Radomir Konstantinović, književnik i filozof.
Najznačajnija djela:
zbirka pesama
Kuća
bez krova (1951)
romani
Daj
nam danas (1954)
Mišolovka
(1956)
Čisti
i prljavi (1958)
Izlazak
(1960)
esejistički i teorijski radovi
Ahasfer
ili traktat o pivskoj flaši (1964)
Pentagram,
beleške iz hotelske sobe (1966)
Filosofija
palanke (1969)
Biće
i jezik u iskustvu pesnika srpske kulture dvadesetog veka, osam knjiga
(1983)
Dekartova
smrt (1996)
|
|
Autor: Grujica Spasović, proljeće 2003.
Prećutkivati nekoga znači ubijati ga
(R.K.)
|
|
Bio je 2. maj 1992. Celo
Sarajevo gori. Gori i pošta, ali telefoni još nisu bili mrtvi. Sadudinu
Musabegoviću, poznatom bosanskom intelektualcu i nekadašnjem uredniku
kultnog časopisa Odjek, u paničnom stresu prostrujalo je kroz glavu da
treba, dok još ima vremena, obavestiti što više ljudi o zlu koje je
napalo grad. Ali koga? Ko još ima - zapisao je kasnije - da bi mogao
shvatiti šta se sve ovdje događa. I ko uopšte da povjeruje u sve ovo kad
ni sam nisam još dugo mogao da pojmim kako se mogla tolika količina
užasa odjednom sručiti na jedan grad. Ipak, znao sam, postojao je još
neko ko se o tome mora obavijestiti i ko treba da zna šta se ovdje
događa, osim naravno Boga, koga i ne treba obavještavati, budući da on
sve vidi i sve zna. To je Radomir Konstantinović. Okrenuo sam telefon i
na ne malo iznenađenje, s obzirom na bizarnu i, u najblažu ruku,
dramatičnu situaciju, vezu sam dobio odmah.
- Rade - skoro sam kriknuo - znate li šta se ovdje događa. Već
dosad smo stigli sto godina unazad.
- Znam, sve znam. To je strašno!
- Možete li nešto učiniti da se ovaj užas zaustavi - obratio sam
mu se kao misliocu koji je pronikao u svaku poru agresivno nacističkog,
palanačkog duha.
- Nažalost - rekao je - mogućnosti su veoma male. Druge reči osim
razularenog, ali i "uhorenog" nacionalističkog urlika se više ovde skoro
i ne izgovaraju, niti čuju. Mi ćemo već sutra izdati saopštenje, ali
sumnjam da će se njegove reči od ratno-huškaške buke uopšte i moći čuti.
Kasnije, puno kasnije, Musabegović je saznao da se saopštenje
pojavilo sutradan i da je imalo upravo onakav odjek kakav je pisac i
slutio. No, zaključuje on, za mene je ovaj podatak imao i svoj dodatni
smisao: Radomir Konstantinović je lično, još jednom, sam stao na mjesto
svoje riječi.
Nacionalizam, govorio je Konstantinović deceniju kasnije, postao
je "apsolutno zlo ovih prostora. On se uvukao svuda i u sve. Kada on
kaže da te ne razume, jer govori drugim jezikom, a vrlo dobro te razume,
on je čovek koji neće da te razume. On je čovek koji neće da razgovara.
Tu onda nema nikakvog razgovora, pa ni političkog. Nacionalizam
isključuje razgovor. Nacionalizam je terorizam. "
Priča o Konstantinoviću je priča o jednoj intelektualnoj i
ljudskoj vertikali, neponovljivoj figuri naše literature i filozofije,
"jednom gordom usamljeništvu i uspravnom nonkonformističkom opstanku
nasuprot struji" (Milan Đurčinov). Jedni su tvrdili da je "prilično
usamljen, bez pravih sledbenika i istomišljenika", drugi da "njegovo
delo nema ni uzora, ali ni sledbenika". Međutim, bilo je i onih koji su
njegovo delo, posebno "Filosofiju palanke" uzimali kao neku vrstu
biblije u kojoj su otkrivali istorijat ovdašnjih zabluda li i nagoveštaj
budućih.
