internet
...točak UZVRAĆA
udarac...
...nisam
Vam ispričao kako me uhvatilo u gradskom parku sa psom bez lanca i –
poslalo na sud! Na sudu je bilo iznenadjujuće zanimljivo: sutkinja,
istinska dama i vrhunski profesionalac, je ljubazno „otvorila karte“ i
ponudila mi da joj objasnim ZAŠTO nisam odmah platio i sa kojim ciljem
sam zapravo došao na sud.
Najprije sam bio „pristojan“ (čitaj: suzdržan na
riječima), a kad me ona „osokolila“ sa nečim što sam ja čuo kao ma,
hajde jarane, reci sve šta ti je duši, e tu sam se prihvatio epska
pluga retorička i započeo sa –Bože moj, a šta drugo- poviješću: daklem,
gospojo suče, JA Vam šećem mojega Turčina (Anatolijski ovčar, briljantan
pas!) SVAKI DAN VEĆ ČETIRI LJETA po centralnim parkovima ovoga
superlativ-superlativ-ljigavi superlativ i itd., grada...
Uljudno me pogledala izravno u očesa junačka i
priupitala da kakav Turčin?
Onda sam je pitao ima li na svojem komjutoru „živ“
internet. Klimnula je glavom, a već nakon „M“ od munje ja sam bio na
Đoni na WEBu!
Oduševljeno je pogledala Turčinove slikice i zaključila:
kaznu ne možemo izbrisati jer nemate nikakva materijalna dokaza kojim bi
prijava službenika na terenu bila dovedena u pitanje. Ja ću Vam ponuditi
izbor, Vi odaberite i - ovo je završeno.
Odabrao sam tzv. community work, tj. da odradim kaznu, a
ne da platim (radilo se o $350).
Na izlazu sam se prijavio novome sudskom činovniku i
dobio masu uputa te odgovarajuće formulare, odrednice i kome da se
javim. Svakako, vremenski i na drugi način, sve jasno i precizno
određeno i formulirano.
Na izlazu iz supermoderne zgrade kalgarijanskoga suda,
koja je u funkciji nit' godinu dana osjetio sam VEEELIKO olakšanje. OK,
odradit ću, a nit centa platit! Ajme „deal-a“! Mora bit da sam ja neki
Umnjak! Ma, kako mi je samo palo na pamet.., i – itd.
Bio sam ekstra veliki. Nekih dva do dva i pol –
minuta...
A onda mi je neki kreštav glas prišapnuo: da li ti uopće
imaš ideju šta je to „community work“ i – cijela slikica ružičasta, sa
mojom velikom i nepogrešivom personom u glavnoj ulozi, počela je
„naginjati“ bojama, well, kanalizacije...
Moj „agent“ za „community work“ je bio klasični JNA
desetar. Na prvom telefonskom javljanju. Kada sam testiran na
snishodljivost i strpljenje i ona je postala „mekša“: ne moraš prati
ćanife na javnim mjestima, mi za finije prijestupnike imamo i pranje
posuđa po lokalnim ubožnicama, a ako imaš klaustofobiju onda ćemo te
poslati da skupljaš pseće „ostatke“ po nekom od gradskih parkova...
Cijelo vrijeme sam osjećao da me „promatra, pipa“ kako
dišem: kao onaj psihijatar, Dr. Carev iz Vojne bolnice u Splitu 1979.
...neposredno prije zatvora...
...uuuuu, koja SJEĆANJA, brrr!
Svakako je uslijedilo i naređenje: u mojoj kancelariji
ste sutra, 10:15h!
...i NEKO kaže da je JNA mrtva!?!.., tijelo se jest
raspalo, no svi joj zlodusi NIKAD življi nisu bili...
Desilo se da – sve do ovoga zadnjega telefonskoga –
mojoj dragoj ništa nisam rekao. A onda sam - progovorio. Pitala me da
šta se izlažem svemu tome!? Onda sam joj rekao kako je to (tih $350)
mjesec dana mojih cigara!
Uf, ODMAH sam se – pokajao: pa tu me i ona čekala:
darling, ništa lakše, samo ne pušiš mjesec dana i kao da se ništa nije
desilo!
Ne dolazi u obzir, progovorila je moja iskonska
balkenjčina: ako JA prestanem pušiti KO će onda trošiti puste milijarde
dolara za liječit neodgovorne pušače!? Znaš li ti kolika će armija
pustih doktora i medicinska osoblja ostat bez posla, a?! Ako ja
prestanem pušit znaš li ti koliko stotina miliona dolara MANJE će bit
potrošeno na puste naljepnice kontra pušenja i besmislene TV reklame o
štetnosti duvana, a, A?!
