skinuto sa naslovnice novembra 05. 2008.

internet

...točak UZVRAĆA udarac...

...nisam Vam ispričao kako me uhvatilo u gradskom parku sa psom bez lanca i – poslalo na sud! Na sudu je bilo iznenadjujuće zanimljivo: sutkinja, istinska dama i vrhunski profesionalac, je ljubazno „otvorila karte“ i ponudila mi da joj objasnim ZAŠTO nisam odmah platio i sa kojim ciljem sam zapravo došao na sud.

Najprije sam bio „pristojan“ (čitaj: suzdržan na riječima), a kad me ona „osokolila“ sa nečim što sam ja čuo kao ma, hajde jarane, reci sve šta ti je duši, e tu sam se prihvatio epska pluga retorička i započeo sa –Bože moj, a šta drugo- poviješću: daklem, gospojo suče, JA Vam šećem mojega Turčina (Anatolijski ovčar, briljantan pas!) SVAKI DAN VEĆ ČETIRI LJETA po centralnim parkovima ovoga superlativ-superlativ-ljigavi superlativ i itd., grada...

Uljudno me pogledala izravno u očesa junačka i priupitala da kakav Turčin?

Onda sam je pitao ima li na svojem komjutoru „živ“ internet. Klimnula je glavom, a već nakon „M“ od munje ja sam bio na Đoni na WEBu!

Oduševljeno je pogledala Turčinove slikice i zaključila: kaznu ne možemo izbrisati jer nemate nikakva materijalna dokaza kojim bi prijava službenika na terenu bila dovedena u pitanje. Ja ću Vam ponuditi izbor, Vi odaberite i - ovo je završeno.

Odabrao sam tzv. community work, tj. da odradim kaznu, a ne da platim (radilo se o $350).

Na izlazu sam se prijavio novome sudskom činovniku i dobio masu uputa te odgovarajuće formulare, odrednice i kome da se javim. Svakako, vremenski i na drugi način, sve jasno i precizno određeno i formulirano.

Na izlazu iz supermoderne zgrade kalgarijanskoga suda, koja je u funkciji nit' godinu dana osjetio sam VEEELIKO olakšanje. OK, odradit ću, a nit centa platit! Ajme „deal-a“! Mora bit da sam ja neki Umnjak! Ma, kako mi je samo palo na pamet.., i – itd.

Bio sam ekstra veliki. Nekih dva do dva i pol – minuta...

A onda mi je neki kreštav glas prišapnuo: da li ti uopće imaš ideju šta je to „community work“ i – cijela slikica ružičasta, sa mojom velikom i nepogrešivom personom u glavnoj ulozi, počela je „naginjati“ bojama, well, kanalizacije...

Moj „agent“ za „community work“ je bio klasični JNA desetar. Na prvom telefonskom javljanju. Kada sam testiran na snishodljivost i strpljenje i ona je postala „mekša“: ne moraš prati ćanife na javnim mjestima, mi za finije prijestupnike imamo i pranje posuđa po lokalnim ubožnicama, a ako imaš klaustofobiju onda ćemo te poslati da skupljaš pseće „ostatke“ po nekom od gradskih parkova...

Cijelo vrijeme sam osjećao da me „promatra, pipa“ kako dišem: kao onaj psihijatar, Dr. Carev iz Vojne bolnice u Splitu 1979. ...neposredno prije zatvora...

...uuuuu, koja SJEĆANJA, brrr!

Svakako je uslijedilo i naređenje: u mojoj kancelariji ste sutra, 10:15h!

...i NEKO kaže da je JNA mrtva!?!.., tijelo se jest raspalo, no svi joj zlodusi NIKAD življi nisu bili...

Desilo se da – sve do ovoga zadnjega telefonskoga – mojoj dragoj ništa nisam rekao. A onda sam  - progovorio. Pitala me da šta se izlažem svemu tome!? Onda sam joj rekao kako je to (tih $350) mjesec dana mojih cigara!

Uf, ODMAH sam se – pokajao: pa tu me i ona čekala: darling, ništa lakše, samo ne pušiš mjesec dana i kao da se ništa nije desilo!

Ne dolazi u obzir, progovorila je moja iskonska balkenjčina: ako JA prestanem pušiti KO će onda trošiti puste milijarde dolara za liječit neodgovorne pušače!? Znaš li ti kolika će armija pustih doktora i medicinska osoblja ostat bez posla, a?! Ako ja prestanem pušit znaš li ti koliko stotina miliona dolara MANJE će bit potrošeno na puste naljepnice kontra pušenja i besmislene TV reklame o štetnosti duvana, a, A?!

