objavljeno  2004,

gost...

Dražan Gunjača ili, kako ga ja i vidim i osjećam - hrvatski Gabriel Garcia Markes. Taj kršni sinjanin sa stalnom adresom u Puli, brilijantni odvjetnik sa iskustvom elektroničkog specijaliste, u svoje dane i fantastičan sportaš, u ratne dane i ratnik i mirovnik, opet Ljudina vazda i zauvjek, raste u jednu od najvećih hrvatskih humanističkih i kulturoloških legendi gotovo ignoriran doma (aktivne JAVNE prijetnje ubojstvom još nisu "razriješene!) i široko prihvaćen od šire međunarodne javnosti (u vrlo kratkom razdoblju više od 30-tak međunarodnih priznanja) na moj osobni ponos i radost danas gostuje na mojoj naslovnoj stranici sa zapisom čija je "premijera" originalno objavljena na - TALIJANSKOM!?! 'aj sad reci da ja ne znam nas...

perpendikularium

(a ko bi to moga objasnit!)

ROBERT Marić

Dragi prijatelju,

Možda ti se javi jedan moj prijatelj, genijalac, po meni najbolji satiričar u Hrvatskoj, Robert Marić iz Splita. Izvanredan dalmatinski humor. Naročito njegov satirički roman BEZ KOLESTEROLA.

Inače, najebo zbog pisanja...

Poslat ću ti tu njegovu knjigu. Izvanredan humor. Nakon Smoje, najbolji.

***********

ne, nije mi ovaj gore (istina malo skraćeni email) poslao Robert Marić. On se javio noćas i poslao mi izdašan paket fantastičnog materijala kojega u roku MUNJA natakinjem na ove stranice. Pogledajte rubriku ORIGINAL INDIVIDUALS i uživajte! "Paket" je vrijedan preko 200 stranica. I sve nešto razmišljam: da se Robert zove Joe Blowe i da živi u USA on bi već do podne vozio kadilaka, živio u svojoj kući, popodne bi ga njegova agencija molila da se pojavi na nekom od "Late Shows" i.., ali Robert je Rvat i živi u Rvacku a to piscu neulizičkih kvaliteta garantira samo jedno - najebaće.

Ali - ja ne dam da najebe! Izmedju ostaloga i sa ovom svjetski izloženom stranicom ja nastojim pokazati da niti jedan kreativan rad i razmišljanje NISU nikakav napad. Izuzev na epiku blata, legende besramlja i smeće rata. I - posebno - balkanoidne uskogrudosti.

Dosta ja, evo Robert Marić, poetski uvod u štivo najboljeg Hrvatskoga modernog satiričara. (Ma, ja to SASVIM vjerujem - "mali" je rođen dva praga od starega Smoje!)

**********

PJESMA SRETNOG INVALIDA

O, tako sam sretan svaki put

Kad vidim svoga Vođu na crvenom sagu,

Da bih optrčao svečani krug u njegovu čast

- Samo da imam noge i snagu.

 

A kad ga vidim kako nebom leti

Onim skupim zrakoplovom,

Mahao bih mu od sreće -

- Samo da imam ruke.

 

O, Vođo moj najdraži,

Kad vidim svu Tvoju imovinu,

Poljubio bih lentu tvoju -

- Da mi usne nisu raznešene. 

 

O, Ti, koji si me vodio Preko mina i dolina,

A sve to za Lijepu našu Tvoju

Od sreće bih prdnuo na sve -

- Da na samom kraju nisam na

Nagaznu sjeo, bez guzice ostao. 

 

Samo Ti otvaraj firme i banke

Uživaj u raskoši i bogatstvu

Vremena su luda

A ja ću šutjeti

- Jer nemam ni muda.

Robert Marić, Split 2004

Ratni prêt-à-porter

Dražan Gunjača

 

     Prokleti snovi. Kad te svi ostave na miru, tj. kad snagom volje uvjeriš sebe da ipak vrijediš više od sjećanja, ona te stignu, obično negdje između 2 i 3 sata ujutro, i onda, potpuno sluđen i beskrajno izgubljen, vrtiš oznojeno tijelo u krevetu koji više sliči na španjolsku čizmu iz doba inkvizicije nego na mjesto gdje bi trebao predahnuti od stvarnosti… Srljaš kroz džungle prošlosti, pokušavajući se probiti na obećavajuće svjetlo dana… koji ne sviće. I tako se život kotrlja niz oštre, nazubljene litice za koje ne znaš da li pripadaju snu ili javi. Ili nijednom od njih, nego postaneš tzv. granični slučaj, ni na nebu ni na zemlji, zaboravljen i prezren od svih. Nitko te ne želi u svoj svijet. Ni sveci ni grešnici. A granice između njihovih svjetova, sve i ako postoje, stalno pomjeraju gore-dolje, uvijek u suprotnom pravcu od mjesta gdje je ti pokušavaš naći. Tko zna bi li me pustili preko nje taman i da je nađem.

