***pisma koja
plačem***
…ne sakrivam se. Ni kada cmizdrčem (latvijski:
PLAČEM). Jedan puleški odvjetnik u STOLJETNOJ ANTOLOGIJI ITALIJANSKE
KNJIŽEVNOSTI!
Je, prije nekih 99 luftbalon ljeta, valjda -
išli smo u istu školu. A, YOpet, vazda me "tukao" na basketu. Osim
jednom. Kasnije nije htio igrati. Imao posla.
SVOJIM htijenjem, znanjem, trudom IZAŠAO iz
balkenjskih opanaka. U svjetskog humanistu. A takvima, KOME to još treba
objašnjavat, u KRČMAMA & BIRCUZIMA mjesta nije. Hebeš svjecke Antologije
kad u njima nit pečenja, nit rakije, a (O)bijesno busanje u prsa junačka
baš niko nit spomenit neće...
A sad, izravno iz moje pošte personalne BEZ
odobrenja autora:
Dragi
prijatelji,
U upravo objavljenoj antologiji TALIJANSKA KNJIŽEVNOST, Poezija i Proza
od 19. stoljeća do danas (izdavač BASTOGI, 2007.) (LETTERATURA ITALIANA,
Poesia e narrativa dal Secondo Novecento ad oggi, Bastogi, Editrice
Italiana, 2007), uvrstili su i moju malenkost (iako sam dobro pogledao
tu knjigu, čini se da sam jedini stranac u njoj).
Eto,
kad me već nema u književnosti naroda kojem pripadam… Uzgred, ovo je
samo konstatacija a ne izljev ogorčenosti ili tsl. Ni slučajno! Prošlo
me je to odavno...
Srdačan pozdrav,
Dražan Gunjača
*******************************
Dražan Gunjača je rođen u Sinju gdje je završio srednju
školu. Nakon vojne škole u Splitu, desetak je godina proveo
služeći u bivšoj Jugoslavenskoj ratnoj mornarici. U međuvremenu je
završio pravo u Rijeci te je napustio JNA. Već desetak godina
radi kao odvjetnik u Puli.
2002. je napisao knjigu Balkanski rastanci (prevedenu i objavljenu u
Njemačkoj, Austriji, SAD, BiH, Jugoslaviji i Italiji). Osim toga objavio
je i zbirku pjesama Kad me ne bude više, roman
Ljubav kao kazna (nastavak Balkanskih rastanaka),
drame U sjeni razuma i Balkanski rulet,
romane Na pola puta do neba (prvi dio trilogije o ratu na
Balkanu), Snovi nemaju cijenu i Laku noć prijatelji.
Dražan Gunjača, Hrvat i odvjetnik u Puli, književnik je posvećen
poeziji, prozi i kazalištu za koje je objavio kazališne komade U
sjeni razuma i Balkanski rulet, kojeg su s hrvatskog
preveli Srdja Orbanić i Danilo Skomerčić.
Radi se o tragičnoj farsi u kojoj su glavni likovi dvojica časnika bivše
federalne vojske koji se, radi političkih događanja koja su nam svima
poznata, nađu na suprotstavljenim stranama.
Vrijeme radnje je kraj rujna 1991 oko ponoći. Mjesto radnje je dnevna
soba stana na četvrtom katu jedne zgrade u Puli, jednostavno ali lijepo
namještena: kauč, dvije fotelje, stolić i ormarić s televizorom koji je
još uvijek upaljen iako je program već završio, nekoliko vaza s cvijećem
u kutu sobe.
Glavni likovi su: Petar, kapetan srpske vojske i Mario, kapetan u
hrvatskoj vojsci. Sporedni likovi su redom: vojni policajac, dva
hrvatska policajca, liječnik s medicinskom sestrom i Petrov susjed, iz
čega je jasno kako je komad lako prikazati na sceni. Petar i Mario su
jedan nasuprot drugoga.
Srbin će, u ovom slučaju, morati izbrisati deontološke norme i ideale
koje je promicao i ta će se dihotomija zadržati do samog kraja kojeg
nećemo otkriti kako bi se zadržala napetost koje ne nedostaje. Razgovor
njih dvojice, kojem se priključuju i drugi likovi, pretvara se u dramu,
kako daje naslutiti i sam naslov komada, metafora koja traži izraz
blizak našem generacijskom govoru koji je znalački sazdan u cjelovitu
strukturu aktualizirajući značajke komunizma kojeg dvojica protagonista
dobro poznaju, onakvima kakve su bile za Jugoslavije ali razmatrajući i
njen kraj te paralelni raspad odnosa među pojedincima i raspad njihovih
intimnih života koji su narušeni tragičnim događajima.