Ako ja prestanem pušit pa postanem zdraviji, ljepši i mlađi na koga će podobne mame i tate, a i stotine antipušačkih dobrotvora i agencija, upirat prstom i plašiti djecu „kako će završit tako ka ja“...

Čovječe, ako ja prestanem pušit, vratit će se – komunizam! Naime, ČINJENICA je: dok je bilo komunizma ja NISAM pušio! Mi ovdje govorimo o samoj egzistenciji ljudskoga roda: NEKO MORA pušit! U ime kontrakomunizma i ostaloga nereda, razumiš li ti lipa moja, a?!??

Ona već bila – zaspala. Ujutro mi je, uz kavicu frišku, rekla vrlo ljubazno: radi, radi sve šta hoćeš! Da nam svijet ne propadne, da nam se groza komunizma nikad ne povrati...

I – ja se fino obrijao (e, desetari ne vole neobrijene!), uglancao, te pravac na „sastanak“.

A tamo me sačekala starija fina gospoja na ulazu i pitala da hoću li kavicu dok Lorry (britanski –jedno od mogućih značenja u prijevodu-: KAMION), moj „agent“ ne stigne...

Uzmem kavicu, pa i novine – Britanski Daily Express International – zasjednem i pogledam naslovnu stranicu. A tamo doslovce masnim slovima piše: BRITANSKI ZNANSTVENICI OTKRILI HRANU ZA DUGOVJEČNOST, u podnaslovu 20 VRSTA HRANE KOJI GARANTIRAJU 100 GODINA, BAREM!

HembaTE: u čekaonici za prisilni rad ja otkrivam TAJNU stogodišnjaka! Ajme, a jutro je: i Bog zna da sam pio običnu VULGARIS kavu.., sa tek nešto malo VULGARIS meda, istina brazilskoga, ali, hebyGa, taj je u „Costco-u“ najjeftiniji...

...povučem iz džepa onu kutiju iz koje vadim pušeće štapiće ISTOM ona ljubazna gospoja starija sa recepcije opali me NUKLEARNIM POGLEDOM br. 34754  OPROSTITE GOSPOJO, NIKAD NEĆU POVUĆ IZ DŽEPA ŠTO SAD POVUKOH!, a u sebi provjeravam: da, to su one moje iste cigarete šta već „duvanim“ desetak ljeta.., dakle NISAM „duvao“ neke „razigranije“ travke...

I Britanski Daily Express International mi se SPRDA. Sa NASLOVNE STRANICE! Oni NE MISLE da ja NISAM ameba: oni to ZNAJU...

Dabogda SVAKI od njih jeo tih 20 vrsta hrane. Slijedećih stotinu ljeta. A onda –kad postanu svesretni metuzalemi- neka im na volju da izeberu. Neki bolji meni...

Gospoja Lorry se pojavila ka – bajka: nježno, uljudno.., gotovo ljigavo... Nisam pomislio ništa: probao sam ja u životu originalnijih derikoža. I svi su bili ekstra fini i ekstra „meki“ samo korak prije no te nataknu da ti oči lansiraju u nebesa. Od muke, zakaj POMIŠLJAŠ od nečeg drugog!

Ne bih kakva joj je kancelarija, ZGODNIJE je napomenuti da je ona suvlasnik sasvim privatne agencije koju država masno plaća da vode računa o kostima ološa koji joj, evo, sjedi preko stola samo. A na tome stolu divne Tim Hortons krafne... Je, ne na samo jednom mjestu...

Umnjački poviri u one moje papire i prije se dohvatila svojega kompjutora provjeri službenim glasom: Vi ste Valdumr Krejka?

...DUMnemTi u dumalo! Sa kejKREjkaka!

Jok, nisam to nit pomislio – ove aždaje čitaju misli. To znam iz iskustva. Dugoročna. I – bolna. Zato sam se uljudno „utoplio“ i skratio moju besjedu na ljubazno i jasno YES.

Ona je već muljala nešto na svom kompjutoru. Ja sam mislio kako provjerava moj „fajl“ u sudskoj kartoteci ili tako nešto, pa sam uljudno šutao i čekao slijedeće pitanje.

U neko vrijeme se nasmijala i okrenula ekran prema meni gotovo zlokobno likujući: pa Vaše ime u „Google“ kazuje SVE!

Istom je otvorila ovu moju personalnu stranicu. Svidio joj se Robertov roza šešir, pa se nekako raznježila: Vaš partner ima „bold taste“!

Valjda sam – zinuo. U nevjerici...

