Iskustvo nam je palanačko.
Ponekad, opasno je (i kažnjivo) reći to
na uho palanačkoj oholosti; ponekada, međutim, ova reč ide do pojma
sudbinskog: palanka je, kaže se, naša sudbina, naš zao udes. Nema niti
može da bude promene. Istorija nas je zaboravila, kao u nekakvoj velikoj
rasejanosti. Između sela i grada, ovako zaboravljen, svet palanke nije
ni selo ni grad. Duh njegov, međutim, jeste duh između plemenskog, kao
idealno-jedinstvenog, i svetskog duha, kao idealno-otvorenog. Kada ovaj
duh ovako govori o svojoj zloj sudbini, on govori o svojoj izuzetosti iz
istorije. Ali, i kada je oglašava za prokletstvo, on hoće tu
izuzetost. Osnovna pretpostavka duha palanke negde je u tome: da je to
duh koji, zaboravljen od istorije, pokušava sada ovaj udes da preobrazi
u svoju privilegiju, time što će i sam (onako kao što se klin klinom
vadi) da zaboravi istoriju, ovim zaboravom da se ovekoveči u samom sebi,
zaveren trajanju, s onu stranu vremena. Vreme je s druge strane brda,
tamo gde počinje svetski haos, ili haos apsolutno-otvorenog sveta.
Ma šta moglo da se vidi u ovom nagonu za
zatvaranjem, za izuzimanjem iz vremena (kada se, u “večnosti”, živi
zajedno sa mrtvima, i kada nema mrtvih, kada je svet kao u nekakvom
večnom Danu večno-praroditeljskog sveta) izvesno je da ovaj svet
apsolutne otvorenosti postoji samo u duhu palanke, u njegovom strahu od
sveta, da je taj svet jedan nedvosmisleno palanački svet. Nema
sveta izvan duha palanke. Samo on, koji ispoveda religiju zatvorenosti,
religiju u kojoj je vrhovni bog ovaj bog jedinstva, a njegova
antitetička, demonska sila, zlo apsolutne otvorenosti, samo on poznaje
ovaj apsolutno-otvoreni svet; ali, ne znači li to da, ako je svet
palanački, isto tako nije i palanka – svetska? Gde je svet
idealno-zatvorenog, ako ne samo u duhu koji se protivi otvaranju, na
iskonski svoj način, i koji pokušava da ovo svoje protivljenje
po-stvari, da ga nađe u jednom njemu savršeno saobraznom svetu? Svet
palanke postoji samo u duhu; sam duh palanke je jedina apsolutna
palanka, za kojom zaostaje svaka stvarnost palanke. On nema svog sveta,
u koji bi mogao savršeno da se materijalizuje, koji bi bio njegovo
idealno oličenje. Ma koliko pokušavao da prikaže svet palanke, u kome je
rođen, kao svoj svet, i ma koliko taj svet njemu bio najbliži, on je
jedan lutajući duh, jedan nemogući duh: nema zemlje u kojoj on
nije moguć, jer je on svuda podjednako nemoguć, u ovom svom zahtevu za
idealno zatvorenim, koje bi bilo van-vremeno i, samim tim, ništavilo
večnosti.
