jezikarije žilavske....

Eto, još jedan Božić. A nisi ni okom trepnuo! I oma Nova Godina. Kalendar ki giljotina – sve mislim neslana šala. Ili – još bolje – sve ki da su oni Talibani definitivno usrali sa tim terorizmom pa se igraju sa brojkama na kalendaru ki sa blizancima. Onima. Njivima....

Dok kraljica Bušu ljubi gušu. Onako, ceremonijalno. Nikaj privatnega...

A je l' sad brezobrazno pomenuti kako sam se doslovce raspišao od sreće (ovo ja SASVIM ozbiljno) kada je jedan divan čovac uveo i moje ime u njegove Ramazanske molitve? I Allah i Bog će razumjeti. Vi DOISTA – ne morate...

Piše mi moj dragi bečki intelektualni i duhovni superligaš. Kaže – sereš. OK, nije baš tako izrekao ali, to je suština poruke.

U tome perfektno odmjerenom pismu piše otprilike vako:

Dargi Vlado, nesrećo i tugo, znam te bolno dugo. Nemoj srati kad znaš pisati. Ne muljaj riječi nepismeno, strefiće te zasluženo. Da li si pismen niko neće pitati, tvoju jezičku muljažu nikuj neće čitati. Nikada nećeš stići na naslovne stranice ako ne povučeš jasne granice. Neće te biti u knjigama, u čitankama još manje kad – jadan – protežiraš jezičko sranje. Očisti riječnik, izbaci prostote, mnogi će te čitati ondak, bijedni skote...

Ide pismo u tom stilu, želudac mi dira; naspem jogurt – organički – pa razmislim: jednom seljo kraj klavira. A volio sam Beč, volim ga i sada. Volim i tog profesora, tog superiornog intelektualističnoga gada.

Ondak zaškripi, mrdnu se možđane, ukažu se slike. Bože (!!!) šta sve tu stane, pojma nisam imo da znam razmišljati (a znam disati!); gucnem onaj jogurac, potjeram sve u stomurac i čačnem možđane...

Ove stranice kako ih viđate su oficijelno (nakon permanentnog eksperimentiranja) u ovoj formi zaživjele 18. decembra/prosinca 1998. Te godine sam kupio moj 4x4 GMC koji je i danas, nakon gotovo 200 000 Km, ki puška. Moj prvi auto, «stojadin» se raspao 200 000 puta u samo dvije godine. A nisam ga razbio! Čuda, čuda živa...

Uredno sklonjen na krajnjem kutku divljega zapada – htio ne htio – morao sam potražiti neki ventil za one glupe i beskrajne noći kada nema sunca, nema pjesme koji znam, nema susjeda, ničeg nema, čak je i telefon nijem, definitivno niko neće doći...

A sve uglađeno, novo. Ogromini TV, milijun reklama, moćno auto u garaži, još moćniji kredit na računu, nova kuća vrišti PLATI SLEDEĆU RATU (ne pominje familiju, ja pominjem tatu – šta nisam nekoga murca naslijedio, zar sam tako malo vrijedio...), još jedan projekt na stolu, kompjutor zuji – sve je (i život i smrt, ali najprije plati!) u data base-u..., ja sam odavno mrtav, ovo je loša verzija pakla, dabogda umrla preklapača koja me poslala preko stakla. U bijeli svijet...

Ne, nije mi nepoznato – pa vidi se sa nebesa – ja sam šampion cmizdrenja, šuljanja, muljanja and pretvaranja. Kada sam odlučio da pokrenem ovu stranicu nisam imao niti na kraju pameti nikakvu čistoću. Najmanje onu jezičku.

Istina je da piskaram još od 1972. Pitajte moga divnog i beskrajno strpljivoga učitelja Štefa, ako ne vjerujete. On može i zrelo i pouzdano govoriti o mojoj nepismenosti. Ipak, ovdje je puno važnije da nisam prestao piskarati, da mi to treba i da ću nastaviti.

Istina je i da sam planirao Nobelovu u prvoj «petoljetci» - do 1977. A ondak se desilo da je Hajduk izgubio Kup (danas se to ne računa ki gubitak!), Elvis je odapeo, a meni odbili molbu za otpust iz MTSVŠ JRM (e, ovo more dekodirat samo profesionalac! A, istina je!!!). Slijedećih 25 godina potrošio sam na pisanje dosta para kupujući pijance po lokalnim kavanama da saslušaju ovo, ono i još samo ovo.