     Nikad se više nije ratovalo, a nikad teže nije bilo biti ratnik. Čudna neka vremena. Ispraćaju te s cvijećem i suzama u očima, a dočekuju s psovkama i proklinjanjima. Isti ljudi. Koji su te i poslali u rat. Što su uopće očekivali od nas, koje su poslali na front? I što hoće sada od preživjelih? Ponekad pomislim da su ratovi postali prolazni modni hir samozvanih kreatora koji nemaju ni minimalnog osjećaja za nijanse modela kojeg kreiraju. Na brzinu sklepan i nakaradan model brzo dojadi svima, izađe iz mode i svatko okreće glavu od nas, koji smo samo manekeni bili, šetali po toj zastrašujućoj životnoj pisti dok je ratni prêt-à-porter trajao. Nešto su ipak ti sveznajući i svemogući zemaljski bogovi na određeno vrijeme propustili. Taj model, kad se jednom stvori, živi svojim životom, neovisno o volji njegovih prepotentnih stvaralaca koji u svojoj nepogrešivosti, koja im pripada po definiciji položaja, glume pijanog slona u staklari.

     Antiratni protesti. Jučer sam slučajno zaglavio u jednom od njih. Kad si invalid ne stigneš se na vrijeme maknuti s puta ni mirovnjacima, a kamoli onim drugima… Prije rata ih nisam razumio, a sada ih ne podnosim. Zašto? Zato što svi oni zajedno ne mrze rat koliko ja sam. Što nisu došli na frontu pa protestirali? Osim toga, pola njih je prije rata bilo za rat, pa kad je izišao iz mode, sad su protiv njega. Čast iznimkama. Izgubljenim u vremenu i prostoru kao i ja. Svako na svoj način. I iz svojih razloga.

     Kad će ljudi shvatiti da tragedije ne mogu imati karakter modnih trendova?

     A zašto toliko mrzim rat? Zato što u njemu više nema ni trunke viteštva. Što svi ratuju protiv svih. Što je mog prijatelja ubila bakica koju je spašavao iz zapaljene kuće… Od starosti nije mogla stajati na nogama, ali je mogla držati pušku u rukama. Za pušku u rukama godine nisu važne. Ni spol, ni vjera, ni boja kože… ništa. Samo ruke i puška. U mojim razapetim snovima ne proganja me ta puška, nego te stare, drhtave ruke… Ubila ga iz straha. Ubila bi bilo koga tko bi se tog trenutka pojavio na vratima zapaljene kuće. Strah nema granica. To je rat. To je ono što spomenuti kreatori ne razumiju. Nisu nikad vidjeli tu bakicu. S puškom u rukama. Ni oni koji su nas svojevremeno ispraćali, mašući nam. Teško je to razumjeti dok ne vidiš. A kad vidiš, onda je već prekasno. Mnogo bolje je rat ne razumjeti. Ne doživjeti da ti se u lice nasmije i pokaže što sve i s kakvom lakoćom može napraviti od svakog od nas. I onda onaj prokleti trenutak duži od vječnosti: osvetiti prijatelja ili ne? Trenutak koji se svake noći vraća…

     Jutro je. Rano. U 6 sati ne radi nijedan kafić gdje bih mogao popiti kavu, osim na jednoj benzinskoj stanici… U njemu, na malom, priručnom šanku naslonjeni nekoliko pijanaca koji pokušavaju popiti zadnje piće, nekoliko drogiranih mladića koji urlaju sam bog zna o čemu i umorna konobarica koja sve to odsutno i nezainteresirano gleda… Čim me je vidjela kuha duplu kavu… Redovni gost u ovo doba. U očima joj se zrcali želja da se dočepa kreveta… Svanuo je još jedan jučerašnji dan. Doživljen. Proživljen. Svejedno, sve je lakše od noći. Negdje između 2 i 3 sata…

 Dražan Gunjača

www.drazangunjaca.net

horizontal rule

Uell, kao i vazda prije,

sasvim lično & internetično 

iz Kanade od Vašega Vlade.

Povratak na sadržaj www.VladimirKreca.com

This site was last updated 04/26/06