Ali, upravo zato što nema svog sveta, on
i jeste duh: tamo gde prestaje mogućnost sveta počinje mogućnost ovoga
duha. Pretvoren svojom nemogućnošću u ovu stalnu mogućnost duha, on se
javlja kao rodonačelni duh svake težnje ka zatvaranju u svoj svet, kao
svake težnje da se svet preobrazi u svet palanke. Svet je, u njegovom
doživljaju, s neke druge strane brda, a ne u njegovom svetu, kao svetu
palanke koji je, u tom smislu, ne-svet. Sve što karakteriše ne-svet (do
samog ništavila, do samog ne-bića) odlikuje i palanku, u doživljaju
ovoga duha. Mogući stav palančanina je stav odobravanja ili pobune, stav
svesnog konzervatizma, koji se zasniva na kritici “sveta”, na osećanju
sopstvene prvorodnosti (svet je bio kao što sam ja sada, ja sam dakle
prošlost sveta, njegova živa istorija; ja sam tamo gde je nekada bio
svet, ja sam ostao, svet se otpadio od prvašnje svoje sudbine, on se
odrodio; svet je, dakle, odrod a ne ja), ili stav očajanja koje sanja
uključenje u svet, negacijom palanke. Duh palanački u oba vida se javlja
i u oba vida trijumfuje. On, u svakom slučaju, mora da se shvati kao
jedan delatan duh. Čak i u prvome slučaju, ako je konzervativni
stav nesumnjiv, ovaj duh je delatan: on je samo pasivno delatan,
on palanački pokušava da akciji suprotstavi pasivnost, u tome smislu što
ono što jeste pokušava da suprotstavi onome što nastaje. Ono što
palanački jeste, samim tim što je početak koji je nije odvojio od sebe,
koji nije evoluirao, ne dozvoljava aktivnost, da njome ne bi bio
izneveren, preobražen. Ne sme da bude preobražaja, dakle ne sme da bude
rada, potrebna je pasivnost, prepuštanje onome što jeste. Ali ovo
prepuštanje je takođe svojevrsna delatnost, jedna negativna delatnost.
Pasivnost je takođe izbor volje, a njen jezik (neradom,
nepreduzimljivošću) takođe je jezik voljnog opredeljenja. Najčešće, ovo
se gubi iz vida zato što palančanin, rođen u jednom zatvorenom
svetu, ne pristaje da vidi sebe kao subjekt toga sveta već kao njegov
objekt. Otkuda to?
Ako bi palančanin priznao sebe kao
subjekt, palanka bi time bila ugrožena kao volja: tamo gde sam ja
subjekt, svet ne može da bude subjekt. Palančanin, međutim, verniji je
palanci nego samom sebi, bar po osnovnom svom opredeljenju. On nije
pojedinac na personalnom putu; on je sumum jednoga iskustva, jedan stav
i jedan stil. Ono što on čuva, kad čuva palanku, to je taj stav i stil.
Palanaštvo je nagonski-odbrambeno negovanje palanačkog stila kao opšteg
stila. Palančanin ima izvanredno jako osećanje stila, jer ima izvanredno
jako osećanje kolektiviteta, zamrznutog (ili oličenog) u tom stilu.
Veliki “svet” je svet koji, množinom mogućnosti (stilova) razara ovu
jedinstvenost stila, ovu njegovu jedno-obraznost. Palanački duh je duh
jedno-obraznosti, pre svega, duh gotovog rešenja, obrasca, veoma
određene forme. Kada palanački pojedinac čuva palanku, kao vrhovnu
volju, kao svoje nad-ja, on čuva pre svega ovaj stil jedno-obraznosti,
i, zbog toga, kada se on boji sveta, izlaska u svet, on se boji
ovog izlaska u svet bez stila. Najčešća optužba, koja se baca
palančaninu u lice: da je čovek bez stila, savršeno je nespojiva sa
duhom palanke koji je duh kolektivne volje, jedno-obraznosti kojom se ta
volja izražava, pa sledstveno tome i sam duh stila.
Ova služba stilu ide do njegovog
obogotvorenja. Stil je sve, čovek je mnogo manje. U svetu palanke,
važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost. Sve što
je pretežno lično, individualno (ma u kom pravcu) nepoželjno je pre
svega zato što je obećanje “sveta”, kao čiste negacije palanke, dakle
obećanje stilske polivalencije, a ova polivalencija je, za palanački
duh, čisto otelotvorenje kakofonije, muzika samog pakla.