Prva knjiga "Kuća bez krova" objavljena je još 1951. Zatim slede
romani "Daj nam danas", "Mišolovka", "Čisti i prljavi", "Izlazak",
"Ahasver ili traktat o pivskoj flaši", "Pentagram, beleške iz hotelske
sobe", u prošloj deceniji to su izuzetna dela "Dekartova smrt" i "Beket
prijatelj". Ipak, dve studije, po mnogim mišljenjima, obeležile su
literarnu scenu Srbije u drugoj polovini prošlog veka. Prvo, "Filosofija
palanke", objavljena pre 35 godina, a čije peto izdanje je upravo u
štampi, ocenjena kao svojevrstan "ogled o srpskoj patrijarhalnoj
civilizaciji" bez koga, po mišljenju Latinke Perović, ne može da se
napiše društvena istorija Srbije u 19. i 20. veku, ali ni razume u
potpunosti krvavi haos u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji u poslednjoj
deceniji prošlog veka. Druga je, osmotomna studija "Biće i jezik",
nastala između 1970. i 1971. i koja sadrži 113 rasprava o isto toliko
srpskih pesnika između dva svetska rata.
U "Filosofiji palanke" analizira se duh palanke kao pogled na
svet, ukorenjenost palanke u duhu, u jeziku. Duh palanke, piše
Konstantinović, hoće prošlost jer neće vreme i neće istoriju. Na drugom
mestu: "Politika ovog sveta je politika prevare... zasnovana na pokušaju
prevare istorije, njenom degradacijom od istorije traženja na istoriju
događaja unapred datog smisla". I iako je taj "duh palanke"
prećutkivanjem ubijao ovu knjigu, Konstantinović je još pre 15 godina
rekao: "Ja mislim da uvek ima nečeg tragičnog u žrtvama ovog duha, čak i
u onim koji su najsvirepiji, koji su najdublje zagazili u varvarizam.
Mislim da i nacionalisti, oni kojima dugujemo tolika naša zla i koji nam
svima sada rade o glavi (a glave nam igraju, to da znate!) da su, dakle,
i ti nacionalisti, negde na dnu bića, pa makar i duboko skriveno, od
njihovog sopstvenog saznanja, od njihove moći samorefleksije (a ta moć
je, naravno, u nacionalista ništavna), mislim da su i oni u ovom smislu
tragični... Ti kojima su oči oslepele od ‘beskonfliktnog sveta’ usred
našeg sveta, ti, koje je njihovo idealno jedinstvo onesposobilo da nas
vide takve kakvi jesmo, pa nas zato vide samo kao simbolične znake
nadličnog jedinstva, ili kao simbole izdaje tog jedinstva - ti su, ti,
zamućenog pogleda najopakiji: svakog jutra sa strahom gledam svoje lice
u ogledalu. "
Na okruglom stolu, održanom prošlog aprila u Sarajevu, u čast
75-godišnjice rođenja Radomira Konstantinovića, Esad Bajtal je govorio i
kako, konkretno, i lozinka može da drži palanku na okupu. Tako i obična
kafanska narudžbina, kad ste u Bosni, zavisi od toga da li tražite kavu,
kafu ili kahvu. U jednom gradiću, palanci (s nacionaldemokratama na
vlasti) na čitko odštampanom meniju piše da ćete napitak - kad se
odlučite za naziv - platiti pola marke, jednu marku, ili marku i po. To
što u sva tri slučaja pijete istu tekućinu, ne znači nikom ništa.
Dosledno sebi, kaže Bajtal, "palanka je time, još jednom, i na taj
način, odbila da prizna raznolikost života. Zapravo, po logici
palanačkog jednoumlja i ideologijski njegovane netrpeljivosti
nacional-demokrata, ako već ne može da se eliminira, razlika mora da se
plati. "
Svet palanke je na ovim prostorima zvezdane trenutke doživeo
90-ih, kad je "potražio izlaz u savezu državnog socijalizma i
nacionalizma", kako kaže Latinka Perović i dodaje: "Kroz taj savez on se
i ostvario, da bi se, posle sloma, dramatičnije no ikad, našao ponovo
pred istim izborom pred kojim je bio i na početku. "
Radomir Konstantinović odavno ne daje intervjue. Dugo smo
razgovarali o egzilu kao ceni koju je platio opirući se "duhu palanke",
o delovima iz "Filosofije palanke" koji izgledaju kao "epifanije
proročkog govora, kao anticipacije i upozorenja vidioca" (Stevan
Tontić), o Drugoj Srbiji koja je za njega "ona Srbija koja se ne miri sa
zločinima", o njegovom angažovanju u Beogradskom krugu i Odboru za
istinu o Ivanu Stamboliću.