Tako nam se autor predstavlja zanimljivom ironijom s jezičkog
stajališta, ali i pažljivim promatranjem i ideološkom objektivnošću, te
preciznošću vremena koje je na trenutke statično dok su interdijaloške
replike duge, a jezička kontaminacija je istančana i minimalna i tako
tekst ostaje na nivou hi-techa kao jedna solidna i dobro sagrađena
arhitektura.
Drama optužuje rat i apsurdne etničke i vjerske sukobe, posebno one među
muslimanima i katolicima, ali i nedemokratske sile koje u čovjeku
stvaraju sterilnost i otuđenost. Autor nam ovdje govori o konkretnim
osobama i stvarnim događajima koji su dio naše prošlosti. Tako njegova
poruka želi biti stvarna i propedeutička, pa i pomoću ubačenih prostota
koje su postale dijelom života mladih.
Autor gradi uvod na dvije premise od kojih jedna kaže: «Činiti zlo
nije, uistinu, toliko dijabolično koliko… njegovo prekrštavanje u dobro.
To znači oduzeti svim smrtima njihova značenja, preokrenuti ih i čitati
naopako… Preokrenuti i iznutra srušiti kriterije istine. I naposljetku,
u usta istine staviti laž!» (Denis de Rougemont).
Radi se, dakle, o djelu koje naglašava teškoću normalnog života,
istovremeno negativnog i iskupljujućeg te psihopatološki složenog.
Književni kritičar iz Novog Sada u Srbiji, Rastislav
Durman, o Gunjači kaže sljedeće: «…suludi ritam ronda, koji
se, kao postupak, prepoznaje i u Gunjačinim romanima (pa se tako može
govoriti o određenoj vrsti ritma kao konstanti Gunjačinog stila).
Poslije zahuktale akcije ponovo smirenje…”. No znamo da je autor
također i pjesnik koji iza sebe ima zbirku pjesama pod naslovom Kad
me ne bude više čiji prijevod očekujemo.
Danas kao nikad prije, prepoznati se u suvremenosti znači zaroniti u
prošlost i stoga ovakvi prijevodi koji nam omogućuju kulturne razmjene
na europskom nivou, neka poput providnosti pomognu Europi samoj da se
otvori prema jednoj sveobuhvatnijoj perspektivi.
(iz
LETTERATURA ITALIANA, Poesia e narrativa dal Secondo Novecento ad
oggi, Bastogi, Editrice Italiana, 2007)
***********************
Drazan Gunjaca è nato a Sinj, dove ha terminato la scuola media.
Conclusa l'istruzioni militare a Spalato, ha servito per una decina di
anni nell'ex marina militare jugoslava. Nel fratempo si è laureato in
Giurisprudenza a Fiume, per poi lasciare l’ex armata popolare jugoslava.
Di dieci anni è avvocato a Pola.
Nel 2002 ha scritto
Congedi balcanici (tradotto e pubblicato in Germania, Australia,
America, Bosnia e Erzegovina, Jugoslavia e pubblicato pei i nostri tipi
in Italia). Ha inoltre pubblicato la raccolta di poesie
Quando non ci sarò piu; il romanzo
Amore come pena (il seguito di
Congedi balcanici); i drammi
Il lato in ombra della ragione e
Roulette balcanica; i romanzi
A metà strada dal cielo (prima parte della trillogia sulla guerra
nei Balcani), I
sogni non hanno prezzo e
Buona notte, amici miei.
Drazan Gunjaca, avvocato croato in Pola, è letterato dedito alla
poesia, alla narrativa ed al teatro per il quale ha pubblicato “les
pièces” drammatiche
Il lato in ombra della ragione e
Roulette balcanica, che ci giunge tradotta dal croato da Srdja
Orbanic e Danilo Skomercic. Trattasi di una farsa tragica i cui
protagonisti sono due ufficiali dell’ex esercito federale che si
ritrovano da due parti opposte, per gli eventi politici di cui tutti
siamo a conosenza. Il tempo dell’azione è il fine settembre del 1991,
verso mezzanotte. Il luogo è il soggiorno di un appartamento al quarto
piano di un condominio a Pola, arredato con gusto, ma sobriamente: un
divano, due poltrone, un tavolino e uno scaffale, sul quale c’è un
televisore acceso benché le trasmissioni siano già terminate, qualche
vaso di fiori in un angolo della stanza. I personaggi protagonisti sono:
Petar capitano dell’esercito Serbo e Mario capitano dell’esercito croato.