Ova služba stilu je, u svojoj osnovi,
služba sigurnosti. Odreknut od sopstvene volje, stilizovan po
obrascu kolektivne volje, palančanin je sklonjen u sigurnost
opštega. On ima utisak produženog detinjstva, ili utisak produženog
života pod okriljem porodice. Infantilizam je korelativan palanačkom
duhu. Ne može se biti u palanačkom duhu a ne biti u infantilizmu:
palanački duh, kao duh nad-ja, kao duh kolektivne volje koja nas je
uzela pod svoje, koja nas štiti od svega, a pre svega od nas samih, od
svih izazova i iskušenja koja se zovu Ja (lična odgovornost i
lična preduzetnost), nužno je duh koji posvećuje u infantilizam. On
zahteva, iznuđuje taj infantilizam, kao zaštitnički, kao duh koji
je nad-stavljen svemu individualnom. Jedno-obraznost stila znači,
nesumnjivo, i izvesno protiv-vremensko opredeljenje. Ako je
jedno-obrazni stil moguć, kao delo svih, on nije moguć samo u prostoru.
On podrazumeva i svoju važnost, kao svoje rasprostiranje, u vremenu.
Stil ne priznaje mrtve. On je nad-smrtan, jer je
nad-graničan. Kao što mora da važi svuda (kao što mora svuda da
prodre), on mora da važi i uvek. Duh tradicionalizma jedan je od
osnovnih izražaja palanačkog duha; biti u duhu palanke, znači biti u
njenoj volji, konkretno-stilski oličenoj, ali tako što će se, ovim
stilom, ponoviti jučerašnjica palanke. Jako osećanje istorije,
izvestan duh istoričnosti, koji se često uočavaju, kao jedna od bitnih
odlika palanačkog duha, u suštini su delo van-istorijskog a ne samo
ne-istorijskog (ili samo protiv-istorijskog) duha. Radoznalost za ono
što je bilo ovde se javlja pod maskom istorije, ili istoričnosti; u
stvari, u njoj nije teško prepoznati protiv-istordinost palanke,
zasnovanu ovde na dva činioca: 1) na radoznalosti, kojom palanka
izražava svoju želju za jedno-obraznošću, za prodiranjem svuda, za
apsorbovanjem svega, i to uništenjem onoga što bi njoj bilo nepoznato,
što bi ostalo “tajna” za nju, van domašaja njenog oka, sluha i
mogućnosti delanja, kao mogućnosti “odgovora” na sadržinu dogođenog, i
2) ovde nije teško otkriti ovu protiv-istoričnost i u palanačkoj težnji
za vremenskim dejstvovanjem vrhunskog, praksom obogotvorenog stila.
Treba svuda prodreti pogledom da bi se moglo sve “povezati”
protiv-dejstvom palanačkog duha, njegovim tumačenjem, koje je uvek
tumačenje stila. Palanka ne voli nepoznato, u načelu; to je jedna od
osnovnih njenih oznaka, kojim se odlikuju njena istorija, njena kultura,
njen mentalni svet. Ali ona ga odbija ne samo u svojoj aktuelnosti, ona
ga odbija i u vremenu. Ne voli ga u prošlosti, kao što ga ne voli u
budućnosti. Zaverena trajanju, time što prihvata (što želi da učini to
izborom svoje volje) sudbinu palanke, one koju je svet “napustio”,
ostavio, ona trajanje traži svuda, pa neizbežno i u svom stilu. Ona mora
sebe stilski da ujednači u vremenu kao i u prostoru, u prošlosti i
sadašnjosti kao i u budućnosti. Konzervativan duh palanke, kao ovaj duh
osuđen na trajanje, i koji ovu osudu želi da proglasi za svoju volju,
koji ovu determinaciju istorije pokušava da oglasi za stvar svog
sopstvenog izbora, u mračnom pokušaju koji ne znači samo izmirenje sa
sudbinom već i njeno obogotvorenje, dakle ne samo na ravni koja bi
osvetlela tu sudbinu kao snošljivu već bi joj dala značenje jedino
moguće sudbine; taj konzervativna duh, upravo ovim svojim trajanjem kome
je prevashodno veran, jeste duh koji se protivi vremenu, koji
“sačekuje” budućnost svojom vernošću postojećem, ali koji takođe
sačekuje prošlost svojom vernošću postojećem koje želi, neuporedivom
upornošću, uvek da otkrije u prošlosti. Prošlost nije ono što nije
sadašnjost, neka pre-sadašnjost, ili neka ne-sadašnjost. Prošlost je
u najmanju ruku predviđanje sadašnjeg, ali je mnogo više potvrđivanje
njeno. Palančanin ide po zadovoljenje svoje potrebe svuda, u svoje
susedstvo, ali i u vreme; on hoće prošlost kao svoju potvrdu, i
zbog toga je neće. On je anti-istoričan, na liniji svoga osećanja
svevremenosti sopstvenog stila, na liniji naloga da, zatvoren u jedan
zatvoren svet, prihvati ovu zatvorenost kao stvar svoje prednosti i,
ponovimo to, svoga sopstvenog izbora, a ne kao stvar tuđe osude. On nije
kažnjen, iako to jeste, ovom osudom da živi u zatvorenom svetu koji se
zaustavio (i koji može bila zatvoren samo onoliko koliko je
zaustavljen), i koji kao da se našao izvan vremena. Kažnjeni su drugi,
koji su napustili taj svet i koji, zbog toga, u paklu stilskog
višeglasja, u “haosu” koji je nastao na ruševini jedno-obraznosti
palanačkog svevlasnog stila, doživljavaju najstrašnije užase koje uopšte
može da doživi jedan “bludni sin”.
