izuzev na epiku blata, legende besramlja i smeće rata. I
- posebno - balkanoidne uskogrudosti.
Dosta ja, evo Robert Marić, poetski
uvod u štivo najboljeg Hrvatskoga modernog satiričara. (Ma, ja
to SASVIM vjerujem - "mali" je rođen dva praga od starega
Smoje!)
**********
PJESMA SRETNOG INVALIDA
O, tako sam sretan
svaki put
Kad vidim svoga Vođu
na crvenom sagu,
Da bih optrčao svečani
krug u njegovu čast
- Samo da imam noge i
snagu.
A kad ga vidim kako
nebom leti
Onim skupim
zrakoplovom,
Mahao bih mu od sreće
-
- Samo da imam ruke.
O, Vođo moj najdraži,
Kad vidim svu Tvoju
imovinu,
Poljubio bih lentu
tvoju -
- Da mi usne nisu
raznešene.
O, Ti, koji si me
vodio Preko mina i dolina,
A sve to za Lijepu
našu Tvoju
Od sreće bih prdnuo na
sve -
- Da na samom kraju
nisam na
Nagaznu sjeo, bez
guzice ostao.
Samo Ti otvaraj firme
i banke
Uživaj u raskoši i
bogatstvu
Vremena su luda
A ja ću šutjeti
- Jer nemam ni muda.
Robert Marić, Split 2004 |
Ratni
prêt-à-porter
Dražan Gunjača
Prokleti snovi.
Kad te svi ostave na miru, tj. kad snagom volje uvjeriš sebe da ipak
vrijediš više od sjećanja, ona te stignu, obično negdje između 2 i 3
sata ujutro, i onda, potpuno sluđen i beskrajno izgubljen, vrtiš
oznojeno tijelo u krevetu koji više sliči na španjolsku čizmu iz doba
inkvizicije nego na mjesto gdje bi trebao predahnuti od stvarnosti…
Srljaš kroz džungle prošlosti, pokušavajući se probiti na obećavajuće
svjetlo dana… koji ne sviće. I tako se život kotrlja niz oštre,
nazubljene litice za koje ne znaš da li pripadaju snu ili javi. Ili
nijednom od njih, nego postaneš tzv. granični slučaj, ni na nebu ni na
zemlji, zaboravljen i prezren od svih. Nitko te ne želi u svoj svijet.
Ni sveci ni grešnici. A granice između njihovih svjetova, sve i ako
postoje, stalno pomjeraju gore-dolje, uvijek u suprotnom pravcu od
mjesta gdje je ti pokušavaš naći. Tko zna bi li me pustili preko nje
taman i da je nađem.
Nikad se više
nije ratovalo, a nikad teže nije bilo biti ratnik. Čudna neka vremena.
Ispraćaju te s cvijećem i suzama u očima, a dočekuju s psovkama i
proklinjanjima. Isti ljudi. Koji su te i poslali u rat. Što su uopće
očekivali od nas, koje su poslali na front? I što hoće sada od
preživjelih? Ponekad pomislim da su ratovi postali prolazni modni hir
samozvanih kreatora koji nemaju ni minimalnog osjećaja za nijanse modela
kojeg kreiraju. Na brzinu sklepan i nakaradan model brzo dojadi svima,
izađe iz mode i svatko okreće glavu od nas, koji smo samo manekeni bili,
šetali po toj zastrašujućoj životnoj pisti dok je ratni
prêt-à-porter trajao. Nešto su ipak ti sveznajući i svemogući
zemaljski bogovi na određeno vrijeme propustili. Taj model, kad se
jednom stvori, živi svojim životom, neovisno o volji njegovih
prepotentnih stvaralaca koji u svojoj nepogrešivosti, koja im pripada po
definiciji položaja, glume pijanog slona u staklari.
Antiratni
protesti. Jučer sam slučajno zaglavio u jednom od njih. Kad si invalid
ne stigneš se na vrijeme maknuti s puta ni mirovnjacima, a kamoli onim
drugima… Prije rata ih nisam razumio, a sada ih ne podnosim. Zašto? Zato
što svi oni zajedno ne mrze rat koliko ja sam. Što nisu došli na frontu
pa protestirali? Osim toga, pola njih je prije rata bilo za rat, pa kad
je izišao iz mode, sad su protiv njega. Čast iznimkama. Izgubljenim u
vremenu i prostoru kao i ja. Svako na svoj način. I iz svojih razloga.
Kad će ljudi
shvatiti da tragedije ne mogu imati karakter modnih trendova?
A zašto toliko
mrzim rat? Zato što u njemu više nema ni trunke viteštva. Što svi ratuju
protiv svih. Što je mog prijatelja ubila bakica koju je spašavao iz
zapaljene kuće… Od starosti nije mogla stajati na nogama, ali je mogla
držati pušku u rukama. Za pušku u rukama godine nisu važne. Ni spol, ni
vjera, ni boja kože… ništa. Samo ruke i puška. U mojim razapetim snovima
ne proganja me ta puška, nego te stare, drhtave ruke… Ubila ga iz
straha. Ubila bi bilo koga tko bi se tog trenutka pojavio na vratima
zapaljene kuće. Strah nema granica. To je rat. To je ono što spomenuti
kreatori ne razumiju. Nisu nikad vidjeli tu bakicu. S puškom u rukama.
Ni oni koji su nas svojevremeno ispraćali, mašući nam. Teško je to
razumjeti dok ne vidiš. A kad vidiš, onda je već prekasno. Mnogo bolje
je rat ne razumjeti. Ne doživjeti da ti se u lice nasmije i pokaže što
sve i s kakvom lakoćom može napraviti od svakog od nas. I onda onaj
prokleti trenutak duži od vječnosti: osvetiti prijatelja ili ne?
Trenutak koji se svake noći vraća…
Jutro je. Rano. U
6 sati ne radi nijedan kafić gdje bih mogao popiti kavu, osim na jednoj
benzinskoj stanici… U njemu, na malom, priručnom šanku naslonjeni
nekoliko pijanaca koji pokušavaju popiti zadnje piće, nekoliko
drogiranih mladića koji urlaju sam bog zna o čemu i umorna konobarica
koja sve to odsutno i nezainteresirano gleda… Čim me je vidjela kuha
duplu kavu… Redovni gost u ovo doba. U očima joj se zrcali želja da se
dočepa kreveta… Svanuo je još jedan jučerašnji dan. Doživljen.
Proživljen. Svejedno, sve je lakše od noći. Negdje između 2 i 3 sata…
Dražan Gunjača
www.drazangunjaca.net
Uell, kao i vazda
prije,
sasvim lično & internetično
iz
Kanade od Vašega Vlade. |
|