Sad original:

Please, go home. Sir, it is too late. I'll call taxi, you can't drive in this condition. Thank you! Have a nice night...

Dodajem prijevod komentara livrejisanog vratara koji on nikako nije izrekao uljudno i pompezno otvarajući vrata podebelom bledolikom:

Karamba i karambita, ti crvenokošci ne znaju ništa do vatrene vode! Paraziti jedni koji ne plaćaju poreze!

Korak-dva dalje u glomaznom i odavna zatvorenom salonu luksuznih automobila jedan vrijedni ljudina čisti bezbrojne ćanife. Odjednom se oglasi alarm.

Fatima, jebo te bog, šta je to?!

E, jebi ga Mirza, znaš da se ovdje ne puši! Ne boj se, nas niko neće ukrasti...

Indijanci i Bosanci...

Što se tiče Indijanaca tek ovdje sam naučio da svako njihovo pleme (a ima ih gotovo bezbroj) vrlo rado sebe proglašava PRVIM.

To onda automatski znači moje pleme je bolje od tvoga, mi smo stariji, ljepši, bolji, veći i tako redom do besmisla. Krvavog. Ispravka - ne više krvavog, pijanog...

U stvarnosti Indijanci svih vrsta u monstruozno velikoj Kanadi su raritet. Evo u Kanadi ima više Rumunja, Albanaca i Zimbabveanaca vengo Indijanaca.

Kako naivni svijet voli postavljati neka etička, etnička and humanitarna pitanja to je davno nekada (mislim prije nešto više od dvadesetak ljeta) kanadski parlament donio neke zakone kojima je Indijance zaštitio: oš biti Indijanac, evo ti rezervat; oš biti ki bijelac da se svuda moreš šetati i raditi, odreci se svojega plemena, svih poreskih olakšica i kušaj pobjeći iz rezervata.

A kad i to uspiješ, pa si još i obrazovan, čekaj bolan u redu! Nema u demokraciji povlastica...

Nije da plačem nad Indijancima. Ali me boli stomak. Od demokracije.

Onaj gore pomenuti Mirza poslije ponoći svaki dan zarađuje kruh za svoju brojnu familiju čisteći bezbrojne ćanife u nekom glomaznom auto salonu. Diplomiro pa magistriro u Zagrebu. Do rata "prikupio" sedam patenata. Zajebo se čovjek pa to uradio u fabrici oružja u centralnoj Bosni za ondašnje države.

Ali je bio prvi kad se zapucalo. Naćeralo me da postanem svjestan da sam Bosanac, još i danas kaže baš ko da se nekom ispričava...

Prošo kroz rat i dobro se držo. Ondak došo mir. Dvije-tri godine gledo kako jarani rade šta su do juče radili komesari, a familija mu pati - em fali ovo, em ono...

"Zapuco" tako jednog dana ravno u Kalgari. Ne što je planiro, već što je to bila prva "zelena karta" za van koju je uspio dobiti.

Bosna u srcu, diploma u kuferu i pravac na privremeni rad da se nešto zaradi pa da se vrati i gradi iz početka...

Kad je stigo svi su mu se divili - o kako lijepo, pa vi ste strojarski inžinjer! Imate i magistraturu!! O, čak i vlastite patente!!!

Čovjek sav sretan misli kako ga nikad prije nisu tako voljeli i trebali. Kako nikad prije ljudi oko njega nisu bili tako uzbuđeni i sretni što vide baš obrazovanog i iskusnog stručnjaka. Bio je siguran da je Kanada obećana zemlja i nekako mu je bilo žao onih "zemljaka" koji su se na Kanadu znali i - požaliti.

Nakon tri mjeseca rođak kod kojega je odsjeo  zatražio je stanarinu. Došla je i prva opomena. Prvo za TV pretplatu, onda auto, onda osiguranje...

Odjednom je shvatio da lijepe riječi nisu ništa drugo do najefikasniji način da te skinu sa vrata. Sa rezimea je prvo uklonio one patente, pa radno iskustvo u tvornici oružja, pa magistraturu. Na kraju i fakultet. Posao je dobio kada je sa rezimea uklonio i srednju školu...

Nije da plačem nad Bosancima. Ali me boli stomak. Od demokracije.

A Kanada ima ogromne uši za Al Kaidu u Bosni. "Šećer" na takve "slastice" dodaju i tehnološke sprdnje (spekulacije ovdašnjih novinara oko nesreće kod Mostara) sa Bosanskom industrijom, prometom...

U međuvremenu Indijanci iz Kanade putuju u Evropu. Prodaju đinđuve, ples i predavanja o položaju Indijanaca razbijajući dosadu dokonih Evropljana.

Dixie Chiks praše i dalje pred prepunim dvoranama. U Teksasu ih niko više ne povezuje sa nekom tamo politikom. Niko se više i ne sjeća da su one baš u Evropi rekle kako se stide što imaju za predsjednika države takovoga glupana. U Teksasu to nisu ponovile. Tamo su se izvinule i nastavile pjevati.

A meni fale kiše. Iz neke druge priče...