Oni su prljavi, palančanin je čist.
Njegov život, sveden stilski, sa unapred datim odgovorima na davno
postavljena pitanja (on će ta pitanja da ponavlja, pretvarajući ih, na
taj način, u kao-pitanja), jeste jedan nevin život, čist onako
kako je nužno “čist” samo produženi infantilizam duha “sklonjenog”
zauvek pod okrilje starijih, duha koji je još duh sina koji je ostao
veran i koja, po nasleđenim pravilima, obavlja svoj život. Život
je rutinski život, siguran onom sigurnošću koju nudi rutina. On
je stilizovan na način na koji to može samo rutina, predviđen ovom
rutinom koja je došla do spasonosnih obrazaca. Nema prljavštine jer nema
stvarne radionice obrasca, one u kojoj bi se obrazac tek stvarao. Svako
tvorastvo je prljavo, zato što je tek traženje čistote (nenađene) i
nenađenog obrasca. Kult čistote je kult rutinskog (i rutinizovanog)
života. Između čistote i rutine vlada znak moćne kauzalnosti koja,
ponekad, ide do same istovetnosti, tako da bismo o rutini smeli
govoriti, pre svega, kao o čistoj rutini a o čistoti kao rutinskoj
čistoti. Kult čistote, u ovoj stilskoj svedenosti, doveden je do prave
manije, i to u svemu, u stvarima materijalnog sveta, ali i u sferi
ideala moralnih vrednosti. Sve je “staro” i “starinsko”, i sve se, u
pokušaju vernosti onome što je bilo, što jeste i što treba da traje, da
preživi, neprestano čuva, neguje, obdelava, najčešće u slavu
čistog siromaštva, kad se ubogost izjednačuje sa čistotom, a sve po
liniji ove vernosti nasleđeno-trajnom, jedno-obraznom i kao takvom s onu
stranu smrti, propadanja i prljanja smrću. Svaki preobražaj
pretpostavlja izvesnu smrt, jer pretpostavlja neko propadanje, pa je u
tom smislu nužno nečist. Apologija trajnosti je apologija čistote. Nema
pobune protiv smrti koja nije pobuna u ime jedne čiste nevinosti. Stil,
koji uvek teži jedno-obraznosti time što pokušava da se učini stilom
svih, i što traži jedinstvo njegovog subjekta sa čitavim ostalim
svetom), jeste ova težnja ka nevinosti: samo jedno-obraznost je
nevina. Ona je s onu stranu sukoba različitog i propadanja kroz taj
sukob onoga što ne može da preživi. Nema duha koji nam tako dobro
otkriva ovu funkciju stila, kao funkciju čistote (idealne nevinosti) kao
ovaj duh palanke koji je duh idealno čiste nevinosti. Kad god on
progovori u nama, bačenim u svet, on progovara bolnom čežnjom za
čistotom. Vratiti se u palanku, za nas je, u krizi našeg sveta, nas
samih, isto što i vratiti se u izgubljenu čistotu.