Ne znam šta se desilo. Ni danas ne znam šta se desilo. U toj od vječnosti duže sekunde. Ali sam PANIČNO držao rubove stolice ko kod onoga mesar-zubara onomad: ako mrdnem, MRDNEM nayebo sam i epski i YUnački! Samo mi je to bilo u glavi. Nemalenoj...

Ne znam šta je ona iz svega toga zaključila. Povukla je par poteza po onim papirima i slavodobitno mi priopćila da vako fina čovika ne može slat po ćanifama pa me šalje da radim na otpadu elektroničkoga materijala. Četiri dana. Kad završim MORAM se odmah javiti njenoj milosti. I ona će mi potpisati čarobni „release form“. Nema više, doviđenja.

Vani je bio predivan jesenji dan, prelijepi tusti gradski gavranovi su pjevušili sa tek ogoljenih grančina zapuštenih gradskih platana. Promet je bio u masnu kaosu i sve svjetske budaletine su dodavale gas za u besmisleno. Ja sam sjedio u svome autu sa svojom pjesmom i vremenom do sutra da nekud stignem. Bajka...

Sutradan rano ujutro morao sam u prevrtanje elektroničnoga otpada...

A tamo me čekao jedan briljantan – Zeničanin! Hvala mu na pomoći da tu noćnu moru nekako i izdržim.

Drugoga dana rovanja po elektroničkom otpadu (jasnije govoreći: smeću) otkrio sam da oni to – prodaju! Malo državi, malo državama (od Konga do Afganistana, DOSLOVCE!), nešto i onim kompanijama koje DOISTA recikliraju „sekundarne sirovine“, a ponajviše, KAD GOD SE MOŽE, sasvim privatno i direktno: 'oš rodijak korišten laptop, monitor ili štagod već, daj KEŠ i nosi...

Trećega dana sam otkrio da je vlasnik cijela „procesa, rada & objekta“ jedan Umnjački desetar iz Čolićeve – Breze!

Palo mi na pamet da „propustim“ njegovo ime kroz gorepomenuti „Google“...

...tamo je pisalo da je on po zanimanju DIREKTOR. Koji je u Kanadu stigao iz Indije. Na jednom forumu (internetskom) sam našao njegovo ime u „sazviježđu“ – Srebrenice. Jest, one iste Srebrenice bez koje „pjesnik & bolesnik“ ne bi NIKAD dobili besplatnu kartu za Haag...

Bože moj, internet je zagUljena stvar: čovjek svašta može nać', u svašta čak i povjerovat...

Ipak, ovaj deran šta mo je pomogao da sve to izdržim jest Musliman iz Zenice. Ovaj gospon direktor me je vidio samo dva puta i masno se trudio da mi gurne kažiprst „u facu“.., mada se nije spuštao „na moju razinu“ nekako je na „štirkano“ ćoškastom engleskom procijedio I'm Boyan...

Četvrtoga dana sam „zakopao“ malo dublje po Internetu i otkrio kako „dvojac“ – NIJE SAM...

Otprije ZNAM da Interpol i Internet imaju problema. Da se međusobno i prepoznaYU...

Moja pokojna mama mi je davno prije ikakva Interneta zborila kako, valjda, vuk vuka ne štuka, a riba (JOJpet, valjda!, SITNA) ribi grize rep i takoTe bayke...

Evo sam se smanta pa ću radije napast Roberta da koji mu je turac bio da si natakne ROZA šešir. Na mojoj, MOJOJ naslovnici!

Bilo bi masivno glupo, RAZORNO i glupo da sad YA postavljam neka druga pitanja: NEKO bi se zabrinuo da OTKUD ja SAD „rovarim“ i da KO me plaća šta ljudima (uf, ovdje me ovo „ljudima“ baš BOLI! Boli i smeta!), profesionalcima i tako to NAMEĆEM neke nebuloze...

...kažu da je TOČAK (okrugla tvorevina koja sa manje rada proizvodi više efekta, transporta ili tako to) otkriven SLUČAJNO. I davno, vrlo davno. A maksuz se koristi NAMJERNO.

Ako isključimo MOJU nebulozu o Internetu & Interpolu, ČINJENICA je da niti jedna država na planeti NEMA zakon kontra točka! Naime isti MOGU koristiti i kriminalcovi i oni koji to nisu!

A točak, točak uzvraća udarac...

...meni je jasno: i kada se probudim – kava. Vulgaris...

Kao i vazda prije,

uz najiskrenije pozdrave

od Vlade iz Kanade.

Povratak na sadržaj www.VladimirKreca.com

This site was last updated 11/05/08