Niti pet minuta kasnije sve je - jasnije: treba brzo, zdravo and jeftino
jesti i nastaviti sa radnim danom. Je, dobri su Vjetnamci, Koreanci
možda čak i bolji, Indijci su egzotični i raznovrsni ali ili ih nije
dovoljno sa svakom gradskom kutu, ili nemaju dovoljno raznoliku ponudu
pa čak ili su skupi. Svi - ma kako ste pogodili!? - osim Kineza.
Pokvario se kompjutor, otvorio si novi dućan? No problemo - svi mogući i
nemogući tehnološki monstrumi, pa i tehnološke "običnoće" mogu se vazda
po najpovoljnijim cijenama naći - ma, jopet ste pogodili! - kod Kineza.
Onaj pomenuti dućan ili kuća mogu se kupiti od Kineza, ili, ako malo
hoćete "šarati" onda kod Kineza možete posuditi novce.
Treba li reći da je za svakakva lijeka baš zdravo pametno potražiti
nekoga Kineza?
Usred grada Kalgarija na jednom od najprestižnijih mjesta tek sam prošle
godine skužio da moderni i velelepni spomenik nije tamo postavljen na
slavu nekih kanadskih eroja već je memorijal - rižoklopu!
Naime, dok je ovo bilo bez pruge, sve od Velikih Jezera pa do Vankuvera,
vladali su Indijancovi. Ondak je došla pruga željeznička i počelo je ono
što se danas ne samo ovdje na dalekom zapadu, već i znatno šire,
prepoznaje kao Kanada.
I dok su Dok Holidej and Komandant Mark živili život hiljade rižoklopa
je pralo njihov veš, obavljali sve prljave i male poslove, probijalo
tunele kroz Stjenovite Planine što noktima, što trepavicama; a kad bi se
koji usudio prigovoriti što mu siluju šćer ili ne plaćaju nadnicu već
drugu godinu - e, ma kako ste i to pogodili!? - je dobio je omču,
pretučen je ili, ak je bil srećko, "polizao" je metak. Oni najbliži
(rižoklopi) oko njega su morali oma da uklone prepreku na vedrom &
šeretskom kaubojskom putu za bolju budućnost.
Pomenuti spomenik je "niknuo" negdje oko olimpijade. Zimske, kanadske i
kalgarijanske. Koimcidemcija? E, ovo niste pogodili (uskoro je nova
olimpijada u susjednom selu Vankuveru)!
Na spomeniku piše dovoljno da se zna kako nije bilo "fair" to što je
učinjeno. Na reljefima okolo spomenika stoji Kanadska faktografija,
statistika i kartografija izgrađenoga. Brojke su impresivne.
Građevinarski i financijski gledano. A ako reagiraš sa onim organima
iznad bubrega - smrzneš se. Nigdje ne piše koliko je ledeno u Kanadi,
nigdje ne piše da je i danas sa svim čudima tehnologije neizvjesno zimi
preko Stjenovitih Planina, nigdje ne piše kako se kroji teror, muka i
poniženje ali - sve je tu.
Autor i financijeri spomenika su učinili sve da odaju ljudsku poštu
stotinama svojih žrtava ali i da izmedju redova još snažnije poruče
najprije svojoj vlastitoj djeci - nema zla koje nam nisu učinili.
I opet će ako ne budemo pametniji, vrijedniji i uspješniji. Naša snaga
ne počiva u broju njihovih leševa već u količini dolara koje im možemo
uzeti sasvim legalno koristeći njihova pravila igre...
I - nije li tako?
Trebalo mi je godinu dana da se "vratim" ovom spomeniku. Ipak sam ja
Bosanac...
Prije neki dan ugudno popodne me nadje u najljepšem dijelu grada gdje
"otkrijem" veliki dućan legedarnoga
Harley-Davidsona. Američki san i ponos. Uđem i viđam čuda čudnovata.
I svoju bi baku odveo tamo da je iznenadim and razonodim. Doista masno
dobro. Pogledam malo izbližega. Jedan proizvod, drugi..., i ondak nisam
mogao više. E, ovo teško da ste i sanjali - gotovo da nema stvarčice
koja nije "Made in China" i još poneki ali - uglavnom Kina!
Uveče, kao i svako drugo veče, na nekom tamo TV kanalu objašnjavaju kako
kineski komunistički režim and opresija i tako to čine nevolje i moraju
se zaustaviti...
Na TV kanalu tik uz ovaj pomenuti spiker gotovo jauče, nešto kao: ostaše
nam (uglavnom Američki) radnici bez posla, kineski proizvod košta deset
puta jeftinije i zato oni mogu koristiti bolje materijale od nas pa mi
onda nađemo sebe DVI MILIJARDE dolara u deficitu sa komunjarskom Kinom,
a da ne govorim o onih 50-tak milinuna "unutrašnjih" Kineza i.., jao
bao, bao jaoooo....
U školi sjedim u klupi sa jednim friškim kinezom iz Šangaja. Tek stigo u
Kanadu i piči magisterij. Pokušavam ga isprovocirat da kako on
tridesetgodišnja komunjara more nešto očekivat od demokratskog zapada.
Prvo mi se danima smije i ništa ne govori. Ondak ja jednom nadahnuto
opalim da ide u turčina, da šta se samo kezi nije li još istina da su
komunjare samo pederi? Jopet se smije. Ja promjenim klupu i vodim svoja
posla. A šta će mi on.
Ondak, na jednoj pauzi, sasvim nenamjerno otkrijem onaj spomenik na
internetu. Kinez se uozbilji. Pomislim - e, sad sam te našo!
Nisam. Učinilo mi se. Prije neki dan Kinez zatražio prilagodjavanje
rasporeda školskog. Kaže - radi. Je, u praonici rublja, pomislim. Danas
dodje u učionicu. Ne pitaj - vazda isti smjehuljak - i priđe mi.
Krečo (doista tako!), ti jest dobra čouk. Ako oćeš bez politik onda ti
evo moja potsjetnica. Može biti dobar za tebe. Samo - NIKAKO politik!
Ma, mislim se, jeba te rižoklop rižoklopni šta ti meni mrsiš!?
Večeras stigo email. Piše od Chief Technologyst, Shell Canada, Pogledam
bolje - njegovo ime. Otpalim jednu junački, pogledam onu vizitku od
jutros i bidne me nešto sramota. Napišem ovo da se malo pokajem. Naime
nisam ja nikada bio vuk, a i ćud bi mogao mijenjati. Isplati se.
Idem na spavanje sa velikim kamenom na srcu i još većim na bubrezima -
koliko su blajburga kinezi prešutjeli? To ni sam Bog ne zna. Valjda ih
je zato danas jedva nešto manje od milijardu i pol? Nisam nikada čuo da
se Kinezi drču nekom tamo genetikom ali istrajnost, rad i dobra volja od
ovih komunjarskih gargamela evo i meni kao da donose malo stvarnog i
slatkog kruva na stol. Samo, Krečo radi i brez politik...
Daklem,