U projekciji ove čežnje za palankom, duh
palanke ukazuje se kao duh anđeoske čistote i mira u njoj, i ne
oličava se slučajno kao duh anđela čistog spokojstva, koji se
nikad i nipošto ne bi mogao nazvati zlatoustim: on je toliko spokojan,
da ne govori, da nema čak ni nagon govora. Ova njegova ne-govoreća
čistota spaljuje duh i čini savest rđavom savešću prljavih. Ona je od
materije prljavosti, od materije smrti. Čak i mi, umesto da
lebdimo u čistoti kao ovaj idealni duh, a ne samo da ga sa čežnjom
dozivamo, i mi smo prljavi. I jezik je prljav, ali ne samo zato što
nikad ne može “da kaže”, da ponovi ovu nevinost, već što je duboko
prožet smrću: govor je neprestano preobražavanje onoga ko govori i onoga
o čemu se govori. Govor je pokret i proces, sistemom neprestanog
prihvatanja i odbacivanja. Stvari se rađaju u govoru zato što u njemu
umiru. Govor nikada nije idealno čuvaran, onako kako je to rečnik. Jezik
nije rečnik, pa nije čak ni moguća željena vernost rečniku. Govor je
iskušavanje i izneveravanje rečnika, kao apsolutno-statičkog sveta reči
koje jesu reči jer su zavarene trajnosti, ali koje govor prihvata upravo
zato što mu je potrebno ono što traje, što se menja, na njegovim
putevima koji su putevi preobražavanja kao traženja samoga bića. Čak i
pokušaj vernosti rečniku, idealnoj statičnosti trajnog koja kao da u
njemu pokušava da se otelotvori, jeste njegovo “izneveravanje” padom
reči u rečenicu, u njen kovitlac. Rečenica preobražava, pa tako i
prlja reč. Ona je prljanje idealne nevinosti spokojnih reči,
otrgnutih iz spokojstva rečnika. Svet palanke, viđen u ovoj svetlosti
osnovne svoje težnje koja je težnja ka trajanju, pokušava da se vrati iz
rečenice u reč, iz govora u rečnik, u stvari da ćuti onako kao što je
govor rečnika, izvan rečenice, govor ćutanja. Idealno, on je svet čistog
ćutanja, svet voljno prihvaćenog siromaštva na koje poziva ćutanje, na
koje poziva ono u odbijanju rečenice koja jedino zna za bogatstvo zato
što zna za umiranje, za smrt kao za ovakvu “prljavu” smrt. Nema saglasja
između čistote i bogatstva, jer nema saglasja između čistote i smrti;
tamo gde je bogatstvo, uvek je smrt jer je uvek rasipanje obilja,
njegovo neprestano obnavljanje. Uplašen od obnove, duh palanke
užasnut je od bogatstva. On će reći, ponekada (u svojim iskušenjima,
u svojim krizama) i reč o svojoj ubogosti. On će čak i da se požali na
nju. Ali njegovom jadanju na sopstvenu ubogost ne treba poverovati: on
hoće tu ubogost, i on mora da je hoće onako kako hoće
jedno-obraznost, stilski usavršenu rutinu čije savršenstvo isključivo je
u njegovoj jednostavnosti, krajnjoj svedenosti na ono najneophodnije,
osnovno.
Ako se duh palanke vraća iz rečenice reči
i, i iz govora pokušava da se vrati rečniku u kome su stvari u dosluhu
sa večnošću, zatvorene u trajno-nepromenljivom svom značenju, to je zato
što je prinuđen da se vrati osnovno-prvobitnom, tamo gde je sigurnost,
po njegovom osećanju, najjača. Ono osnovno, kao pra-osnova stvari, jeste
ono bitno-iskustveno. Iskustvo je odbacivanje suvišnog, njegov osnovni
metod jeste metod selekcionisanja, od manje potrebnog ka više potrebnom.