Ako ja prestanem pušit pa postanem zdraviji, ljepši i
mlađi na koga će podobne mame i tate, a i stotine antipušačkih
dobrotvora i agencija, upirat prstom i plašiti djecu „kako će završit
tako ka ja“...
Čovječe, ako ja prestanem pušit, vratit će se –
komunizam! Naime, ČINJENICA je: dok je bilo komunizma ja NISAM pušio! Mi
ovdje govorimo o samoj egzistenciji ljudskoga roda: NEKO MORA pušit! U
ime kontrakomunizma i ostaloga nereda, razumiš li ti lipa moja, a?!??
Ona već bila – zaspala. Ujutro mi je, uz kavicu frišku,
rekla vrlo ljubazno: radi, radi sve šta hoćeš! Da nam svijet ne
propadne, da nam se groza komunizma nikad ne povrati...
I – ja se fino obrijao (e, desetari ne vole
neobrijene!), uglancao, te pravac na „sastanak“.
A tamo me sačekala starija fina gospoja na ulazu i
pitala da hoću li kavicu dok Lorry (britanski –jedno od mogućih značenja
u prijevodu-: KAMION), moj „agent“ ne stigne...
Uzmem kavicu, pa i novine – Britanski Daily Express
International – zasjednem i pogledam naslovnu stranicu. A tamo doslovce
masnim slovima piše: BRITANSKI ZNANSTVENICI OTKRILI HRANU ZA
DUGOVJEČNOST, u podnaslovu 20 VRSTA HRANE KOJI GARANTIRAJU 100 GODINA,
BAREM!
HembaTE: u čekaonici za prisilni rad ja otkrivam TAJNU
stogodišnjaka! Ajme, a jutro je: i Bog zna da sam pio običnu VULGARIS
kavu.., sa tek nešto malo VULGARIS meda, istina brazilskoga, ali,
hebyGa, taj je u „Costco-u“ najjeftiniji...
...povučem iz džepa onu kutiju iz koje vadim pušeće
štapiće ISTOM ona ljubazna gospoja starija sa recepcije opali me
NUKLEARNIM POGLEDOM br. 34754 OPROSTITE GOSPOJO, NIKAD NEĆU POVUĆ IZ
DŽEPA ŠTO SAD POVUKOH!, a u sebi provjeravam: da, to su one moje iste
cigarete šta već „duvanim“ desetak ljeta.., dakle NISAM „duvao“ neke
„razigranije“ travke...
I Britanski Daily Express International mi se SPRDA. Sa
NASLOVNE STRANICE! Oni NE MISLE da ja NISAM ameba: oni to ZNAJU...
Dabogda SVAKI od njih jeo tih 20 vrsta hrane. Slijedećih
stotinu ljeta. A onda –kad postanu svesretni metuzalemi- neka im na
volju da izeberu. Neki bolji meni...
Gospoja Lorry se pojavila ka – bajka: nježno, uljudno..,
gotovo ljigavo... Nisam pomislio ništa: probao sam ja u životu
originalnijih derikoža. I svi su bili ekstra fini i ekstra „meki“ samo
korak prije no te nataknu da ti oči lansiraju u nebesa. Od muke, zakaj
POMIŠLJAŠ od nečeg drugog!
Ne bih kakva joj je kancelarija, ZGODNIJE je napomenuti
da je ona suvlasnik sasvim privatne agencije koju država masno plaća da
vode računa o kostima ološa koji joj, evo, sjedi preko stola samo. A na
tome stolu divne Tim Hortons krafne... Je, ne na samo jednom mjestu...
Umnjački poviri u one moje papire i prije se dohvatila
svojega kompjutora provjeri službenim glasom: Vi ste Valdumr Krejka?
...DUMnemTi u dumalo! Sa kejKREjkaka!
Jok, nisam to nit pomislio – ove aždaje čitaju misli. To
znam iz iskustva. Dugoročna. I – bolna. Zato sam se uljudno „utoplio“ i
skratio moju besjedu na ljubazno i jasno YES.
Ona je već muljala nešto na svom kompjutoru. Ja sam
mislio kako provjerava moj „fajl“ u sudskoj kartoteci ili tako nešto, pa
sam uljudno šutao i čekao slijedeće pitanje.
U neko vrijeme se nasmijala i okrenula ekran prema meni
gotovo zlokobno likujući: pa Vaše ime u „Google“ kazuje SVE!
Istom je otvorila ovu moju personalnu stranicu. Svidio
joj se Robertov roza šešir, pa se nekako raznježila: Vaš partner ima
„bold taste“!
Valjda sam – zinuo. U nevjerici...
