originalno objavljeno na
http://www.makabijada.com/weiss.htm
Daniel Schwarz doživio
je toliko toga čudnovatoga i čudovišnog na prostoru od tridesetak
kvadratnih metara prekrcanim knjigama – a i podosta toga nevjerojatnoga
iza prostora koji označava knjižarom – u garsonijeri - bunkeru! Službenu
knjižaru od neslužbene garsonijere nikada nije bilo moguće strogo
dijeliti a to je možda i jedan od razloga kaosa koji je tu najčešće
nastajao i vladao.
I kroz jedan i drugi
prostor defilirali su najčudnovatiji svati ovog otkačenog naroda uokolo
a većinom naroda pridošlog sa prostora – Balkana! Da, bilo je tu i
Balkanki raznih fela! Kako Daniel nije seksulani manijak nego ipak
knjižar, naravno, defiliralo se daleko više u prednjem dijelu ovog teško
odvojivog prostora koji ukupno i nije tako male površine – skoro 65 m2!
I, dva ulaza i izlaza - sa ulične strane jedan i sa dvorišne strane
drugi! U slučaju neke iznenadne neprilike odstupnica je postojala u dva
smjera, ovisno s koje strane je dolazila opasnost!
Nakon završetka radnog
vremena knjižare u nju i garsonijeru moglo se ući samo telefonskom
najavom jer – cjelokupni prostor nije bio povezan na zvonca kraj ulaznih
vrata u zgradu! Oaza, otok, bunker!
Ali scena od jučer
premašuje sve što je vidjeno ( i nije vidjeno jer se odvijalo u mraku!!)
ove Schwarzove knjižare. Vladalo je neko turobno raspoloženje - kupaca
nema, vjetar fijuće i huće, otvaraju se na udare vjetra vrata sa starim,
prastarim modelom kvake i brave , kao da će netko doći a nitko ne
dolazi, osim poštara.. Pomoćnica i Schwarz bave se papirnatim poslovima
( računi, računi, računi - s prošlim rokovima za uplate, slažu opomene
na opomene itd. i tsl.)
Odjednom, brzinom
vjetra uleti u knjižaru biće plave kose, žustrih plavih očiju, brza
govora i naglašene gestikulacije. Te brzo izgovorene riječi izgovorene
kao u rafalu, sa hihotanjem, ne bi razumio ni rodjeni
Austrijanac-Bečlija a kamoli nagluhi Daniel Schwarz koji ne nosi slušni
aparat osim kad baš mora.. Zapravo, u ovom slučaju njegova nagluhost i
pomaže jer kreštavi glas njemu i nije tako kreštav:
«Tražim rumunjske
knjige!»- govori dama usplahireno i gleda prema – slovenskim knjigama!
«Samo srpske, bosanske,
hrvatske, slovenske i njemački prijevodi autora jugoistočne Evrope...!
objašnjava knjižar čudnoj ptici. Ona šeće knjižarom lijevo-desno,
tamo-amo, uzima iz regala knjigu o Kurtu Waldheimu; pita je znatiželjni
Daniel što misli o toj aferi a ona odgovara brže od brzine svjetlosti i
opet knjižar ne razumije ni jednu jedinu riječ! Sa drugog regala uzima
španjolske priče za djecu na hrvatskom jeziku i obje knjige stavlja
Danielu na stol. U tom času pomoćnica Mirela stavlja mu papir pred nos
na kojem čita poruku ispisanu velikim, štampanim slovima: «VJEROJATNO
PRIMJEĆUJETE, OVA ŽENA NIJE NORMALNA, OSIM TOGA, ISPOD JAKNE NEMA –
NIŠTA! Napiše na papir i okrene ga Mireli: DA LI JE VEĆ DOLAZILA RANIJE
U KNJIŽARU? Mirela niječno klima glavom.Tek tada Daniel primjećuje kako
dama srednjih godina grčevito pritišće jaknu na gornji dio tijela,
drhtureći...
Daniel pita tiho
Mirelu: «Kako znaš da ispod nema ništa?»
«Vidjela sam
slučajno!», odgovara Mirela.
« E, sad postaje
zanimljivo!», misli Daniel. Da je barem punašnija pa da i on vidi
slučajno «ispod ništa»! Ali što bi se dalo vidjeti kod ove mršavice –
podiže se Daniel sa stolca zagledajući u njenu jaknu. Istina, ovratnici
pokazuju goli vrat i dio poprsja ali to opet ne mora značiti – ispod
ništa!
No, cilj je prodati
knjigu a ne zagledati mušterije - razmišlja knjižar Daniel, u svakom
trenutku profesionalac u svom poslu. U ovom slučaju šanse su male, ali
valja pokušati...
«Dakle, kupujete ove
dvije knjige!» govori knjižar znajući da je to dio igre u koju ga je
uvuklo ovo neobično stvorenje.
«Ne, rezervirala bih te
knjige! Sada nemam novaca!» odgovara.
«Bar za akontacijuu,
imate li bar toliko?» ne predaje se Daniel.
«Nemam, ipak
rezervirajte mi!» govori i leprša prema vratima knjižare. Pomoćnica
Mirela se izgubila u pokrajnjoj prostoriji, vjerojatno joj ova posjeta
ide na živce.
«Leprša i
odleprša!»misli Daniel,» poput ptice koja je izgubila jato, izgubila
kompas i tko zna što je sve izgubila u ovom jebenom, kratkom životu.
Kontakt sa stvarnošću, poprilično!»
Poslije Daniel žuri
prema banci i primjećuje je kako sjedi uz stol i pijucka čaj u obližnjem
restoranu, jednom rukom držeći se za jaknu. Mahne joj a ona uzvrati,
razveseljena.
Na povratku iz banke
sretne je opet kod križanja ulica, blizu telefonske govornice. Gleda
kako se spretno provlači, malo pognuta, izmedju prolaznika, stiščući
jaknu i žureći... Jer, početak je ožujka u Beču, snježnog, hladnog,
vjetrovitog ožujka. Živa u termometru danas nije preskočila crticu koja
označava nula stupnjeva Celzijusovih. Ova ptica kod nula stupnjeva samo
što se nije smrzla... Ili je već otporna na to – možda joj to i nije
prvi izlet, možda ne i prvi bijeg iz toplog stana gdje je svega samo ne
ljudi i – knjiga! Odleprša iza ugla taj čudan svat koji je Daniela malo
probudio, malo zbunio, malo mu dao da razmišlja o Freudu,
psihoanalitičarima, neurotičnom Beču, o sebi...
Kada turistički
autobusi kruže središtem, Ringom, turisti se dive najsavršenijim
arhitektonskim zdanjima Srednje Evrope – Gradska vijećnica, Parlament,
muzeji, Državna opera, zgrade ministarstava, zgrada burze, elitni
hoteli, velebne crkve, trgovine koje mame... Većina uzdiše zavideći
onima koji tu stanuju...
Samo knjižar Daniel
Schwarz i još poneko, znaju: «Svašta u knjižari, svašta u Beču!»
(Wien,6.03.2004.)