Sigurnost, kojoj vodi iskustvo u želji da nađe trajna rešenja, ona koja
će važiti u budućnosti kao što su važila u prošlosti, i koja će samim
svojim važenjem da poreknu tu budućnost otkrivajući je kao već poznatu
iskustvu što već ima odgovor za njih; ta sigurnost beskrajno uprošćava.
U složenom ima bogatstva, ali nema sigurnosti. Složenost je uvek i kriza
sigurnosti. Svet palanke javlja se kao idealno prost, jer kao idealno
siguran svet, zatvoren u samog sebe, i poznat sebi, on je predviđen
unapred, a svaka delatnost u njemu je nužno predviđena, i to u svom
provereno najefikasnijem, najbržem i najekonomičnijem vidu. Ako je ovde
ubogost tako moćna, to je nužna ubogost koju rađa ova potreba za
sigurnošću. Red palanačkog sveta, oličen u stvarima svakodnevnog, čulnog
iskustva, i u stvarima moralnim i stvarima duha koji pokušava ovde da
opstane, samo je izraz, prožet tugom mrtve svetlosti, ovog osnovnog
nagona bolno-gorke volje da se nalog zatvorenoga sveta prihvati kao
mogući imperativ egzistencije (kao pomirljiv sa egzistencijom), odnosno
da se egzistencija pomiri sa trajnošću. Ruka koja pomno sređuje ovaj
sređeni svet, kao u nekakvom neprestanom ratu sa mogućim ne-redom, sa
bogatstvom haosa koji vreba iz “sveta”, jeste uvek ruka palanačkog duha
jedno-obraznosti koji ne priznaje vreme i koji, u tom nepriznavanju, s
gorkim ponosom prihvata istovremeno i udes siromaštva i udes
anahroničnosti, jer u njima ne vidi udes već jemstvo i znak svoje
prednosti, jedinstveni način preživljavanja svakog iskušenja, sigurnost
u sklonjenosti u rutinski stil i stilizovanu rutinu kao u sklonjenosti
pod okrilje nad-ja duha trajanja što očinski sve drži pod sobom i koji
se javlja kao zaštitnički duh.
Duh palanke nam otkriva: da nema nad-ja
izvan stila, nekog nad-ja koje ne bi bilo “stilsko” (a ne samo
stilizovano) i da nema stila koji ne bi bio ovo nad-ja. Ma koliko stil
izgledao delo individualnosti, on je delo nemirenja individualnosti sa
samom sobom, i to pre svega kad je delo silovite individualnosti koja
želi svoj stil da oglasi za opšti stil, za stil svih. Nema stila koji bi
pristajao da bude samo jedan stil, jer nema delimične volje; ma
koliko nas naša razumnost ubeđivala da postoji samo jedinstvo stilova, a
nikada jedan jedinstveni stil, uvek stil ide protiv ove razumnosti,
težeći svom opštem važenju, tako da se i može reći da je stil
nemirenje individualnosti sa sobom samom (kao ograničenom
pojedinačnošću) i njen pokušaj (u tom nemirenju) sopstvenog uopštavanja.
Ako, međutim, ovo uopštavanje ne bi značilo i preživljavanje, odnosno
ako ne bi bilo u funkciji preživljavanja, sam fenomen poricanja
individualnosti stilom, u pravcu ovoga uopštavanja, bio bi nerazumljiv.