Retko priča o budućnosti, ne želi da sada govori o inspiracijama
i opomenama iz naše prošlosti, iako ne pristaje na zaborav. Pre dve
godine, na pitanje o budućnosti, ovako je odgovorio:
"U mom kraju, u kojem ja često govorim, mada ne spadam u
populiste, kada seljaku ponestane svake nade, kada mu se čini da u nekoj
situaciji više nema nikakvih izgleda, onda on kaže: ‘Iskočiće, valjda,
nešto!’"
NA KRAJU MI JE POSLAO PISMO:
Dragi Grujice Spasoviću, drugarski ti zahvaljujem na pažnji.
Iako, odmah da ti kažem, plaše me neke reči koje si izgovorio.
Plaši me, recimo, reč prorok.
Možda znam šta si hteo da kažeš. Ali ta reč izaziva u meni
pomisao na bezizgledan svet, na apokaliptičan svet, jer zaista možeš da
budeš prorok samo u bezizglednom svetu. Samo u svetu u kome nema nade ni
za najmanju promenu. A to je onaj svet o kome sanja, kome teži duh
palanke, utoliko više što taj svet očitije ne postoji.
To je svet kolektiviteta koji ne trpi nikakvo, pa ni najmanje,
odstupanje od njega. Svet za koji je greh svaka demonstracija
individualiteta, a samim tim i svaki pokušaj kritičkog mišljenja koga
nema bez individualiteta.
Kolektivizam (svaki, ne samo plemenski) isključuje kritički govor
onako kako isključuje individualitet. "Egzil", o kome govoriš, zato je u
prvom redu izgonstvo iz govora, kao izgonstvo iz egzistencije, koja je
bezuslovno jezička. Izvan jezika nas nema. "Prećutkivati" nekoga, ili
nešto (da upotrebim taj uobičajeni izraz), znači ubijati ga: izgoniti ga
iz jezika kao iz same egzistencije. Bez krvi. Čak i mrtvog.
Sećaš li se kako nam je teško padalo ćutanje o Ivanu, produženo i
posle Petog oktobra?
Neki od nas koji smo pokušavali da odbranimo Ivana Stambolića
(već mrtvog) od smrti, govorili su o ravnodušnosti. Mislim da su to
činili sa mnogo razloga. Ali nije to bila samo ravnodušnost. Nikako. Bio
je to i nacionalizam (ili čak pre svega nacionalizam) i to onaj
"demokratski", koji je i mrtvog Ivana držao u "egzilu". Dakle i posle
Petog oktobra.
Podsećaš me da sam rekao da je Druga Srbija ona (Srbija) koja se
ne miri sa zločinom, ali i na to da se učinilo da je "sa Petim oktobrom
došlo vreme za Drugu Srbiju, ali je ta nada brzo nestala". Ali šta to
može da znači? Da ovde nema više nade za nemirenje sa zločinom? - Ni
jednog jedinog trenutka nisam poverovao da se Petog oktobra (tog velikog
dana naše nove istorije, treba li to da kažem?) Druga Srbija vraća iz
"egzila" u kome je nju držao dotadašnji režim, i to zato što sam znao
snagu nacionalizma na kome je taj režim opstojavao, ali koji
nacionalizam preživeo je taj režim, ostajući suštinski isti i u
demokratskoj retorici. Na samom početku govora Druge Srbije, u
Beogradskom krugu, aprila 1992, govorio sam o čudovišnostima i
čudovištima našeg političkog života, i na prvom mestu ukazao sam na
čudovište "demokratskog nacionaliste" kao na promašeni hibrid (Laza
Kostić rekao bi: ukrštaj) individualizma i kolektivizma.
Taj nacionalizam i danas drži Drugu Srbiju u "egzilu", i to
upravo kao onu Srbiju koja se ne miri sa zločinom. Gde je danas Druga
Srbija ako nije na dnu ćutanja o zločinima i zločincima? Čak i na dnu
pokušaja odbrane zločina i zločinaca?
Nacionalizam je preživeo Peti oktobar. Pod senkom Ivanovom rekao
sam i da "nema izmirenja između nacionalizma i odgovornosti. Zato što za
nacionalizam, kao za plemenski stav u neplemenskom svetu, ne postoji
pojedinac, nego samo pleme". I rekao sam još "da je zato za
nacionalističku svest suđenje bilo kom pojedincu suđenje celoj naciji".
Zar ne slušamo tu svest i danas svakodnevno?
Još jednom ti hvala, tvoj Radomir Konstantinović.
Uell,
kao i vazda prije,
sasvim lično & internetično
iz
Kanade od Vašega Vlade. |
|