Kotrlja se bubaMara do Koreje
& Japana...
U mojem pogledu iz daleke & hladne Kanade uvijek mi
zazuji ona ista šamarčina na moj prvi fudbalsko-takmičarski stručni
komentar koji sam «prodao» svome dragom tati. Kasnije sam reletivno
uspješno skupljao «čvegere & klepke», a Bogami, i «ogriske» - lopte
prozujale daleko iza gola.
Ipak i danas kada je fudbal najzad postao nogomet, a
ovdje ga znaju samo kao soccer i nikako drugačije – fudbal zvani nogomet
traje kao posebna magija koju doista razumijem u dimenzijama onoga što
jednostavno JEST više od igre (da, ako te zanima, gledao sam tu sjajnu
TV seriju i rado ću je gledato opet ako mi kažeš gdje da kupim taj
video).
Moj prvi fudbalski komentar stručni je izgledao kratko &
slatko:
mome dragom tati je bila strašno važna ta utakmica
Vojvodine i Sarajeva jedne jeseni nekih tridesetak godina ranije. Njegov
stari Rudi Čajavec tranzistor je radio «na preskok», a glas Radivoja
Markovića je dopirao do nas u ne baš razgovjetnim valovima. Moj tata je
bio zainteresiran da čuje bar ono što se tiče Vojvodine jer je bio njen
strastveni navijač, ali – nije išlo. Ondak je nervozno «šaltao» na drugu
stanicu ali, niti Edo Pezzi se nije bolje čuo. Ili možda Mladen Delić,
ne sjećam se više.
U neko doba sam pomislio da bi bilo sjajno kad bi te
utakmice prenosila Milka Babović. Ono staložen ženski glas, svaka riječ
se lako prati i čuje, opis svih boja i pokreta u detalj, a onda damski
pogled na brojke na semaforu i precizan opis reakcije gledališta.
Pomislih – i rekoh to svom starom. Odmah me «strefilo» sa desne krilne
dijagonalom na lijevu donju – vilicu. Evo da mi i danas zuji u ušima
Babović-ić-ić-ić...
Šta se desilo u međuvremenu?
Ne skupljam više «čvegere & ogriske» ali se radujem što
će se na slijedećem svjetskom nogometnom šampionatu susresti i Jozo i
Ćiro i Katanec i Borko Milutinović! A pomalo zlurado gledam na delije
što su sami sebe ostavili doma da cijelu Veliku Feštu od svjetskoga
fudbala gledaju na TV-u. Ni taj luksuz nisu zaslužili ali, bolje da
gledaju i to no CNN.
Jozo je sa Hrvatskom reprezentacijom bez velikih riječi
i sa dosta sistematičnog rada jednostavno – uradio posao. Sreća u sportu
uvijek igra važnu ulogu ALI – na sreću igraju samo luzeri, uobraženi i
nesposobni. I zato kada pobjedniku kažete da je imao sreće – onda je to
ISTINA. Kada luzeru kažete da nije imao sreće onda je i to ISTINA. A
samo sa ISTINOM se ipak ne stiže do jednog pravog pravcatog svjetskog
šampionata!
Ćiro više - barem za mene - nije peder. Kada bih imao
četvora muda i 10 miliona dolara viška na svojemu privatnom bankovnom
računu ne bih se usudio PUTOVATI u Iran. Nije da mislim da su oni
ljudožderi ali, ako ja volim zalokati pivušu, a tamo neki taleban zbog
te jedne jedine pivuše može da me «ukatanči» i neki luksuzni, besplatni
& državni smještaj sa zahrđalim rešetkama na prozoru.., e, onda mi i
pomisao na to putovanje dođe kao Hičkokovski gadna prijetnja. A Ćiro je
sa punim džepom deviza i standardnim setom muda jednostavno
VENI-VIDI-VICI = Iran na svjetskom prvenstvu! Uell, gotovo da je tako.
Zapravo uvjeren sam da je tako. Pa sad reci da nogomet nije magija
moćna: do jučer je u Iranu bilo samo ALLAHU AKHBAR, a sa Ćirom je i ĆIRI
HALLAL (dolari & poštovanje)!
Katanec & Slovenija. Znate, samo debelo nepismen bi se
mogao iznenaditi najnovijem slovenačkom nogometnom «čudu» - sjetite se
kako i šta su Zmajčeki pokazali samo zadnje tri godine. Da li ih je IKO
«pregazio»? Recimo kao Makedoniju u sred Skopja. Slovenci samo dokazuju
da veličina ništa ne garantira, a upornost i tehnika pronalaze put do
uspjeha čak i kada cijela stvar nije baš neka pjesma za oko. Čestitam!
Bora Milutinović je samozatajno, gotovo anonimno jeo
rižu sa potpuno svjetskom nogometu nepoznatom i neinteresantnom
reprezentacijom najmnogoljudnije nacje svijeta. Sada je na trpezi
raskošna pekinška patka de luxe sečuan sa već nimalo naivno nastupajućom
novom dimenzijom u svjetskom nogometu. Kako stvari izgledaju, Kinezi
sigurno neće ispasti u prvom kolu, a Borko Milutinović već ovoga momenta
može u svjetsku (ne samo) nogometnu historiju. Onako, lagašno
šetajući...
A što sam ja to onda «zlurad» na delije? Previše «poza»
i isprika. Gotovo da se desilo nešto slično kao prošlog mjeseca u
košarci kada se g. Petrović žalio na neku Jugo-Njemačku «urotu» kontra
Hrvatske košarkaške reprezentacije. A to nije smiješno. Još manje
ozbiljno. I - vidjeli ste i sami sve rezultate.
Svejedno košarka, vaterpolo, nogomet ili fudbal –
formula uspjeha je vazda manje-više ISTA...
Za posebne zasluge u gornjem tekstopisanju familiju mi
možete pominjati direktno na ovaj moj privatni e-mail:
Calgary7@shaw.ca Fala vi na trudu
& sočnoj izražajnosti!
U
međuvremenu internetično & patetično, uell - i sasvim lično,
vazda veselo i sretno,
iz
Kanade od Vašega Vlade.