Između stila i individualnosti nema pomirenja, jer nema pomirenja (čak i
nikakve trpeljivosti) između stila i smrti. Ono što se u stilu odbacuje,
kad se odbacuje stroga individualnost ovim sistemom uopštavanja u pravcu
jednog sve-važećeg stila koji, dosegnut, uopštava jer je opšti, to je
sama smrt za koju se sluti da je, uvek, pojedinačna smrt. Ne umire
čovek, već umire čovek X. Što smo bliže konkreciji, spuštajući se od
apstrakcije ka njoj, mi smo bliže smrti. Usamljena činjenica je
čista smrt jer je čista konkrecija. Plemenska kultura našla je u
ovome prvo i poslednje svoje znanje, pra-znanje svakog znanja. Ona je,
zbog toga, kultura stila kao nijedna druga kultura, tražeći od
stila upravo ovu njegovu sposobnost uopštavanja preživljavanjem
pojedinačnosti (uopštene stilom) i pojedinačne smrti (savladane ovim
uopštavanjem). Ona je, otuda, sebe stilski najviše, najpotpunije
oličila u odnosu sa bitnim trenucima egzistencije, sa trenucima rađanja
i smrti, time što ih je do kraja ritualizovala, što je ritualom uopštila
duh pojedinačnosti; iskušenjima smrti, koja su iskušenja pojedinačnosti,
ona je suprotstavila, kao svojevrsni svoj odgovor, snagu uopštavajućeg
stila, njegovu moć uopštavanja. Pred smrću se, ritualom, stilom,
organizuje pleme u samom sebi, kao jedno stilizovano pleme. Kad tražim
stil, kad težim ka njemu, ja to ne činim iz nekakve “kulture”, već iz
ove vernosti ka preživljavanju sopstvenim uopštavanjem. Umesto: čovek,
to je stil, trebalo bi možda reći: Pleme, to je stil. Ja sam, u
ovom traženju stila, čiji tvorački nikada nije duh individualnosti već
duh uopštavanja njenoga (jer nema volje za individualnim stilom:
individualni stil je contradictio in adiecta stil je upućivanje
ka opštosti, on neizbežno podrazumeva momenat opštosti; individualni
stil, koji poznaje praksa, jeste protivrečan volji stila, on je delo
jedne nemoći a ne izraz moći koja ga pokreće), – ja sam uvek pleme,
i uvek plemenski duh tu progovara iz mene, duh koji samo-poništenjem
po-jedinačnosti, sistemom jedno-obraznosti, pokušava da nadživi smrt.
Ovaj duh plemena, koji bi se u izvesnom
smislu, možda, mogao nazvati jednim uvek mogućim jer uvek prisutnim
duhom svakog duha, izražen je posebno naglašeno u duhu palanke. Po tom
svom plemenskom upućivanju stilu kao preživljavanju uopštavanjem,
poništavanjem pojedinačnosti, duh palanke je jedan izrazito plemenski
duh. Da i ne znamo za lekciju istorije (i sociologije) koja nam poručuje
da je palanka čardak ni na nebu ni na zemlji, ni selo ni grad, mi bismo
njenu genetsku vezu sa plemenskim selom osetili već po ovoj
njenoj naglašenoj vernosti jedno-obraznom, uopštavajućem stilu kao
čistom poricanju svake pojedinačnosti i, time, kao pokušaju poricanja
smrti. Ali, on je duh palanke a ne duh plemena zato što je njegova
svest o jedno-obraznosti kao sistemu preživljavanja nesumnjivo
prisutna. On ovako zna za stil kao za jedinstveno sredstvo
nad-življavanja jer ima svest o njemu koja, samim tim što postoji,
nepobitno potvrđuje postojanje perspektive prema plemenskom duhu,
odnosno postojanje odstojanja na kome se on našao (istorijskim radom)
prema plemenskom duhu. Plemenski duh je duh obredno-stilski po nagonu,
a ne po svesti, jer pojedinačno on ne poznaje drugačije nego samo
nagonski, u strahu pred smrću. Plemenski duh nema svest o
pojedinačnom pa ni svest o suštinskom značenju svog stila i svog
stilskog uopštavanja. On nema svest o vremenu. Njegova svest je
ono-vremenska, svest koju bi naše iskustvo svesti lako moglo nazvati
“svešću bez svesti”. On ne zna za istoriju, samim tim što ne zna za
pojedinačno-smrtno. On nadživljava istoriju onako kako nadživljava