I nije da nisam ponešto naučio. Recimo – ako nejma para, nejma ni književnosti. Ono, nije da ja ne piskaram ali – «potrošača»  NEMA. Je, istina je, na nekim lokalnim piskarijadama sam jednom čak i dobio nagradu. Usmenu. Ima dvaes godina da su mi objavili jednu pjesmu u nekom «kolhoznom» magazinu Bivše and Raspadnute države.

A ondak sam – ni kriv ni dužan, razmjenjujući rat za guzoliz – postao pravi pravcati bečki student!

Na moje večeri poezije u Bečkom osmom becirku dolazila su IMENA (postaviću slike nekom zgodom, garant!). I – svi su ostajali do kraja! E, jebi ga, i to je istina: na kraju smo točili Pošip, Babić i bilo je štagod srdela slanijeh, nešto Paškog sira u uju. Jok, nikad kavijara. Kad već baš sve oćeš znati!!!!

Uglavnom, oćeš-nećeš, desilo se – ISKUSTVO.

Evo jučera i to profesorovo pismo...

Jest, večeras sam kontaktirao i možđane. Moje. Boga mi!

Da li sam ja pismen? To je bilo prvo pitanje.

Mislim da sa gotovo pedesetak na vratu (i ovakvoga iskustva) ja uistinu nisam kvalificiran da odgovorim na to pitanje. To što sam verbalno maltretirao internetske argonaute nije bilo smišljeno da talibanizira svijet pismenoga i čistoga jezika. Bilo kojega i bilo čijega. Grebi ga, ja sam samo POJEDINAC sa pun murac prostačkih and provincijskih defekata koji su u procesu proizvodnje/fabriciranja (kod normalnih nacija i pojedinaca – odrastanja) izmakli kontroli. A svi znamo da ta «kontrola» bijaše idealistička and samoupravna, te da je više švercala no svoj pravi poso gledala...

Ondak sam se safato interneta i počeo prskati. Onako, sa dna kace.

Je, jesam bio u tome Beču ali, i sam vidiš, ništa se pismeno «uvatilo» nije.

Moram skratiti – šta sad? Kako u slijedeću petoljetku?

Vidim da je sad i Vama jasno kako mago možda može evoluirati do magarca ali, nikako do konja. I meni se ta lampica upalila. Blještalo da sam uzo oma one cvikere za varenje (što mi je ona moja kupila na popust za prošli Božić)...

Zaključujem – tužno je i neodgovorno stavljati pismenost uz moje ime. Nisam tako ponosan na to ali – fakti su fakti. Evo sam kupio gramatike i riječnike do kojih sam mogao. Prepalo me. Pitam jednog baš obrazovanoga i iskusnoga Zagrebačkog profesora koliko revizija Hrvatske gramatike i riječnika može nabrojat u zadnji 10 godina. What kind of a bloody joke is that!?!, vrisne i munjevito doda – Hrvatski jezik ne poznaje tamo nekakvu gramatiku, a je si l' ti Srbin!?!

Ja nabrojo sedam od onih gore kapitalnih knjiga. Cijena? Sitnica – bez poreza jedva 900 dolara. Lijepo stoje u mojoj vitrini. Pokloniti ću ih nekome za idući Božić. Iz respekta, svakako; a šta pitaš!?

Od ovoga uvodnika na ovoj webosklepotvorevini svečano obećavam da ću zaposliti stručnoga lektora za čist jezik (Ima jedna mala slatka ki med, vrijednija od pčelice i ZNA šta je to čisti jezik). Za cijelu godinu i nekih 30-tak članaka to košta manje od onijeh knjižurina koje su većma «self-conflicting» vengo opismenjavajuće, provjereno.

Nadam se da Vas nisam razočarao. Ipak je sve ovo samo MOJ maksimum.

U ime čistog jezika,

Živila svaka (umišljeno) velika!

U međuvremenu internetično & patetično, uell - i sasvim lično,

vazda veselo i sretno,