Ne znam šta se desilo. Ni danas ne znam šta se desilo. U
toj od vječnosti duže sekunde. Ali sam PANIČNO držao rubove stolice ko
kod onoga mesar-zubara onomad: ako mrdnem, MRDNEM nayebo sam i epski i
YUnački! Samo mi je to bilo u glavi. Nemalenoj...
Ne znam šta je ona iz svega toga zaključila. Povukla je
par poteza po onim papirima i slavodobitno mi priopćila da vako fina
čovika ne može slat po ćanifama pa me šalje da radim na otpadu
elektroničkoga materijala. Četiri dana. Kad završim MORAM se odmah
javiti njenoj milosti. I ona će mi potpisati čarobni „release form“.
Nema više, doviđenja.
Vani je bio predivan jesenji dan, prelijepi tusti
gradski gavranovi su pjevušili sa tek ogoljenih grančina zapuštenih
gradskih platana. Promet je bio u masnu kaosu i sve svjetske budaletine
su dodavale gas za u besmisleno. Ja sam sjedio u svome autu sa svojom
pjesmom i vremenom do sutra da nekud stignem. Bajka...
Sutradan rano ujutro morao sam u prevrtanje
elektroničnoga otpada...
A tamo me čekao jedan briljantan – Zeničanin! Hvala mu
na pomoći da tu noćnu moru nekako i izdržim.
Drugoga dana rovanja po elektroničkom otpadu (jasnije
govoreći: smeću) otkrio sam da oni to – prodaju! Malo državi, malo
državama (od Konga do Afganistana, DOSLOVCE!), nešto i onim kompanijama
koje DOISTA recikliraju „sekundarne sirovine“, a ponajviše, KAD GOD SE
MOŽE, sasvim privatno i direktno: 'oš rodijak korišten laptop, monitor
ili štagod već, daj KEŠ i nosi...
Trećega dana sam otkrio da je vlasnik cijela „procesa,
rada & objekta“ jedan Umnjački desetar iz Čolićeve – Breze!
Palo mi na pamet da „propustim“ njegovo ime kroz
gorepomenuti „Google“...
...tamo je pisalo da je on po zanimanju DIREKTOR. Koji
je u Kanadu stigao iz Indije. Na jednom forumu (internetskom) sam našao
njegovo ime u „sazviježđu“ – Srebrenice. Jest, one iste Srebrenice bez
koje „pjesnik & bolesnik“ ne bi NIKAD dobili besplatnu kartu za Haag...
Bože moj, internet je zagUljena stvar: čovjek svašta
može nać', u svašta čak i povjerovat...
Ipak, ovaj deran šta mo je pomogao da sve to izdržim
jest Musliman iz Zenice. Ovaj gospon direktor me je vidio samo dva puta
i masno se trudio da mi gurne kažiprst „u facu“.., mada se nije spuštao
„na moju razinu“ nekako je na „štirkano“ ćoškastom engleskom procijedio
I'm Boyan...
Četvrtoga dana sam „zakopao“ malo dublje po Internetu i
otkrio kako „dvojac“ – NIJE SAM...
Otprije ZNAM da Interpol i Internet imaju problema. Da
se međusobno i prepoznaYU...
Moja pokojna mama mi je davno prije ikakva Interneta
zborila kako, valjda, vuk vuka ne štuka, a riba (JOJpet, valjda!, SITNA)
ribi grize rep i takoTe bayke...
Evo sam se smanta pa ću radije napast Roberta da koji mu
je turac bio da si natakne ROZA šešir. Na mojoj, MOJOJ naslovnici!
Bilo bi masivno glupo, RAZORNO i glupo da sad YA
postavljam neka druga pitanja: NEKO bi se zabrinuo da OTKUD ja SAD
„rovarim“ i da KO me plaća šta ljudima (uf, ovdje me ovo „ljudima“ baš
BOLI! Boli i smeta!), profesionalcima i tako to NAMEĆEM neke nebuloze...
...kažu da je TOČAK (okrugla tvorevina koja sa manje
rada proizvodi više efekta, transporta ili tako to) otkriven SLUČAJNO. I
davno, vrlo davno. A maksuz se koristi NAMJERNO.
Ako isključimo MOJU nebulozu o Internetu & Interpolu,
ČINJENICA je da niti jedna država na planeti NEMA zakon kontra točka!
Naime isti MOGU koristiti i kriminalcovi i oni koji to nisu!
A točak, točak uzvraća udarac...
...meni je jasno: i kada se probudim – kava. Vulgaris...
Kao i vazda prije,
uz najiskrenije pozdrave
od Vlade iz
Kanade.