pojedinačnost ili smrt. Duh palanke, međutim, delo je istorijskog
zaborava (kao zastoja istorijskog razvoja), ali ipak, i upravo time, on
je delo istorije; ma koliko da on, zaboravljen od istorije, želi da
zaboravi istoriju i da se vrati duhu jedinstvene jedno-obraznosti
plemenskog sveta, on je “zaražen” istorijom: njegova svest je istorijska
svest koja mu onemogućava takav povratak, i zbog toga je to svest
pobunjena protiv sebe same. To je svest pojedinačnosti koja je, na putu
ka slobodno-otvorenom svetu svetskog duha, kao duha bezbrojnih
mogućnosti, duha stilskog višeglasja, našla “zastoj”, i koja nije prešla
iz pojedinačnosti (ili individualizma) u stav tvoračke subjektivnosti,
ali je to svest koja, upravo zato, teži samoponištenju sebe same kao
poništenju sopstvene pojedinačnosti, kao svest plemena u agoniji,
plemena koje je napustilo sebe i pokušava sebi da se vrati. Ona ima samu
sebe protiv sebe. To nije individuama svest koja, ne mireći se sa svojom
individualnošću kao ograničenošću, teži stilskom prodoru u svet, i tako
sebe uopštava pa uopštavanjem (idealno) i poništava samo protivrečno:
težnjom ka svome apsolutnom važenju; još manje je to plemenska svest
koja je bez svesti o sebi, jer je bez istorijske svesti kao svesti
vremenskoj i svesti o pojedinačnosti. Stil, koji pokušava da nađe duh
palanke, jeste stil koji je konačno dat pre pojedinačne svesti i kome
ovaj duh pokušava, uprkos ovoj svesti, da se vrati. U svojoj težnji za
zatvorenim svetom, i u ovome sukobu pojedinačne svesti sa sobom samom
kao jedinstvenom ispoljavanju duha palanke, ovaj duh odbija u stvari
stil jer je unapred dat kao protivrečan svakome uopštavanju, samim tim
jer je protivrečan svakoj pojedinačnosti. Pojedinačnost neće doći do
stila svojim uopštavanjem, niti će stil biti živo uopštavanje
pojedinačnosti: stil će biti tu, sa onu stranu svake
pojedinačnosti, ali i sa onu stranu svakog procesa. Odbijanje
pojedinačnosti je ovde odbijanje stila, upravo u ime krajnje vernosti
njemu. Duh palanke gubi stil u ovom apsolutnom obogovljenju stila, jer
tu gubi pojedinačnost kojoj se iskonski protivi, duboko već “zaražen”
njome. Život stila, koji pretpostavlja ovo uopštavanje pojedinačnog kao
jedan proces, ovde se onemogućava. Duh palanke ovaj proces odbija
i sprečava jer je procesu protivan onako kako je protivan svakoj
istoriji, i kako je, zbog toga, protivan svakome pokretu. Stil za
njega nije proces; stil je statičnost, u punoj izmirenosti svega
pojedinačnog sa voljom i obrascem stila. Stil je rezultat koji se
hoće pre procesa, izvan njega, onako kako se ovde hoće plemenski
duh, a hoće se upravo zato što je duh palanke izvan njega i što
njemu pokušava da se vrati. Dok je za plemenski duh, kao za
nesvesno-stilski duh, jer duh nagonske jedno-obraznosti koja je data
onako kako ovome duhu nije data pojedinačna (vremensko-istorijska)
svest, stil sama stvarnost a ritual najviši način njenog upoznavanja i
uspostavljanja, za duh palanke stil je obrazac koji treba
podržati svojim životom, u koji treba bukvalno ugraditi život
koji dolazi posle tog obrasca. On je norma a ne stvarnost, i
utoliko je više norma i zakon ukoliko je manje stvarnost, ukoliko se
više oseća kao konstrukcija kojoj se stvarnost odupire. Normativnost je
tim svetija ukoliko je u stvarnosti problematičnija. Sve što je
protivrečno njoj odbacuje se s neiscrpnom brutalnošću. Mogućnosti za
pokret u svetu palanke otuda su ponekad gotovo beznačajne. One su u
obrnutoj srazmeri sa ovom voljom duha palanke za normativnošću, koja se
traži svuda i u svemu i koja zahteva apsolutni uvid u sve, apsolutnu
javnost bez pauze.
Uell,
kao i vazda prije,
sasvim lično & internetično
iz
Kanade od Vašega Vlade.