I comprimari sono in ordine: un poliziotto militare, due poliziotti
croati, il medico con l’infermiera ed un vicino di casa di Petar, questo
per dire che la pièce ha facile rappresentabilità teatrale. Petar e
Mario sono a confronto ed uno, il serbo, dovrà cancellare le norme
deontologiche e gli ideali di cui era stato portatore; in questo iato e
questa dicotomia si andrà sino alla fine che non riveleremo per
mantenere viva la “suspence”. La conversazione a due, alla quale si
aggiungono altre voci, si trasforma in dramma, come già preannunciato e
sotteso nella metafora del titolo della piéce, nell’urgente ricerca di
una lingua aderente al nostro parlato generazionale, sapientemente
costruito in modo strutturale, riattualizzando le gesta del comunismo,
di cui i due protagonisti sono conoscitori, così come è stato vissuto
nella Jugoslavia, considerandone la fine ed il relativo disfacimento di
rapporti fra individui e la loro vita di relazione che in qualche modo
sembra intaccata dagli infausti eventi. Così lo scrittore si pone con
“Understatement” accattivante dal punto di vista del linguaggio, ma
anche per rigore di osservazione e di idelologica oggettività, per
precisione temporale, che in tal caso rimane statica, mentre le repliche
interdialogiche sono piane e di lunga estensione, e la contaminazione
lingustica ha talora tocchi di grado infimo, pur mantenendosi la
scrittura a livello di hi-tech, son architettura solida i ben costruita.
I grandi processati del dramma sono: la guerra e gli assurdi conflitti
etnico-religiosi, specialmente quelli tra musulmani e cattolici, ma
anche i poteri non democratici, che creano nell’uomo sterilità e
dissociazione. L’autore parla di persone concrete e di fatti veri, che
appartengono al nostro vissuto, ed il suo messaggio vuol essere reale e
propedeutico, anche attraverso quegli intecalari di turpiloquio che
ormai fanno parte della vita dei più giovani. Lo scrittore costruisce
l’introduzione con due exergo, uno dei quali recita: “Fare del male non
è, in verità, così diabolico quanto… il suo rinomarlo bene. Ciò
significa togliere a tutte le morti la loro importanza, capovolgerle,
leggerle all’inverso…
Capovolgere e da dentro abbattere i criteri della verità. E alla fine,
nella bocca della verità mettere le bugie!” (da “La parte del diavolo”)
autore Denis de Rougemont. Opera, dunque, che evidenza una difficile
normalità, inquietamente negativa e redentiva allo stesso tempo, dove
c’è complessità psicopatologica e critico letterario di Novi Sad, Serbia
Rastislav Durman, a proposito di Gunjaca ci dice: “… il ritmo quasi
impazzito di un rondò è procedimento caratteristico dei romanzi di
Gunjaca (si può parlare di un certo tipo di ritmo come costante dello
stile di Gunjaca).
Dopo il
climax all’azione subentra la calma…” Ma sappiamo che lo scrittore è
anche poeta, infatti ha all’attivo una raccolta di poesie dal titolo
Quando non ci sarò più che attendiamo tradotte. Riconoscersi nella
modernità, oggi come mai, significa calarsi nella storia, per cui queste
traduzioni che ci permettono scambi culturali a livello eurepeo, ben
giungano provvidenziali per aiutare l’Europa stessa ad aprirsi ad una
prospettiva più universale.
(da
LETTERATURA ITALIANA, Poesia e narrativa dal Secondo Novecento ad oggi,
Bastogi, Editrice Italiana, 2007)
*?***?*
Zašto ja sad - plačem!? A, valjda, šta mi je žena
smanjila dnevnu dozu čwaraka! Onda, to liepo izgleda - eno npr.
Mr. Zgovan Čmarkić se tomu raduje...
Istovremeno, u samu srcu Hrvatske jedan drugi Istinski
Veliki Hrvat, znatno stariji od Dražana, Zlatko Tomičić NAJZAD
dobiva
članak
Vraćen dignitet!
Hrvatska kultura suicidalno stenje pod čizmetinama
provincijskih konduktera & samokresnutih (samokrijes: egipatski Thomson)
"ceca" čineći svojim samim korjenima sve ono što joj i najcrnji četnici
nisu u stanju pomisliti, kamo li učiniti...
Ja nad tim - NE plačem!
Ja plačem PRIVATNO, PERSONALNO, LIČNO, OSOBNO & DIČNO
jer me uzvisuje RADOST i SREĆA i ČAST kada jedan NAŠ duh i stvaratelj
tako moćno zakorači u sam vrh svjetskoga dometa, a onda nastavim da
cmizdrim jerbo NIKOMU svomu ne mogu objasniti ŠTA to doista znači...
U svemu tomu NEMA razlike pameti, još manje razlike
novca: Čovjek je Čovjek, a kad to nije ONDA ga je i sa psom sramota
porediti! Nesreća jedna...
A
STVAR IĐE PREKO INTERNETA, KOLUMNA NAM RASTE (ISPOD) PETAAAA
Kao i vazda prije,
uz najiskrenije pozdrave
od Vlade iz
Kanade.
|